darsena-time after time
četvrtak, 30.07.2009.
Fire walk with me...
Razgovor nedavni, naizgled slučajan i iznenadan. Jedno je vodilo drugome, a ishod je uvijek put u Visine. Let beskrajni. Skupljanje kamenčića u perfektan mozaik, u kojem svako "zašto" ima svoje "zato". Spoznaja i Pobjeda. Put ka Suncu. Svjetlost.
I spoznah tako od tihog čovjeka toplih očiju, u sobi usred rascvalog vrta, uz žubor vode, u sobi obavijenoj mirisom cimeta, neke stvari koje su vapile da iz podsvijesti budu izvučene na površinu... I ishodište strahova... i uzroke nesigurnosti. A bilo ih je puno i blokiralo sve živo i životno, zapreteno u vlastitim obmanama. Vrtile su se u krugu, ne dopuštajući zrakama da zacijele bolna mjesta. Iscrpljena i prazna, izmoždena borbom, zjapila su kao žive rane na umornom tijelu. A saznah i da bi mnogi drugi na mom mjestu već poodavno pokleknuli...
Nešto novo...
Naime, godinama sam bila mišljenja da zračim neopisivo negativnom energijom i da je tu nešto podebelo naopako, obzirom na mnoga iskustva koja su me dočekivala u određenim vremenskim periodima i obzirom na neke ljude koje bih susretala na životnim kolosijecima. Ljude ranjenih duša i očiju u kojima se već odavno prestala zrcaliti nada. Dolazili po lijepu riječ, tračak topline, komadić okrepe, titraj osmijeha i odlazili, odlazili u nepoznato, otkud su i došli... Svaki odlazak bolan, svaki sljedeći još i više, bez obzira o kakvoj se prirodi odnosa radilo. Zabluda riješena jednom jedinom rečenicom: "Ma, tko bi bio toliko lud da svjesno ide na loše? Ti zračiš sunce, oni se ogriju." Nemaju sami sposobnosti generirati energiju, pa je crpe od "bioloških" ljudi. Putuju od jednog do drugog, kao nametnici, ne znajući da time i sebi samima potpisuju presudu. Iscrpe li izvore, ostat će žedni. I nestati. Mi NE!
... nešto staro...
Jedno pitanje o prošlosti me ostavilo bez teksta... Pitanje koje je ujedno u sebi imalo i impregniran odgovor. Nepobitan i istinit. Zbog tuge i nedostatka voljene osobe preslikah njenu ulogu. Zrcalna slika, preuzimanje karme. A mislila sam da je zov krvi bio taj koji je bio presudan. Teško breme, nesvjesno i bolno, gubitkom i bijegom uzrokovano...
... i nešto posuđeno...
Da. Jer Duh je vječan i posvuda, a Duša je tek sada smogla snage da potraži put do njega i okrijepi se. Pripreme su bile duge i neizvjesne, al' ipak na stanovit način - smislene. I upoznao je čovjek tada nekoliko Putnika, dragocjenih i vrijednih, ljudi punih Boja i Života, onih koji ostavljaju trag, onih koji pomažu, koji znaju čuti i oplemeniti, onih koji su tu... Onih uz koje se raste... U samom Putovanju se krije dragocjenost.
Vatra. Vatra i voda. Duboko u meni.
A sad... Sad mi je još naći drevnu lipu, gdje vile i vilenjaci obnoć šapuću 
... I bistar izvor .
subota, 25.07.2009.
Žena s očima hijene
Današnja priča nema veze s fikcijom. Nažalost, istinita je i vrlo životna, a tiče se meni dragih osoba. Netko je napravio grešku, drznuvši se iskoristiti bol, smrt i beskrajnu tugu. Hijena bez doma i roda, predatorica koja se namjerila na krivi trag... A trebala sam znati i ranije.
Priča bi išla otprilike ovako... Opaka bolest je bila u pitanju, hvatalo se za svaku slamku spasa. Niotkud, iz neutralnih sfera, izronila je ona... poznanica prijateljice koja se vrlo brzo zbližila s ... i njenom djecom. Muž, već tada na izmaku snaga i na zalasku, bio je oduševljen vedrinom, poletom i energijom. Davala im je snagu, obećavala brda i doline, zvala ih rodbinom, obitelju koju nikad nije imala... Donekle logično, obzirom na teško djetinjstvo i odrastanje u domu, probijanje kroz život do i nakon njene osamnaeste. Instinkti za preživljavanje maksimalno razvijeni. Slijedila je priča o njenoj teškoj i neizlječivoj bolesti, životu koji je nije mazio, djeci koju treba nahraniti, mužu koji ne plaća alimentaciju, kruhu sa sedam kora koji mukotrpno stječe... Sve u pravo vrijeme, strateški dozirano...
Pamtim njen dugi i nepovjerljivi pogled kad smo se upoznavale... Pamtim i njeno pitanje: "Jesi li ti možda studirala psihologiju?". Znakovito?!? Alarm prvi. Može, draga, što god treba... imaš preživčane oči, a da bi bila kirurginja kao što se predstavljaš. No, nisam reagirala, nisam željela biti indiskretna, borba za život je bila važnija, sve ostalo u tom trenu je padalo ad acta. Došlo je i vrijeme kad su ljekovi protiv bolova postali neophodni k'o kruh naš svagdašnji. Naručeno i obećano iz Italije nikad nije stizalo... zaglavilo na carini... Česti dolasci u ... u posjete, višetjedna ostajanja na "punom pansionu" kod ... Beskrajna obećanja, stvaranje osjećaja ovisnosti... napadno i konstantno, patološki. U tolikoj mjeri da ju je skoro odvojilo od njenih vlastitih kćeri... Što je i bila intencija, kako je kasnije izašlo na vidjelo...
Pitala me za svoju bolest. Da pogledam, vidim ima li joj spasa... A znam i mogu. Ne vidjeh ništa, apsolutno ništa. Makar ne ništa po život opasno. Tek mi bi čudno nešto na području glave... nedefinirano... Alarm drugi.
Došao je i trenutak smrti... momenti koje je izlišno opisivati, jer je svaka riječ ovdje više nego isprazna. Dani koji su slijedili još su mi i sad u magnovenju i svjesno ih blokiram da bi se moglo dalje. Ta, tko je rekao da je život pravedan i da smo svi jednaki u razdiobi sreće? Tužne, ali nužne obaveze koje su tome slijedile, samo su ubrzale slijed zbivanja. Vrijeme ostavinske rasprave je pratila neuobičajeno budno. U pitanju je bila razdioba kuće. Alarm treći.
I izbije tako na površinu da liječnice nema u registru bolnice u kojoj je navodno radila. Niti igdje drugdje. Izašlo na vidjelo da nema spomena čak ni o srednjoj medicinskoj školi koju je ovdje završila. Odlazak iz doma nakon punoljetnosti, bijeg u ondašnju obližnju republiku s nekim likom s kojim je dobila dijete, putešesvije ovdje i ondje... Da stvar bude još bolja, pojavio se tu i ukradeni automobil, skupa putovanja navodne specijalistice na stalnom bolovanju, neplaćeni računi, ljudi koji su, pod svaku cijenu želeći ostati anonimni, izjavili da su s njom imali identična iskustva. Besplatna ljetovanja s djecom i ljubavnicima u ovoj ili onoj obitelji, onoliko dugo dok ne bi bila otkrivena. O navodnoj bolesti ni traga, jeftino kupovanje samilosti. I najvećeg mogućeg gada i prijezira vrijedno - ljekovi koji su navodno bili slani iz Italije, pa bivali zaplijenjeni na carini, nisu nikad i nigdje u nijednoj špediciji bili evidentirani, ni našoj, ni njihovoj... a bili su obećani čovjeku na samrti... Monstruozno.
Sve bi otkriveno odjednom i bez zadrške. Laž postane bahata, ohola i neoprezna u onom momenu kad pomisli da je odnijela pobjedu. Pogubi konce i spotakne se. Nijedna ne traje vječno...
Slušam sve to jutros i razmišljam o mojoj prvotnoj impresiji. Nikad se ne oglušiti o prvi glas. Zeznem se kad postupim suprotno tome. Kad pomislim da sam više toliko iscrpljena i da su mi instinkti otupjeli od konstantne predostrožnosti, te da me to upozoravaju skepsa i urođena mi predostrožnost. Da, zeznem se... al' rijetko!
A pitala me za svoju bolest. Da pogledam, vidim ima li joj spasa... A znam i mogu. Ne vidjeh ništa, apsolutno ništa. Makar ne ništa po život opasno. Tek mi bi čudno nešto na području glave... nedefinirano...
U sjeni događaja, opet mi pada na pamet da su mi često puta od ljudi puno draže - životinje. Ljudska bijedo, otkrivena si u svom svojem glibu. Srećom, ne prekasno!
Al' ipak... ipak... Zaboravila si jednu stvar... Moje ljude se ne dira... Ne bez posljedica!!! Svakom po zasluzi... Uvijek!
četvrtak, 23.07.2009.
Pobratimstvo lica u svemiru
Tin Ujević
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
petak, 17.07.2009.
ŽELIM SLOBODNO DISATIII...
Danas sam zbacila okove... danas sam napravila korak... Usprkos dvoumici, dugim premišljanjima o obzirima i zaslugama... Atipično mojoj prirodi... danas sam prekinula nit. Napokon!
A mudar čovjek mi jedared savjetovao da ću morati to riješiti muški, biti čvrsta. I bila sam, još prije dva mjeseca... i ostala dosljedna - do kraja. Ne odgovarala na bezbrojne naknadne poruke, privatne mailove... Sve to nakon mog konačnog NE! Stoički podnosila sve sladunjave izljeve isprika očito poremećenog lika, koji je iz dana u dan upadao u tako kontrarne izjave, da bi mogle ući u sve svjetske antologije gluposti. Opsjedao me cvijećem i razglednicama... nakon toga...
Svaki korak, svaki put kad bih otvorila mail strepila sam da će me naći jedna od njegovih brojnih svakodnevnih poruka, strepila kad bi zazvonio mobitel, sve dok ne bih vidjela ime na display-u i shvatila da to nije on... Višekratno i svakodnevno... Ne javljala se na nepoznate brojeve, iako mi je masu puta i zarada ovisila o tome, a nemam stalni posao... A što bi tek bilo da smo u istom gradu? A što bi tek bilo da smo ikad, makar i u ludom snu, bili u vezi??? Bolesne li opsesije 
!
Jutros... finalno... DOSTA!!! Jer ne želim više gledati vlastite ruke koje se tresu dok nalijevam čašu vode, nakon što vidim da je taj i taj prokomentirao ovo ili ono. Ne želim se više osjećati kao uplašena i proganjana zvjerčica u šumi, strepeći od njegovog sljedećeg pokušaja. Ne želim ona stanja rastresenosti nakon što bih se po deseti put u danu pitala gubim li ja to možda razum, ili on svoj nikad nije ni imao. Ne želim se buditi misleći što će mi prirediti tog dana. Ne želim cenzurirati svoje radnje znajući da je svaka od njih popraćena budnim okom neželjenog. Ne želim svaki put samu sebe preispitivati sličim li JA možda na njega dok šaljem mail dragim friendovima. Ne želim da mi nabija komplekse i inhibicije pored zdrave pameti. Ne želim postati rob tjeskobe. Dosta je meni i mog osobnog "stockholmskog sindroma", ne želim još jedno psihotično biće u svojoj blizini. Ne želim živjeti u strahu.
ŽELIM SLOBODNO DISATI!!!
Danas sam zbacila okove, suočila se s mogućim konzekvencama, a poučena iskustvom, slutim da će ih biti... Evo, ironija je htjela da baš sad na TV-u bude emisija o zlostavljanju... o kako li tek verbalno zna biti agresivno, koliko god sladunjavo i nedužno izgledalo. Zlostavljanje koje ne prolijeva krv, zlostavljanje koje ne ostavlja modrice, već SAMO osjećaj beskrajne ugnjetavanosti, koji ti titra u svakom otkucaju srca pri pogledu na određeno lice. Nešto sasma nalik paranoji... NO WAY!!!
Jer... kavez je kavez, pa makar bio i od zlata... Ptici svejedno krade lahor u krilima 
. A visine su te kojima stremi... Visine i plavo nebo!!!
ŽELIM SLOBODNO DISATI!!!
Od danas, strah nije moja opcija budućnosti, a jutros napravih tek sićušan korak u moju korist. Snage mi dalo ono sve što dosad proživjeh, sva slična stanja i situacije... I da, ako volim ljude i ako već kažu da znam čuti i razumjeti, ako se drznem pohvaliti da moja lijepa riječ ponekad zna i pomoći nekome, TO nipošto nije na rasprodaju... Dajem, dijelim i primam od onih od kojih ja to hoću, a ne od onih koji to grabe od mene, nasilno, drznički i nedokazivo... od danas!
A zamalo mi uništio vjeru u "razum i osjećaje" (omaknulo se nehotice, ali zgodno ispalo ), u normalne odnose, u zdravu ljudsku komunikaciju, neopterećenu opsesijama i fiksacijama. Okrećem se mojim zdravim curama i momcima... Ekipa... bog:))! VI ste moj izbor:).
Maaalo naaas je, aaal' nas iiima... 
!!!
Jedino je šteta što i mi nismo zaštićeni k'o mrki medo 
!
četvrtak, 09.07.2009.
"I gledam more gdje se meni penje..."
Hopla! Krenulo me! Drugi post danas ! Ili možda ipak Grubnić djeluje inspirativno na mene 
?!?
Često puta zaboravim i još češće puta mi zbog toga bude žao, koliko su lijepa i neponovljiva rana jutra. Dok se sve još doima nevino i čisto, dok se grad budi, dok još nema kakofonije automobilskih sirena, a ljetna sparina polako prede u zraku.
Blagotvorno more
I smjestim se tako tog istog jutra, na pustu plažu, onkraj stabla kojem je vjetar oblikovao stas, a godine izbrazdale lice... Bor i bore s pogledom na more . A pitomo je i krotko i blago i nježno i mlako i zove me u svoje skute. Prima me kao majka dijete u naručaj. Nježno se obavija oko gležnjeva dok koračam stvarajući amplitudice plavetnila koje se nježno ugibaju pred sljedećim korakom. Sve dublje i dublje... Zaranjam i slutim tišinu dubina, tajnovitu i vječnu. Sekunde spasa... sekunde blaženstva... Površina mu mirna i glatka, plivam nastojeći smiriti dah, odagnati slutnje i strahove... Brodica kreće put grebena... Možda u ribe... Nestaje u daljini odnoseći svoju priču. Vrijeme je stalo. Savršenstvo.
Čarolija zvana udah
Sve što me je ikad mučilo, nestaje. Puštam misli da slobodno plove, okupana suncem, uronjena u plavetnilo. Ravnomjerni ritam damara mojim bićem. Život. Mir. Spoznaja. A mogla sam protratiti vrijeme u stanu, razmišljajući o trivijalnim stvarima. Kao da će problemi nestati budem li razbijala glavu dvadeset i četiri sata, pitajući se svakog trena zašto, kako i kada? Mogla sam i ne udisati ovo divno jutro koje mi je dano na poklon... mogla sam ga, jednostavno, prepustiti sivilu briga. Daleko od obale, sad već tek samo nazirem ljudske konture. Malene kao mravci. Plivajući, osjećam hladnu struju pod nogama. Dišem. Da... dišem! Uživam u svakom pokretu ošita pri svakom udahu. Upijam radost, upijam ljubav, upijam sreću, upijam nebo koje mi se ovog jutra čini posebno vedrim, bez ijednog oblačka. Ljepota postojanja je moj današnji izbor.
Povratak i blaženstvo
Opružena na žalu, gledam biserne kapljice koje mi klize tijelom. Od malih sitnih slapova ostaju tek bjelkasti tragovi soli, dok vjetar sjenama grana oslikava žale. A nebo... nebo je ogromno i čisto, vječno i mirno. Posvuda je oko mene. Sunce se već penje na horizontu, a ja u društvu cvrčka odlazim s plaže. Sretna. Mogla bih zagrliti svijet . A tako malo treba...
Pozdrav s juga !
Aaaa...
A baš danas sam se ozbiljno dvoumila ima li smisla nastaviti ovaj moj blog, ili ne... A onda sad vidim da nam je vrli spisatelj, Modni Mačak imao promociju knjige i rekoh... WTF 
!!!
