darsena-time after time
nedjelja, 28.06.2009.
Enough is enough!!!
Ne smatram se ništa manje jakom, niti svojom ako napišem sljedeći post... Ne smatram se ni neplemenitim slabićem koji svoje probleme rješava virtualnim, hibridnim putem, nemajući snage sasuti istinu u facu... Nema kod mene fake-anja, kakva sam u prirodi, takva sam i u eteru... izravna, iskrena i ponekad opora, svakom prema zasluzi! Ne serem, ne glumatam i ne lažem, pa... ako je taj paket kome prejak po naravi, nek' me radije zaobiđe - for his own sake! A i meni samoj će uštedjeti ponešto vremena i snage. Druga strana medalje je u tome što ipak imam još dovoljno slabosti u sebi da se nadam kako pojedini ljudski primjerci još uvijek zavređuju mrvicu pažnje i razumijevanja, bez obzira na to koliko su me, kako i koliko često puta povrijedili. Jednostavno, akumulacija idiotarija je dosegnula svoj zenit i moram ju izverbalizirati da bih ju napokon uspjela i otpustiti. ONCE AND FOR ALL!!! U protivnom, puknula bih po šavovima! Dovoljno iskreno?!?
Dakle, idemo dalje!
Draga moja i predivna crvenokosa, pobožna i bezgrešna prijateljice, ova je za tebe...
Mislim da bi bilo krajnje vrijeme (imaš li uopće snage za to, ili se kriješ iza stubova svojih novopečenih otkrovenja???) pronaći zlatni rez za tvoje nenadomjestive arbitraže kojima me velikodušno i vrlo izdašno obasipaš svaki bogovjetni dan. Ti, koja si me, napokon, nakon desetak godina, natjerala da požalim sve što sam ti ikad u životu nam ovozemaljskom povjerila. Ti, koja svaku moju rečenicu nekako uspiješ uperiti kontra mene i pretvoriti je u predmet beskonačnih i jalovih raspri. Ti, koja pereš svoje komplekse pijući mi dragocjenu energiju... Sasvim svjetovno, neelegantno i nedamski - ODJEBI!!!
Nekako mi riječ empatija sve teže i teže pada na pamet dok mislim o recentnim nam zbivanjima... i nekako mi se čini da ću imati sve manje i manje vremena za tvoje nepresušne litanije, jer...
Ne zaboravlja se tvoja epohalna rečenica da obožavaš razgovarati samnom, jer tako vidiš sve svoje greške. A rekoh ti izvjesne stvarce u momentu kad sam skupljala ostatke ponosa prilikom jednog nazoviga brodoloma. Da! Taman je to bila rečenica za kojom sam čeznula taj tren. Životna škola, a svaka se plaća... Ne bacati biserje pred svinje.
Srcu mi milo i kad se sjetim tvoje neponovljive konstatacije kad si trebala ići na službeni put, a predavanja u punom jeku. Rezerviraš se, o premila, za skripte i pritom mi veliš... "E, znaš, al' to će trebati biti jako dobre skripte.“ Dobar ti, mila, modus vivendi... odi zajebavat' nekog drugog, "savjesnijeg“ i "dosljednijeg“ od mene. Ne, nema bilješki... sorry... neće biti dovoljno dobre za tebe... Nađi si "dostojan“ primjerak!
Oličenje čudoređa mi prije par dana progovorilo i o (ne)moralnosti chatanja s nepoznatima, o cijeloj farsi oko virtualnih upoznavanja i himbenosti cijelog tog svijeta. To što se i sama nalazi po raznoraznim "Iskricama“ i pizdarijicama, nikom ništa! Kao da se eventualne greške ne događaju i u stvarnom životu onima koji ne znaju VIDJETI? Ti, ogrezla u svojoj samoći, spočitavaš MENI, koja svoju broji stotinama duhovnih godina?!?!?!? Niti jedna druga od samoća za me ne postoji, niti mi je bitna, znaš? Ma, odi se "iscjeljuj“ preko nekog drugog!!!
Nikom ništa ni o tome što joj nikad niti jedno stvorenje nije bilo zanimljivo dok se ne bi našlo u mom društvu... Akcija stupanja na scenu - pronto! Da, kolika li je samo razina tvoje nesigurnosti i taštine???
Nikom ništa ni o tome što me se mjesecima opsjedalo da prepoznam i priznam njenog Vrhunaravnog, kojem se moli satima, danima. Ma, ženo draga, Bogom ti prosto... okani me se, ja svoju vjeru imam i otpuhujem sve konvertite ovoga svijeta. Svako "zlo" za nešto dobro! Jedina vaša vrijednost je u tome što me još više i više, za ne reći svakodnevno, učvršćujete u mojim vlastitim načelima i uvjerenjima. Ako se imam na čemu zahvaliti, a ono... HVALA ti SAMO na tome!!!
Zapitaj se... o bivša prijateljice, o svojoj vlastitoj samoći i depresijama... Ovdje više nečeš čuti niti jednu jedinu jebenu riječ! Svi, ikad postojeći krediti - iskorišteni... TVOJE JE VRIJEME PROŠLO!
ONCE AND FOR ALL!!!
Koliko god teksta da je ispalo, napisano za osam (brojkom 8) minuta! Should I say anything more?!?
ponedjeljak, 22.06.2009.
A bila je kiša...
Mokri pramenovi lijepe mi se za čelo, zapliću u ustima, odmičem ih... sklanjam s očiju, dok guste svježe kapi uporno padaju po meni... Sama sam i tišina je, prekida ju tek ritam s neba, čas sasvim rezak i jak, poput kakvog monsuna, da bi se potom pretvorio u blagi žubor rijeke... Poput jeke unutarnjih kiša... A mogla sam se vratiti pod sigurnost krova, sjesti do ovlaš znanih ljudi, konzumirati isprazne priče, odraditi svoj dio društvenih, kurtoaznih obaveza... I što sam više razmišljala o tim scenama, to sam sve dalje i dalje odmicala od kuće... Ispred mene polje natkriljeno čempresima, iznad mene olujno nebo, po meni reske kapi nebeske, u meni osjećaj olakšanja. I miris netom umivene zemlje, natopljene i blagoslovljene. Mlado lišće se povija pod naletom vjetra, odjeća se lijepi za mene, stapa se s kožom... Okrećem se... samo se krov još nazire, glasovi su utihli... Naprijed. Koraci su otežali, vjetar me zanosi... Idem, koračam, a ne znam kud. Polje je zamijenila livada, malo zeleno, valovito more puno uzbibane trave. Kiša ne prestaje, sad je već osjećam kao dio sebe, zajedno smo i same smo, kao u nekom tajnom dosluhu.
Hodam, mekana zemlja podatno tone pod mojim koracima. Kroz kišnu koprenu nazirem stablo, maleno i skladno. Pod širokom krošnjom, drhturav i plah, pase smeđi konj. Predivno biće, osjetilo me je da prilazim i bojažljivo gleda. Polako, da ga ne prestašim, prilazim i pružam ruku da ga pogladim po glavi... ta sanjala sam ga sinoć... i tu je. Pitomo se priginje i prepušta. Dlaka mu svilenkasta i čista, presijava se pod kapima. Osjećam povjerenje, bliskost... Veliko, toplo, smeđe oko me radoznalo gleda, prepušta se mojoj ruci dok mu skidam čičke iz grive. Mora da je "pokupio" cijeli grm 
. Miran je, spokojan, stoji nepomično, kao da je moj i kao da je najprirodnija stvar na svijetu da nas dvoje stojimo sami usred livade onkraj kuće i natapamo se ljetnim pljuskom. Iskon, ponos, sloboda... San mi navire u sjećanje... A bila su prostranstva i bio je vjetar u kosi... A bile su vrleti i bilo je gorskih vila... Na jedan tren si bio gospodar svijeta, mogao si sve... Do sljedećeg jutra... Ili možda ipak ne... Evo ga, tu je... Došao iz sna, da mi pokaže put, da mi ulije nadu... Nisam ni svjesna vremena, tek primjetim da kiša polako prestaje i da dan polako dobiva sivkastu nijansu... Vrijeme je, nevoljko se okrećem i krećem put svjetala podno obronka. Nakon nekoliko koraka, osjetim topli dah pored sebe, korake prigušene travom. Tu je, slijedi me... velika, divna, smeđa, pitoma dobrica. Sretna... mogla bih zagrliti svijet .
petak, 12.06.2009.
Ulijetanje na neretljanski način:))
I kaže on meni: "Prekrasno izgledaš za svoje godine!"
Mislim se - sinko moj, daleko li ćeš ti dogurati u životu 
!!!
A baš me bio oraspoložio... A makar je čovjek - iskren 
!
subota, 06.06.2009.
Ples... Ritam... Valovi... Opet :)
Dio II.
Nedavno, jednog svibanjskog popodneva...
Koncepcija je ovog puta bila skroz drugačija, počev od toga da se učitelji mijenjaju i da svatko od njih ima svoju metodu rada, a i "zahvaljujući" činjenici da nas je ovoga puta bilo svega sedam (zajedno sa Silvom, instruktoricom iz Zagreba), nažalost 
. Razloga je više: počinjalo je u četiri popodne, ekipi, ili se nije dalo, ili odmaglili na kupanje, inercija onih koji su očekivali previše prošlog puta, pa se razočarali i odustali... Al' i takva situacija kakva je bila, podarila mi je jedno totalno novo iskustvo, puno smirenije i staloženije nego prvi puta, kad je sve bilo nabijeno dinamikom i pokretom. Sada se sve uglavnom svodilo na lahor gibanja u kojem si osjećao svaku poricu tijela kao dio Univerzuma, stopljen sa uzbibanim, skoro ljetnim zrakom...
A dovela me tuga i doveo me bijes. Tuga koja se bila materijalizirala u takvu bol u leđima, da sam mislila da se neću moć' pokrenut' ni do autobusne stanice... Skupilo se... i "isplesalo" se... sve 
! Odluke koje su me mučile, dvojbe kojima su me izlagali, stvari koje trebam napraviti, a mislim da nemam dovoljno hrabrosti za njih...
Ples me odveo u sasvim drugi svijet, svijet koji se ovaj put otvorio u bojama i mirisima. Crveno za "staccato" u ritmovima trance-a. Valovi topline koja je ispirala tugu, užareno sunce koje se grli sa purpurnim obroncima i tone u plamteće more. Gutam tugu, a znam da ne smijem, da je moram izbaciti van i otpustiti je da bih se oslobodila... vinula... Kontrast. Ljepota suprotnosti. Pokreti su spori i sneni, a glazba ide mimo mene, svjesna sam je, a opet... neovisna od nje... Koncentriram se na disanje, svakim udahom upijam snagu i energiju kasnog popodneva. Kroz prozor dopire pjev lastavica . Male, dražesne ptice nebeske... Simboli toplog kućnog praga. Ognjišta. Tko zna hoću li ikad... ? Ma, bez veze... U jednom trenu sam se našla na granici... al' čak ni u tom trenu ne gubim onu prokletu (ili ipak ne?!?) samokontrolu i oprez. Pomno skrivenu ispod kose, osjetim tekuću tugu na licu... otpustilo se... uspjela sam, a srećom, svatko je u svom filmu, pa i ne primjećuje. I potrajalo to neko vrijeme, taj rat s unutrašnjim demonima, onim slabosti i onim pretjerane popustljivosti u korist svoje štete. A tako malo treba da se jednom i za svagda smogne snage reći definitivno NE, ono koje se izgovara resko i piše velikim tiskanim slovima... Koje ne ostavlja mjesto za dvojbu, već se poštuje bez pogovora.
"Kaos". Bubnjevi i miris naranči. Preporod. Više i ne znam kada se točno dogodio taj prijelaz, samo se sjećam da sam bila negdje uz rijeku (slična slika, opet 
!), dok je bubanj zazivao šumske duhove. Ništa drugo, nikakav glas, nijedan drugi instrument... just drums. I kao da plešemo oko vatre i kao da se sjene prepliću s plamenim jezicima, kao da hodamo po užarenom kamenju, tabani bride, a opekotine ne ostaju. I svjestan si pogibelji, ali znaš da možeš. I znaš da ćeš moći sve, kad jednom u životu pređeš tu granicu bola. Kad otkloniš inhibicije svega pojavnog i nametnutog. Kad dosegneš slobodu. Iluzija koja bi mogla postati stvarnost. Iluzija koja je tako opojna i zavodljiva da ju je teško napustiti. Sjeme je posađeno. Iznemogla, ležim na travi s pogledom uperenim u modro nebo s tisuću zvijezda. Trepere u svojoj samoći, daleke, a prisutne. Lagani povjetarac hladi umorno tijelo, hvata me žeđ, glad... Grizem naranču koja mi se cijedi po rukama, opojan miris draška mi nosnice, njen sok me vraća u život. Napaja me, daje mi snagu... Ponovo dišem, ustajem i ulazim u rijeku. Šaš i travke se pletu oko nogu, al' plivam dalje, uronjena u iskričavu tamnu vodu, koja odražava lica onih istih tisuću zvijezda koje su izgledale tako daleko. Sjedinjena s iluzijom svemira. Smirena i čista. Slobodna.
Putovanje na koje se isplati odvažiti. Najtoplije preporučam!
Thanksić na sugestiji 
!
četvrtak, 04.06.2009.
Amazing exiperience of 5Rhythms
Dio I.
Negdje, početkom četvrtog mjeseca, slučaj je htio da doživim jedno novo, predivno iskustvo. Iskustvo "Čarolije valova". A dogodi se tako u životima ljudi.... kad dođu do granice, kad misle da su zidovi previsoki, a da bi ih preskočili, provalije preduboke, a da bi ih premostili... Otvore se kanali koji su tada najpotrebniji. Samo treba... htjeti. Htjeti nadići samoga sebe i priznati svoje slabosti. Htjeti pobijediti onog unutarnjeg sabotera koji nam stalno govori da nismo dovoljno vrijedni ili dostojni ovog ili onog. Htjeti se usuditi poželjeti za sebe samoga nešto više od onoga na što su nas osudili ustaljeni klišei ponašanja... Htjeti NAPOKON zavoljeti samoga sebe .
5 Ritmova su magična snaga samoizlječenja plesom... prepoznavanje... smiraj... snaga...
i...
˝5 Ritmova su:
TEČNI – fluidno, neprekidno, uzemljeno klizanje naših vlastitih pokreta
STAKATO – perkusivni, pulsirajući ritam koji nas oblikuje na tisuću različitih načina
KAOS – ritam prepuštanja, otpuštanja u katalitičnu divljinu svog plesa kojeg nikad ne možemo isplanirati ili ponoviti
LIRSKI – ritam transa, u kojem se težina svijesti o samom sebi rastapa, olakšavamo i opuštamo se u svoj vlastiti jedinstveni pokret
DUBOKA TIŠINA – ritam praznine u kojem se nježni pokreti podižu i spuštaju, počinju i završavaju u polju tišine˝
(˝posuđeno˝ sa www.plesritmova.net)
Na samom početku, Šveđanka Eva, naša instruktorica plesa, originalna i otvorena osoba, nam razbi tremu i nelagodu čarobnom rečenicom - "Nemojte brinuti, niti se skanjivati kako ćete izgledati u očima drugih, jer će svi biti okrenuti samima sebi, pa vas nitko neće ni primjetiti."
Strange... Oslobođenje unutar potpune otuđenosti... ali, krenusmo.
Tečni
Upoznavanje s prostorom oko sebe, fluidno kretanje po prostoriji uz laganu, meditativnu mjuzu. Poželjno plesati bos... da se osjeti ground, materija, neposrednost. Lebdeći pokreti, neagresivni i paperjasti, imaš osjećaj kao da dotičeš svaki atom zraka. Istovremeno, energija se počinje buditi, mekano i polako. Mala nesigurnost pri susretu s blizinom drugih ljudi, ali i to ubrzo nestaje... U glavi buđenje uz širom otvoren prozor s pogledom na uspavanu, pustu valu, šum mora, borove i cvrčke... Idealna stvarca koju si "namontirah" za tu prigodu "Shine on you crazy diamond".
Staccato
Glazba tipa obrada Vanesse Mae - svijetla, poletna i prepuna energije. Polako se oslobađam, širim krugove kretanja. Svi lelujamo naokolo, al' se po nekom, intuitivnom, prešutnom sporazumijevanju ipak uspješno izbjegavamo u prostoru i vremenu . Nema ozlijeđenih 
. Neopisivo je lud osjećaj plesati bos pred nepoznatim ljudima, u po' bijela dana, pod punim svjetlom. Cijelo se tijelo pokreće i sad više nema ni sjene od pomisli kako bi to sve skupa moglo izgledati i izgledam li kao klaun uključen u struju 
. Neposredno upijanje ritma i spontano reagiranje na svaki, pa i najmanji titraj...
Kaos
E, tu sam došla na svoje 
! Ritam predivan, iskonski, plemenski... Odazivaš se. Pokret govori umjesto tebe, ti si i prostor i vrijeme i početak i kraj. Sve je tu i sve ti je jasno. Automatski mi se stvorila slika: noć, vatra, bubanj, šamani... Ničeg drugog nema osim tebe, ništa drugo ti nije ni bitno, energija je na vrhuncu, postaje pretoplo i tad mi bi žao što se nisam laganije obukla. A bijah u crnom... Sve ti je viška i svaka pomisao osim one na ritam ti je strana i nepoznata. U sebi si i sa sobom si. Basic feeling dubok, crn i omamljujući, ali želiš da taj trenutak potraje vječno... U biti, jedino mjesto i stanje u kojem (i na kojem) sam tad željela biti: dancing naked on the rain in deep woods... I apsolutno ništa drugo ne postoji osim te slike... Omamljujuća vrtnja oko svoje osi, odlazi težina, isparava tuga... Vrelo je, dlanovi gore... Očajnički želiš ledeni, planinski izvor da zagnjuriš glavu u njega i napiješ se kristalne bistrine. Upijaš čistoću i snagu. Ekstatična katarza .
Lirski
Izgledalo mi kao smirivanje oluje na moru. Glazba neopisivo laganija, al' još uvijek dovoljno "jaka" da pulsira prostorom i drži koncepciju. Počinjem osjećati blagu malaksalost... i natruhice nelagode. Zadatak unutar tog dijela ciklusa je bio plesanje s partnerom, spontanim odabirom - eye contact. Aaaa... teško 
! Ne dirajte mi ravnicu 
! Odabirem, ali nekako susprežem pokrete (i opet počinjem razmišljati 
). Još teži zadatak (mislim da mi se tom prigodom i otelo spontano "Uhhh!" ) je bila promjena partnera. Cilj - otvaranje prema drugima, hm ! Recimo da sam nekako željela da se taj dio završi što prije, al' eto, izdržah junački 
.
Duboka tišina
Opet laganini glazbica, sad gotovo nečujna. Mimoilazimo se u tišini i osjećamo prisutnosti. Oluja se smirila, more glatko kao ogledalo. Ogledalo duše . Smiraj dana... purpuno nebo... ležiš na obali mora u sumrak... pokušavaš ignorirati galebove koji stalno nešto grakuću, al' ne daju se oni . Ti si, tu si i sretan si .
Nakon nekoliko trenutaka nijemog mimohoda sjedamo u krug. Svatko prilikom hvatanja improvizirane lopte (čitaj: Evinog džempera:), treba izgovoriti prvu riječ koja mu padne na pamet. Moje su bile: eternity i joy !
A plesalo se u kontinuitetu sva tri sata i ovo je pisala osoba koja ne da nije vična plesu, nego je apsolutni antitalent s upravo grotesknim pomanjkanjem kondicije 
...
:)) Taština zna biti zeznuta stvar:)!
Haha... taman sam se počela navikavati na "popularnost" i likovala brojkajući posjetitelje svaki dan, kadli ovaj "moj" preuzeti 24counter.com odlučio resetirati postavke i sad... hajd' Jovo nanovo 
!
Pravo mi budi !
Nadam se da ovaj mali izlet u iskrenost neće odagnati buduće mi drage goste, čak i dapače ...
Večeras vjerojatno novi post, a do tada... !!!
