subota, 25.07.2009.
Žena s očima hijene
Današnja priča nema veze s fikcijom. Nažalost, istinita je i vrlo životna, a tiče se meni dragih osoba. Netko je napravio grešku, drznuvši se iskoristiti bol, smrt i beskrajnu tugu. Hijena bez doma i roda, predatorica koja se namjerila na krivi trag... A trebala sam znati i ranije.
Priča bi išla otprilike ovako... Opaka bolest je bila u pitanju, hvatalo se za svaku slamku spasa. Niotkud, iz neutralnih sfera, izronila je ona... poznanica prijateljice koja se vrlo brzo zbližila s ... i njenom djecom. Muž, već tada na izmaku snaga i na zalasku, bio je oduševljen vedrinom, poletom i energijom. Davala im je snagu, obećavala brda i doline, zvala ih rodbinom, obitelju koju nikad nije imala... Donekle logično, obzirom na teško djetinjstvo i odrastanje u domu, probijanje kroz život do i nakon njene osamnaeste. Instinkti za preživljavanje maksimalno razvijeni. Slijedila je priča o njenoj teškoj i neizlječivoj bolesti, životu koji je nije mazio, djeci koju treba nahraniti, mužu koji ne plaća alimentaciju, kruhu sa sedam kora koji mukotrpno stječe... Sve u pravo vrijeme, strateški dozirano...
Pamtim njen dugi i nepovjerljivi pogled kad smo se upoznavale... Pamtim i njeno pitanje: "Jesi li ti možda studirala psihologiju?". Znakovito?!? Alarm prvi. Može, draga, što god treba... imaš preživčane oči, a da bi bila kirurginja kao što se predstavljaš. No, nisam reagirala, nisam željela biti indiskretna, borba za život je bila važnija, sve ostalo u tom trenu je padalo ad acta. Došlo je i vrijeme kad su ljekovi protiv bolova postali neophodni k'o kruh naš svagdašnji. Naručeno i obećano iz Italije nikad nije stizalo... zaglavilo na carini... Česti dolasci u ... u posjete, višetjedna ostajanja na "punom pansionu" kod ... Beskrajna obećanja, stvaranje osjećaja ovisnosti... napadno i konstantno, patološki. U tolikoj mjeri da ju je skoro odvojilo od njenih vlastitih kćeri... Što je i bila intencija, kako je kasnije izašlo na vidjelo...
Pitala me za svoju bolest. Da pogledam, vidim ima li joj spasa... A znam i mogu. Ne vidjeh ništa, apsolutno ništa. Makar ne ništa po život opasno. Tek mi bi čudno nešto na području glave... nedefinirano... Alarm drugi.
Došao je i trenutak smrti... momenti koje je izlišno opisivati, jer je svaka riječ ovdje više nego isprazna. Dani koji su slijedili još su mi i sad u magnovenju i svjesno ih blokiram da bi se moglo dalje. Ta, tko je rekao da je život pravedan i da smo svi jednaki u razdiobi sreće? Tužne, ali nužne obaveze koje su tome slijedile, samo su ubrzale slijed zbivanja. Vrijeme ostavinske rasprave je pratila neuobičajeno budno. U pitanju je bila razdioba kuće. Alarm treći.
I izbije tako na površinu da liječnice nema u registru bolnice u kojoj je navodno radila. Niti igdje drugdje. Izašlo na vidjelo da nema spomena čak ni o srednjoj medicinskoj školi koju je ovdje završila. Odlazak iz doma nakon punoljetnosti, bijeg u ondašnju obližnju republiku s nekim likom s kojim je dobila dijete, putešesvije ovdje i ondje... Da stvar bude još bolja, pojavio se tu i ukradeni automobil, skupa putovanja navodne specijalistice na stalnom bolovanju, neplaćeni računi, ljudi koji su, pod svaku cijenu želeći ostati anonimni, izjavili da su s njom imali identična iskustva. Besplatna ljetovanja s djecom i ljubavnicima u ovoj ili onoj obitelji, onoliko dugo dok ne bi bila otkrivena. O navodnoj bolesti ni traga, jeftino kupovanje samilosti. I najvećeg mogućeg gada i prijezira vrijedno - ljekovi koji su navodno bili slani iz Italije, pa bivali zaplijenjeni na carini, nisu nikad i nigdje u nijednoj špediciji bili evidentirani, ni našoj, ni njihovoj... a bili su obećani čovjeku na samrti... Monstruozno.
Sve bi otkriveno odjednom i bez zadrške. Laž postane bahata, ohola i neoprezna u onom momenu kad pomisli da je odnijela pobjedu. Pogubi konce i spotakne se. Nijedna ne traje vječno...
Slušam sve to jutros i razmišljam o mojoj prvotnoj impresiji. Nikad se ne oglušiti o prvi glas. Zeznem se kad postupim suprotno tome. Kad pomislim da sam više toliko iscrpljena i da su mi instinkti otupjeli od konstantne predostrožnosti, te da me to upozoravaju skepsa i urođena mi predostrožnost. Da, zeznem se... al' rijetko!
A pitala me za svoju bolest. Da pogledam, vidim ima li joj spasa... A znam i mogu. Ne vidjeh ništa, apsolutno ništa. Makar ne ništa po život opasno. Tek mi bi čudno nešto na području glave... nedefinirano...
U sjeni događaja, opet mi pada na pamet da su mi često puta od ljudi puno draže - životinje. Ljudska bijedo, otkrivena si u svom svojem glibu. Srećom, ne prekasno!
Al' ipak... ipak... Zaboravila si jednu stvar... Moje ljude se ne dira... Ne bez posljedica!!! Svakom po zasluzi... Uvijek!
25.07.2009. u 00:25 •
0 Komentara •
Print •
#
