darsena-time after time
srijeda, 30.12.2009.
:)
Htjedoh napisati još prije par dana...
Više od svega, zbog divne geste i svega rečenog,
A tad mi pomoć baš i bijaše najpotrebnija...
Lijepo te je imati na svojoj strani,
Ali ti to i tako već odavno znaš 
.
utorak, 08.12.2009.
NA SVETOG NIKOLU...
THE WASTE LAND
T. S. Elliot
...
V. WHAT THE THUNDER SAID
...
After the frosty silence in the gardens
After the agony in stony places
The shouting and the crying
Prison and place and reverberation
Of thunder of spring over distant mountains
He who was living is now dead
We who were living are now dying
With a little patience
Here is no water but only rock
Rock and no water and the sandy road
The road winding above among the mountains
Which are mountains of rock without water
If there were water we should stop and drink
Amongst the rock one cannot stop or think
...
S pogledom na more, u stoljetnom parku, uz miris borova i daleko od korova ljudskih, sama, na klupi, utonula u misli gledam u ljubičaste nijanse sunca što gasnu na pučini, dok misli se pletu, otupjele i trome...
Namjerno odlutah na ovo mjesto gdje ne bijah godinama, jedina uspomena mi bješe ribnjak gdje često gledah lopoče i zlatne ribice mog djetinjstva... S djedom i njegovim pričama... Životnim i mudrim, a tako jednostavnim...
Žubor malog smaragdnog vodoskoka je još uvijek tu, lopoča nema, ni zlatnih ribica... već odavno. Odnijelo ih ovo neko novo vrijeme... vrijeme koje ždere uspomene... i sve lijepo u ljudima... Nažalost.
A dugo tumarah tuda. Satima. I bi mi tek jalova utjeha što mogoh, zakrivena od očiju neželjenih, dati si oduška... Makar u mislima... u kristalnoj jasnoći tišine koja me okruživala tog blagdanskog popodneva, dok pijesak je škripao pod nogama, a vrapci bezbrižno skakutali presijecajući mi put. Ptičice nebeske uboge, koje bjehu mi društvo tog svećarskog dana. Jedino željeno i više nego blaženo... S pomišlju na let, s pomišlju na slobodu...
I škripala je staza pod mojim koracima na putu ka slavoluku krošnji alepskog bora... i misli se rojile jedna za drugom... Rima bi rekla "obasute tugom"... i ne bi bila daleko od istine. Ima tako trenutaka kad sama Istina zvana Savjest pokuca na vrata i suoči te sa nenaplaćenim greškama, snatrenjima, nadama... Ima tako momenata kad shvatiš da sve stramputice u životu možda čak i nisu bile slučajne... Ima tako dana kad naučiš blagoslivljati Putnike koje susretneš u životu, zahvalan za sve lijepo što si od njih primio, al'... ostaje tuga i ostaje samoća.
Tuga zbog previše davanja i nesposobnosti primanja, jer... samo su uzimali... dosad. Nisi se imao prilike naučiti - primati...
Samoća zbog govorenja u vjetar, samoća zbog nerazumijevanja u toj pustoj Kuli babilonskoj, gdje se susreće tisuće duša i gdje svatko govori svojim jezikom... a o potpuno istom... Samoće se susreću da govore o samoći...
A poklon je stigao nenadano i bolno. Poklon velim, jer... otvorio mi oči. I bi mi jasno kao nikada do tada da nikad neću moći kročiti dalje, dok se ne oslobodim okova prošlosti, dok ne oprostim onima koje me okovaše... A što sam im više praštala, to sam se više mijenjala i pritisak bješe to veći i veći... Znaju da me gube, znaju da dio mene odlazi u nepovrat i da više nisam Vlasništvo, već Samosvojstvo, pa makar ga, u početku... plaćala u tišini i samoći... do neke srodne, najsrodnije duše koju ikad sretoh... koja ima doći. Ili je već tu, a ja je ne mogu prepoznati, još uvijek otupjela od pustih borbi... U Pustoj Zemlji...
Klupa s pogledom na daleke, purpurne horizonte i barčicu koja se ljuljuška na moru bijaše kolijevka nove mene... Rođene u osami, pod okriljem čudnovatog mi mira. Dok sjene krošnji bivahu sve dublje i dublje, a povjetarac počeo sve reskije i reskije prodirati do kostiju...
Te noći utonuh u dubok san... najdublji u nekoliko posljednjih mjeseci. Modar i čist. Mirna. Pročišćena. Oslobođena. Nova, a opet tako nalik sebi samoj..
