darsena-time after time
nedjelja, 16.05.2010.
Wolf Prayer...
Follow me down the path
I will walk beside you
Guiding and showing you the way
I will not leave you
I will be standing on the path watching you
If you ever feel alone
Close your eyes
You will see six sets of foot prints
Two belonging to you, four to me
Then you will know that I have not left you
I will be there to guide you, whenever you need.
Not mine... not mine, this time 
. I've borrowed it...
srijeda, 12.05.2010.
Dogodilo se na današnji dan... :))
Uvertira
Hm... pisano iz perspektive nekog tko se zadnji put aktivno bavio sportom tamo negdje u srednjoj školi, a i to samo ciljano i nužno. A sjećanja na faks... Ona mi još uvijek pričinjaju neopisivo veselje . Dragi profesor je bio obećao automatski potpis onoj koja prva od nas uspije ubaciti loptu u koš... 
A i baš smo trebale nabasati na bivšeg profesionalnog košarkaškog trenera, piiiih!
Gledano očima nekog kome je živa tlaka bilo potrčati i za autobusom, a kamoli pomisliti obući tenisice... 
I naposljetku, crtice i razmišljanja nekoga tko se napokon odlučio – pokrenuti 
!
Hoću - neću - idem... :)!!!
Kad samo pomislim koliko mi je vremena bilo potrebno da se nakanim... Dan za danom – rutina, uglavnom kišna, oblačna, stresna i frustrirajuća... 
Ništa nova i nigdje nikog na obzoru. Zatupljujuće. Došla bih kući s posla i nepogrešivim redom smanjivala – SVE! Od radija što zuji od sumraka do zore, televizije koja mi je postala četvrtim članom domaćinstva (i to glasnim i vrlo napornim)... Automobile ispod zgrade, nažalost, ne mogoh ni utišati, a bogme još manje ni anulirati... Uhvatila bih sebe kako kužim da moje "kućne" gledaju u mene i pritom otvaraju usta, a da bih tek nakon neke dvije – tri sekunde skužila da pri tom nešto i govore 
. I to govore – meni. Kronična, totalna i apsolutna ugroženost bukom 
! Na frekvencijama, a bogme i onom doslovnom. Razrednom... školskom... Gdje u kakofoniji vrištećih, manje – više nemutiranih glasova, često puta ne čuješ niti vlastite misli, a autoritet ti je tek puki misaoni pojam 
. Predoziranost sveopća, a ispušnog ventila – nigdje. Aaaa, NE! Nema toga! Nema više i ne kod mene 
! Iiiidemo, dosta je bilo!!!
E, pa sad... Pitanje je bilo – kad ću se napokon odlučiti, krenuti ili puknuti... 
. A kad pravo pogledam, mogla sam i prije... Daleeeko prije...
Priznajem da je svaki početak lakši i zgodniji udvoje 
, pa su tako nebesa i meni, u pravo vrijeme poslala i moju dragu priju školsku, s naumom jako bliskim mome i – dogovor je pao u tren oka. Sad bi trebalo slijediti nešto kao: Slični umovi isto misle 
. Mjesto susreta – ispred Sportske dvorane, vrijeme susreta – osam sati navečer. Taman zgodno! Do dvorane mi treba nekih dvadesetak minuta po upornoj uzbrdici i onda slijedi strmoglav stepenicama, dakle – iskoristim to za zagrijavanje i onda skupa odcupkamo prema obližnjem igralištu, doduše malko zapuštenom i zaraslom, ali taman toliko da ne bude prenapućeno i krcato radoznalim pogledima upućenim prema našim vrlo amaterskim zaveslajima po manje – više travnatom terenu 
. A i vrijeme susreta mi taman odgovaralo. Dan je već sad poprlično produžio, temperatura je još uvijek u to doba ugodno svježa i još nisu počele one sparne ljetne omaglice... K'o saliveno !
Put pod noge
Kojem su prethodile bitno i vrlo uzdignute obrve mojih "kućnih biljaka" kad sam im rekla kud i kamo, te s kojim naumom idem... No frks, pjesnici su i tako čuđenje u svijetu 
. Dakle, obukla si frajerica dres, natukla tenisice na noge (sreća i bog pa je pubertet već poodavno iza mene, pa više ne rastu – noge, mislim ), svezala si repić (da IPAK vidim kud bauljam u trku 
) i odvažno krenula na pute daleke...
Prvi ispit "zrelosti" me zaskočio netom iza ugla zgrade, pri prelasku ceste. O inhibicijama raznoraznim ženskog roda ovog puta nećemo , ali... nije da mi nije palo na pamet kad mi je neki izvjesni pajdo potrubio iz auta: Maaa, maaamu ti, bolje ti je gledat' kud voziš, a ne u moje nogice u obliku prve nepoznate u matematici 
!!! I ništa, s takvim mislima u glavi, a visoko uzdignuta nosa, ponosito otfrknuh i prhnuh dalje. Prhnuh da – sve do obližnjih stepenica koje vode u gornje naselje. Ma, lako za naselje, ali uzbrdicaaa... Ma, nije da sam se ja bila uspuhala, nije da sam im skidala sve po spisku zbog urbanističkog plana i konfiguracije terena, već mi zbilja nije jasno kud li su i kako iskonstruirali tu i takvu uzbrdicu, ne misleći pri tom na bujice vode koje podrivaju asfalt i stvaraju probleme ljudima što žive u prizemljima zgrada... Oh, kako li sam samo socijalno osviještena... !!! Nedugo nakon toga, ponovno – izazov! U obliku tročlane obitelji koja mi je dolazila ususret. Mlada mama s vrećicama u ruci, dijete me radoznalo zagledava i čupka tatu za rukav pokazujući na me, a potom se i pater familias znatiželjno okrene. Grrr... u ovom mom velegradu bi čovjek vjerojatno izazivao puno manje pozornosti da se pojavi nasred srijede ulice sa šarenom dugorepom papigom (da, da, onom istom arom iz križaljki ) na ramenu, nego odjeven u koliko toliko casual odjeću, da ne rečemo – dres. Trening bilo koje vrste se još uvijek percipira stanovitim oblikom egzibicionizma, no... dragi moji vi – who plums you 
?!? Što ste mi dali, to mi uzmite! Slobodno ! Ha! Ponovo pješački prijelaz! Za nevolju, gužvovito iz oba smjera... Maaa, ne truuubi careee, ispraznit ćeš akumulator !
Početak
O motivaciji dovoljno govori činjenica da su rijetki slučajevi kad dolazim točno, a kamoli prije vremena. Ovdje bijah desetak minuta ranije. Ispred ulaza, vreva poprilična... djeca s treninga, djeca na trening, mnoga od njih školska (maaajko mila 
), mame čekaju ispred auta, tate su po tom pitanju sporadični slučajevi... A dočekala i ja, moju druuugu i školsku supatnicu 
. Ono, idem putem, a nemam pojma što me čeka. Ne znam točno ni gdje, ali bistriji i suvisliji dio mozga mi govori da ću uskoro saznati. Kročimo smjelo po šljunčanom puteljku, zrak je ugodno vlažan, prvi sumrak se još nije ni počeo spuštati... Na nebu trag aviona, u zraku miris nadolazeće kiše... Taman pravi ugođaj za početak !
Krug prvi
Nakon koliko – toliko spretnog pentranja po betonskim tribinama dolazimo napokon i do travnatih terena. Travnatost ovdje shvatiti vrlo doslovno, jer je riječ o pomoćnom igralištu u sklopu bivšeg sportskog centra, koje uglavnom i služi kao okupljalište rekreativaca. A njih je tamo bilo nekih desetak, svatko u svom filmu i ritmu. Zgodno. Pridonosi osjećaju opuštenosti. Makar se nitko neće previše osvrtati što radim i kako izgledam nakon prvih sto metara trka poslije beep godina . U hodanju, razmišljanju i razgovoru ugodnom nam tako prođe prvi krug. Meni osobno, najveći izazov je predstavljalo upravo to, kako ću se otisnuti i pokrenuti, prebaciti iz hodajućeg u trkači mode, a da pri tom ne izgledam k'o rasklimana marioneta . No, obzirom da sam bila tu gdje jesam, shvatih da mi nema puno sreće od teoretiziranja i krenusmo mi... Odlučismo polako, najsporije što ide za početak, a poslije ćemo vidjeti – kako koja bude mogla... Haaajd'mo – lijeva... desna... Aaaa... noge mi drveneee... Hm... druga pomisao: Ooooo... blaženi anatomski jastučići u tenama... Treća pomisao: Blaaažena bogme i zemljica crvenica ispod mojih nogu, super je trčati po njoj... Četvrta: A da ti staviš i ruke u pokret, očito bi i one mogle čemu poslužiti... I peta, koja vrati me u život: Ma, breath... you stupid woman, inače češ smjelo zaorati nosom i prije kraja prvog kruga. A i kažu da zna biti korisno u životu. I tako, kad sam se napokon dogovorila sa samom sobom i vratila dah, počnem gledati oko sebe... i skužim cijelu hrpu stabala kojima smo poslije bezuspješno utvrđivale vrstu, no najbitnije je da njihova gusta krošnja obećava debelu hladovinu za ljetnih dana . I zgodan poligon za istezanje umornih hodalica post festum 
. Najbliže što smo došle je bila dvoumica između lipe i murve, oliti ga – duda . I ide to nama dvjema... ukorak i kolegijalno (do nebesa zahvalna brižnoj njoj, koja ima daleko više kondicije, pa usporava i čeka 
). Što mene, inače šutljivu i mirnu 
, potiče na razglabanje o xy temama o kojima inače nemamo prilike za radnog vremena. Hm, da... no ovdje nije Kunst postići TAJ broj "okretaja", a i ponovo mi dolazi do blage aritmije disanja. Dakle, curo: Ne klepeeeći labrnjaaaamaaa... !!! Yaaahooo... !!! Evo nas na kraju prvog kruga !!! Pobjedonosno hvatam neki viseći konopčić na stativi gola, iskreno žaleći što na potonjem nije i kakav zvončić da urbi et orbi ponosno objavim svoj prvi krug u novom tisućljeću. Za urlik, pak, nisam imala snage . Po dogovoru, sljedeći krug prohodavamo... Da malkice uspijemo konsolidirati redove, a i da se mišići ne ohlade totalno. Hm... sad ovako, u šetnji, primjećujem i izvjesne grbavosti terena u obliku žljebova koje je kišica izrovala. Zaključak tipične polu – plavuše: Imat ću to na pameti, ne bi se bilo zgodno tu sroncati u sam osvit karijere ! Što li bi tek bilo da sam totalno plava ?!? Kratila bih stazu oko centra igrališta ?!?
Krug drugi
Heh... valja još jedan trčeći... dosta je bilo ljenčarenja 
. Noge malko štekaju, al' još uvijek ništa ozbiljno. Čudan neki osjećaj u slabinama, ali – izdržat ćemo još taj krug, pa onda put pod noge... U hodajućem ritmu . Počinje mi biti vruće, a naokolo pirka povjetarac. Kanda sam se malkice umorila ?!? Nekako... sve mi je manje i manje do priče i sve češće i češće mjerkam kad li će više oni žljebići preko kojih se NE SMIJEM strovaliti . A i neki marljivi susjed se baš sad sjetio paliti smeće u obližnjem dvorištu. Uskoro bivamo obavijene oblakom žućkastog neprozirnog dima vrlo upitne provenijencije... U biti, o istoj – ne želim ni razmišljati, bolje mi je !!! Prava blagodet za suha usta, škripava pluća i iznurene košćice – ozone friendly . Ma – i ruke su sve manje i manje simetrične, polako počinjem shvaćati da se klatim, što god ja o svom trčanju mislila . Noge se sve teže i teže odižu s poda, kao da razmišljaju nekom svojom, vlastitom logikom. Otkazuju poslušnost 
. Aaa – ha! Kanalčići! HoooP! Evo nas na pola putaaa !!! Još malo, pa nestalo. I zadane rute, a bogme i snage . S koljenima se nešto čudno zbiva, a stazica ispod mene se pretvorila u pokretnu traku. Nikako doći do onih lipo/murvi o kojima razglabasmo na početku priče. Nisam ni primjetila u kojem smo to segmentu trčkaranja ostale same na igralištu... Ili druge ne razabirem zbog zamagljenog pogleda i noći koja se već polako, ali sigurno spustila... Stabalca "apsolvirana", a ja se pretvaram u glavnu zvijezdu usporenog filma... Evooo... ideee... goool... Nogometni, naravno, no opće stanje je takvo da bi me teško i neki, zaupravski "gol" uspio stimulirati da više aktiviram pokoji atomčić snage . Jedno je bilo sigurno – neeema hodanjem do konopčića, poteeegni!!!
Ponos i blaga, ali sasvim blaga upala mišića
Hodam, da ! Nakon nekih osamstotinjak metara pretrčano/prohodanih i totalno mi dobar osjećaj. Da ne spominjem samu činjenicu da bi i meni samoj sama ideja prije nekih tri – četiri godine zvučala kao teška znanstvena fantastika, jer... kao... nije to za mene. Povratak je bio u totalnom laganini ritmu, listovi na nogama nisu dopuštali hitriji hod, sad je već i čavrljati ugodnije... Misli sve češće i češće zapnu na kakvoj slasnoj klopi koja se krije u frižideru 
, kupanjcu i... kaučuuu... mom divnom i jedinom .
Dan poslije
Ništa strašno, ni pretjerano bolno. Uopće. Jedino sam se malko osjećala k'o fakir. Ali to može biti i od novih madraca koje smo kupili prije pet dana . Anatomskih, molim lijepo! Ne adaptiraju se oni prema tijelu, već (o avaj, empirijski ustanovih! ) tijelo prema njima .
