Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
subota, 15.03.2008.
TINOLOVKA
...Tko bi rekao da je vec proslo punih osam mjeseci od nastanka ovog bloga,kao da je bilo jucer,vrijeme doista leti,brzo,ponekad i neuhvatljivo..sjecam se sibenske knjiznice na poljani gdje je moj blog otvoren jednog vrelog srpanjskog dana u poslijepodnevnim satima,pisanja kratkih,nevezanih postova,na brzinu,bez imalo smisla i reda,zatim je dosao HOMEBOX,spori internet,ubi boze,tako je bilo dok se nisam vratio doma...jer kad god sam dolje,pisem sa homboxa,jer klasicne telefonske linije dolje nemam,tih dana nisam ni mislio da cu ovoliko izdrzati,osam mjeseci nije malo u zivotu covjeka,to su sati i sati provedeni uz internet i sad mi naravno nije zao...upoznao sam mnoge drage kolege blogere,upoznao se sa njihovim razmisljanjima,stajalistima,doista bogatstvo covjeka je u njegovoj razlicitosti...
..TINOLOVKA kao blog otvoren je iz potpuno pogresnih razloga,njime sam mislio odgovoriti na neke stvari koje je o meni proširila moja bivsa djevojka sibenikom i ne samo sibenikom,a za koje sam ja cuo u punoj mjeri tek kad sam dolje stigao od raznih ljudi sto znanih,sto neznanih,cak i konobara..te stvari se nastavljaju do dana danasnjega,no ovdje u ovom pomalo lezernom postu,meni za gust,meni za dusu,necu o tome vise ni slova..nije vrijeme i nije mjesto..rekoh otvorio sam blog iz krivih razloga,no on se mijenjao a sa njim mijenjao sam se i ja,covjek evoluira,ako moze od majmuna do homo sapiensa,kako nebih ja od loseg blogera do prosjecnog,tako da su teme sada potpuno drukacije,i pisem uvijek o onome sto meni padne na pamet,ne vodeci pritom hoce li se moj post kome svidjeti ili ne,nikad nisam na takav nacin o tome razmisljao..bilo je tu i politike ( bljak ) i glazbe i povijesti,raznih tema,ljubavnih i drustvenih,bezveznih i onih koji na nesto lice..bilo je svega i svacega,bilo je i bit ce...jer to je dio mene..to sam ja,kontinentalac sa srcem juznjackim..do sada u ovih osam mjeseci blog je posjetilo ravnih 54.000 posjetitelja...
..mnogo ili malo..kao se uzme..sklon sam vjerovati i vise nego je dovoljno,nikad nisam patio za tim na takav nacin...evo malo gole,ciste STATISTIKE :
..Blog-kreiran 9.07.2007.
..prvi post-12.07.2007.
..postove najcesce pisem-tijekom noci-22-07 sati
..Broj komentara na blogu-4769
..prosjecno komentara po napisanom postu-83.6
..post sa najvecim brojem komentara-147
..najvise posjeta u jednom danu-2236
..Vas blog nalazi se na-ALMOST COOL LISTI ..
..koliko se sjecam do sada su mi postovi dosegli naslovnicu u najmanje sedam navrata..
..zadnji post na naslonvici-predhodni post
..svi smo mi pomalo tasti sasvim sigurno od krvi i mesa,svakome je drago kad blog uspije zadovoljiti svog autora,onda to ima smisla,onda je to ono sto treba i kako bi trebalo biti..do sada moram priznati jako me je razveselila HTV-ova emisija : HRVATSKA UZIVO ,prvi i jedini puta zasada da se moj blog pojavio na nasoj nevjerovatno " objektivnoj " dalekovidnici,i to je bio jedini puta da nisam zazalio sto placam RTV pristojbu..naime u emisiji se razgovaralo o goranu ivanisevicu i njegovnim ljubavnim problemima,te je u tom kontekstu i vise puta spomenuta tinolovka i moj clanak : NA KRILIMA LESINARA..no nista zato bilo pa proslo..
..za mene su svi blogeri isti,jednako dragi,cijenim jednako svaki rad,postujem svaciji trud,i svakome UVIJEK odgovorim veoma rado na komentar,kad god stignem,mozda ne isti dan,sat ili minut,ali sigurno svakome i to od srca,jer sve kolege sa bloga jako postujem kao sto sam vec rekao..naravno lagao bih kad nebih spomenuo neke blogove u kojima stvarno gustam,i to vec jako,jako dugo,znat ce oni o kojima se radi i gotovo da nema posta koji nisam procitao i ostavio komentar,.neki su na mom blogu od samog pocetka,dolaze kao i prvog dana, tog vruceg srpanjskog,sibenskog ljeta..neki su odustali,sto mi je zao,jer su pisali lijepe postove koje sam volio procitati,a neki vise jednostavno ne dolaze..moguce sam i ja kriv,zgadila im se politika..a kome nebi !? ..u svakom slucaju,dragi prijatelji,blogerice i blogeri,drago mi je sto se druzimo,nadam se da ce i u buducnosti biti slicno..
..ovaj post mi je bas trebao,kao predah od svega,lezeran i napokon bez politike,kao najstarijeg zanata na svijetu,uz duzno postovanje neka mi oproste oni koji se tim zanatom od pamtivjeka bave..
