utorak, 30.10.2007.
Kako je tikva dobila ime Jack O'Lantern i neke druge priče
Popularnost Noći vještica/ Halloween-a je imala sličan put kao mnoge druge stvari u ljudskoj povijesti. Narod u Evropi (u ovom slučaju) je započeo nešto, a Amerikanci su dodali žličicu marketinga i to nešto je osvojilo svijet 
. Neki dan mi je jedan od mojih miljenika tvrdio kako je Halloween potekao iz Amerike. I ja sam to mislila prije nego što sam se preselila pa evo i vama malo obrazovanja po tom pitanju.
Jer ni Jack O'Lantern u početku ne bijaše tikva....
Prema onome što sam čitala u zadnje vrijeme, koliko vidim, povjesničari se ne slažu u svim detaljima oko tog slavlja. Ispričat ću vam ono što se najčešće može naći. Rekla bih da nikada nećemo znati tko je u pravu, ali ja i dalje volim priče
.Halloween ili na irskom Samhain (izgovara se nekako slično sauin, a znači mjesec studeni) je potekao od starog običaja Kelta koji su živjeli u Irskoj i Velikoj Britaniji (Škotskoj ponajviše, ali i na drugim dijelovima otoka).
To je bio jedan od glavnih keltskih praznika vatre koji je predstavljao kraj žetve, kraj ljeta i početak zime. Pretpostavlja se da je bio i početak njihove nove godine.
Kelti su vjerovali da toga dana duše mrtvih dolaze na Zemlju, a duše umrlih tijekom protekle godine, odlaze na drugi svijet.
Kao jedan od običaja proslave Samhain-a, druidi (svećenici u keltskoj religiji) su na vrhovima brda palili velike vatre koristeći grane hrasta kojeg su smatrali svetim. Usto su prinosili žrtve; urod i životinje. Kažu da riječ bonfire i vuče porijeklo od tog običaja. Ili su nakon što bi ugasili svetu vatru nalazili ostatke kostiju ili su u vatre bacali samo kosti životinja.
bonfire = bone fire
Druidi su vatrom htjeli zahvaliti bogu Sunca na urodu te pojačati njegovu snagu i time osigurati da se vrati na kraju zime. Kad bi se vatra ugasila, druidi bi dali malo žara svakoj obitelji da njime zapali vatru u svojoj kući. Žar su nosili do kuća u izdubljenim repama.
U pola noći bi se prestalo slavit boga Sunca, a počelo slaviti Samhain. Ljudi bi se maskirali u razne životinje da bi zavarali zle duhove. Na taj način bi duhovi mislili da su i ti maskirani ljudi njihovi. Ples i slavlje su trajali 3 dana.
Vjerovalo se da toga dana na Zemlju dolaze i vile preobučene u prosjake te da idu od vrata do vrata. Tko bi im nešto dao, bio bi nagrađen, a onome tko ne bi imao ništa za njih, nešto bi podvalile. Evo otkuda običaj trick-or-treating i djeca koja idu po kućama maskirana.
Zašto se tikva zove Jack O'Lantern? I otkud tikva kad u početku bijaše repa? Puno Iraca i Škota je u 18. , a posebno u 19. stoljeću odselilo u USA. Tamo su nastavili slaviti Samhain. U to vrijeme beru se tikve na sve strane, a repa niti je tako popularna, niti je tako lijepa... Ali zašto je zovu Jack? Naravno, Irci imaju priču i o tome (ne samo jednu), a ja ne mogu, a da je ne ispričam.
Stingy Jack Story
Nekada davno, u dalekoj zemlji Irskoj živio je Škrti Jack. Bio je to loš čovjek. Ne samo da je bio škrt, kako mu samo ime kaže, nego je bio i lopov, pijanica i lažac. A najdraže mu je bilo ukrasti od onih malo lakovjernijih.
Dobar glas daleko se čuje, a loš još i dalje i tako se malo po malo pročulo na sve strane o Jackovim podvalama. Pričalo se i da ima rep kao vrag. Srebrni rep ima Jack.
Vrag je slušao sve te priče i odlučio im stati jednom za uvijek na kraj. Pokazat će on da je vrag jedan jedini i na Nebu i na Zemlji i to bez konkurencije.
Jedne hladne, jesenske večeri Jack je, po običaju, lutao. Puni mjesec mu je obasjavao put. Jedino što je u tom trenutku htio je bilo domoći se nekog toplog puba.
Odjednom ugleda na cesti vrlo neobičan lik koji mu se zločesto ceri. Odmah mu je bilo jasno tko je to. Nije Jack bio previše iznenađen. Očekivao je da će prije ili kasnije vrag doći po njega.
Škrti Jack ne bi bio Škrti Jack da ne pokuša nasamariti čak i njega.
Zovne Jack vraga, ali ovaj ne odgovori ništa.
Jack: "Vraže! Budući da te vidim, pretpostavljam da mi je ovo zadnja noć na Zemlji....Imaš li što protiv da popijem zadnje piće? Mogao bi mi se ti i pridružiti prije nego odemo....."
Vrag malo razmisli, ali ne nađe razloga zašto ne bi pristao i prihvati Jackovu ponudu u nadi da će možda i vidjeti kako Jack nekoga nasamaruje.
Došli su do puba i jedno, zadnje piće se pretvorilo u nebrojeno čaša. Kad je svitalo, Jack se digne da krene kući. Vrag skoči koliko je to mogao nakon cijele noći pijančevanja i zaustavi Jacka.
Vrag: "Stani malo.... Nisi platio!"
Jack kaže: "Nemam s čime. Pogledaj, nemam nijednog srebrnjaka." i pokaže Vragu prazne džepove.
Vrag je i dalje inzistirao da Jack plati jer je Jack bio taj koji je njega pozvao na piće.
Nagne se Jack prema Vragu i šapne mu: "Imam ideju, Vraže. Ti si vrag i svi znaju da se možeš pretvoriti u štogod hoćeš. Pretvori se sada u srebrnjak. Ja ću s tim srebrnjakom platiti, a ti ćeš se kasnije opet pretvoriti u vraga i doći zamnom. "Ha, ha, ha", nasmije se od srca vrag oduševljen s idejom. Ne prođe ni tren, a Jacku u ruci je stajao sjajan srebrnjak. Jack na brzinu stavi novčić u torbu kraj malog raspela kojega je ukrao to popodne i čvrsto zatvori torbu. Vrag se pokušao vratiti u svoj prvotni oblik, ali kraj raspela nije mogao.
Počeo je vikati i psovati iz torbe, ali ništa nije pomoglo.
Kaže Jack njemu: Maknut ću raspelo od tebe ako obećaš da me nećeš dirati godinu dana, a i ako umrem u međuvremenu, nećeš me odvesti u pakao. Vrag nije imao izbora i pristao je na dogovor.
Tako je Jack dobio još jednu godinu. Godina je proletjela brzo, a Jack se nije ništa promijenio. Ostao je lopov, pijanica i lažac.
Točno nakon godine dana, na istoj cesti gdje i prije, opet je ugledao poznato lice.
Jack: "Vraže, neću te pozvati na piće ovaj put. Možeš li mi, molim te, prije nego što umrem, samo još ubrati onu sočnu jabuku s vrha ovog stabla?"
Bez obzira na prethodno iskustvo, Vrag pristane i skoči na stablo. Ubere jabuku i pokuša sići, ali ne može. Pogleda malo bolje oko stabla, a Jacku ni traga. Onda začuje Jacka kako se valja od smijeha iz grmlja govoreći: "Uklesao sam križ na stablo!" i nastavi se smijati.
Vrag je bio bijesan što je opet dozvolio Jacku da ga prijeđe.
Predloži Jack sljedeće: "Pustit ću te ako mi obećaš da me nećeš dirati 10 godina, a i ako umrem u međuvremenu, nećeš me odvesti u pakao. Vrag opet nije imao izbora i prihvati Jackovu ponudu.
Nakon 7 godina jednako lošeg života kao i prije, Jack je umro u uvjerenju da mu je osigurano mjesto u raju. Međutim, kad je Jackova duša došla na vrata raja, nisu je pustili unutra. Odbijena je uz zabranu da ikada uopće i pogleda u nebo, a kamo li da proba ponovno ući. U pakao nije mogao jer je sam tako tražio.
Zbunjena duša je krenula lutati. Mrkli mrak. Odjednom ugleda poznato lice. Vrag.
Zbog obećanja, Vrag nije mogao uzeti sa sobom Jackovu dušu, ali mu je dobacio komad žara iz pakla da mu osvjetljava put. Da se ne ugasi, Jack je izdubio repu, probušio nekoliko rupa, stavio žar unutra i nastavio lutati jednako kao i prije.
Prozvali su ga Jack of Lantern.
Za jasnih noći, možete ga ponekad još uvijek sresti kako luta mračnim, uskim cestama.
The end
Sadašnje ime Jack O'Lantern, kažu, da je aluzija na irska prezimena koja imaju to O'... Kao npr. prezime koje je ujedno i naziv mog omiljenog irskog piva; O'Hara. Imate ga za kupiti i u Hrvatskoj i puno je jeftinije nego ovdje. Skoro pola cijene. Tu košta 2.79€ (u dućanu, naravno).
Da završim s povijesti Halloween-a.
Na kraju priče se pitate otkud naziv Halloween od jednog jednostavnog Samhain? Ne dolazi od Samhain, nego od All-Hallows-even (all = svi, hallow = napraviti svetim, even = evening = večer).
To je večer prije Svih svetih.
Pametni papa Grgur III koji je radio na širenju kršćanstva u sjevernim dijelovima Evrope, savjetovao je misionarima da ne guraju nasilno kršćanske običaje, nego da se prilagode postojećima ... Tako je dan Svih svetih koji se do tada slavio u proljeće, prebacio da se poklapa sa Samhai-om.
U Irskoj ni Halloween ni Svi sveti nisu državni praznik. Jedan bank holiday je stavljen na zadnji ponedjeljak u listopadu, ali 31.10. i 1.11. se radi. Međutim, maskirani tulumi se organiziraju na sve strane.
A sutra ako vidite neko čudno svjetlo kako ide cestom, pripazite malo da to nije Stingy Jack dolutao do vas...
- 09:40 -
nedjelja, 28.10.2007.
Od keltskog tigra do hrvatskog tigrića u mojoj mašti
Evo još nešto vezano uz profitabilnu firmu "Država Irska" koja je nastala kad se zalaufao Celtic tiger.
Prije par dana je glavna vijest u novinama bila da će im ministar financija morati početi malo razmišljati kako upravljati proračunom. O, jadan! Neće više biti jednostavno kao do sada. Pale su cijene nekretninama u zadnjoj godini pa ima manje priliva u proračunu 
. Ne bojim se da će u minus zbog toga. Još uvijek je cijena jednosobnog stana u ne najelitnijem kvartu u Dublinu oko 350.000,00 €. Je, dobro ste pročitali.
Pogledajte što se proba prodati za 330.000,00. Isplati se copy/paste (imala sma nekih problema s kreiranjem linka).
http://www.daft.ie/searchsale.daft?search=1&s[cc_id]=ct1&s[a_id]=ga3&s[mnp]=&s[mxp]=400000&s[bd_no]=1&s[search_type]=sale&s[refreshmap]=1&limit=10&search_type=sale&id=310574
A tapison dobivate potpuno besplatno!.
Znam da one stanove ispod 300.000,00, ne biste gledali za kupnju zbog lokacije i raznih drugih razloga. Vjerujte mi.
Uglavnom, vezano uz 'probleme' s državnim proračunom, panika totalna. Gotovo je s keltskim tigrom.... Što ćemo sada?
Dan poslije na naslovnici svih novina:
Vlada si odobrila povećanje plaća!
Bertie Ahern, irski Taoiseach (znači premijer, a čita se nekako tiš(o)h) postaje najbolje plaćeni premijer na svijetu. Bolji će biti i od Gordona, a i od najpoznatijeg i "najdražeg" predsjednika na svijetu.
Povišica je 14%. Vjerojatno mu treba malo više nego inače da plati odvjetnike koji ga brane u onoj aferi gdje je danima pokušavao objasniti zašto je prije 10ak godina stavljao i dizao s banke par desetaka tisuća dolara ili irskih funti ili nečega trećega (u početku se nije 100% mogao sjetiti te sitnice).
Koliko iznosi 14%? 38.000,00 pa vi izračunajte plaćicu . 310.000,00 €. A mogu samo nagađati da zaslužuje i kakav bonusić....Dobro, ovdje se priča u brutu pa to ispada po mojoj računici 190.040,00€ na ruke.
Nije samo on dobio povišicu za zasluge. I ostali oko njega su nagrađeni.
Ne bi, vjerojatno nitko ni trepnuo da nisu dan ranije paničarili oko smanjenja proračuna. Čovjek vodi profitabilnu firmu. Nema razloga da nema i dobru plaću.
Evo, koga interesiraju detalji :
Taoiseach on top of world with new pay packet
Čitam ja to i mislim si kako politika svugdje funkcionira manje - više jednako.
Koju to karakternu osobinu čovjek mora imati da se održi na vrhu u politici? Gledajući što se sve kod nas i u svijetu događa, poštenje mi nekako ne pada na pamet kao odgovor.... Čast izuzecima.
A kako bi bilo dobro da se pojavi neka ekipa businessmen-a i naprave profitabilnu firmu od Hrvatske (ne samo naplaćujući skupo razne kartice ). Dovoljno bi bilo da zalaufaju i malog hrvatskog tigrića. Ne treba odmah tigar.
Bajka završava s: "Narod Hrvati su živjeli dugo, sretno i zadovoljno.....".
Dok tako razmišljam, mama mi pošalje poruku na Skype-u i pita treba li mi što napraviti doma da bih mogla glasovati i tako to.
Kažem ja da ne treba i da se mogu prijaviti ovdje u veleposlanstvu, ali da ni sama ne znam zašto se prijavljujem jer i ovaj put kao i skoro svaki prije imam dilemu: izaći na izbore ili ne. Ništa se ne mijenja, bla, bla, bla izverglam ja svoje. Ali ona onda krene u teoriju da moram glasovati bla, bla, bla.....
Znam da će nakon ovoga 'obiteljsko drvlje i kamenje' po meni i da ću čuti razne argumente zašto MORAM izaći. Sve već znam na pamet, ali moj problem je da ja svaku stvar koju potpišem, moram razumjeti.
Možda ja tu ništa ne razumijem i možda sam pomalo tupava za politiku. Ali, sigurna sam da dileme ne bih imala da se našao u prošlosti netko tko je postigao meni vidljive rezultate što se tiče kvalitete života za šire mase.
Budući da ovdje ne gledam hrvatske TV, odlučila sam pročitati blogove naših političara i sve ostalo što se nađe na Netu. Provela sam preko sat vremena na tome i prvi dojam je: Još su me više udaljili.
Ili samo pljuju jedni druge ili pričaju da će nešto napraviti, ali ne objašnjavaju KAKO. Mogu i ja reći da ću se smiriti sa svojim putovanjima za godinu dana jer moja mama to želi čuti .
Osim toga, ima ih i nepismenih.
Ma znam da i ja radim pravopisne pogreške (majka prijavi redovito i pritom mi pošalje pravilo o enklitikama ili sklanjanju imenica ili nečem trećem ).
Ali netko tko redovito griješi č i ć, ne može reći da se radi o maloj pogrešci. Ako čovjek ne zna pisati, kako da mu dam glas da odlučuje o funkcioniranju države u koju se mislim vratiti????
To pokazuje i nešto drugo... Nisam sigurna koju osobinu da pridružim takvom ponašanju...Ako nešto izdaješ da čitaju mase, a to im je očito namjera, što ti ne bi trebalo biti bitno kako to izgleda? Svi imamo MS Word.... Kopiraj tekst tamo i pusti spelling checker za hrvatski. Koliko je to dragocjenih sekundi? Malo čak i kada ima puno pogrešaka, ali za pustiti spelling checker treba biti informatički obrazovan.... Možda u tom grmu leži zec.
Onda ta obećanja bez objašnjenja kako će se provesti, u najmanju ruku, me zbunjuju. Evo jednog primjera. Priča se da će nakon izbora na snagu novi zakon po kojem će zaposlene žene na porodiljskom dobivati više novaca nego je to bilo do sada. Super ako tako zaista bude.
Ali ja tu opet nešto ne razumijem.
Državni proračun je u minusu. Ima novaca x.
Novaca y se isplaćuje ženama na porodiljskom.
Nakon izbora će se isplaćivati novaca z, a z > y.
Pri tome x ostaje nepromijenjen.
Meni jednadžba govori da će proračun otići u još veći minus odnosno, pretpostavljam da će to biti još jedno od predizbornih obećanja za koja će se kasnije reći kako nema novaca....Možda griješim. Nadam se da griješim.
Ma neka mi netko tako jednostavno, matematički dokaže da će se nešto popraviti i odmah dajem glas.....
Inače, prije sam se uvijek pitala zašto dijaspora smije glasovati .
Olakšali bi mi život da su to ukinuli .
Ali onda si nekako bez 'svoje' države.... Ne znam, pomalo kao beskućnik. Ja se ipak mislim vratiti....
Vraćam se u sljedećem broju na veselije teme .
- 22:26 -
petak, 26.10.2007.
Sretan broj 395
Naravno, nije išlo po planu u Immigration-u .
Došla, dobila broj 395, rekli mi da se vratim u 14:00. Otišla doma, radila od doma, vratila se u 14:00. Na redu je tek broj 254.
Mislila sam....sat vremena.
Dan je bio lijep pa sam otišla prošetati po gradu.
15:00. Utrčim u zgradu. Zamisli da nisam tamo kad je 395 na redu?!?! Morala bih čekati vjerojatno do kraja..... Nema straha. Tek je na redu broj 287.
Dan je i dalje bio lijep pa sam opet otšla po dućanima.
16:15. Na redu je broj 325.
Dan je i dalje bio lijep, ali mi se nije vraćalo u shopping ulice pa sam ostala čitati u čekaonici.
Možda je taj moj čin usporio cijelu priču.
Nije to nego činjenica da je većina zaposlenih otišla na marendu, ali dobro... 
.
Jadni ljudi s malom djecom čekaju. Ona malo veća trče okolo, security guys ih vraćaju kod roditelja. Jedna mala svako toliko dođe taknuti moju crvenu cipelu. Mama ju vraća na mjesto. Onda mala otrči do druge žene i uzme joj vrećice s nekim kutijama. Žena skače za njom. Mama više ne reagira.
17:10 Ajme, zaspat ću! Zanimljivo štivo nije dovoljno da zamijeni pomanjkanje kisika u sobi krcatoj ljudi. Nema nade da se brzo pojavi 395. Kraljevstvo za kavu. I ona u obližnjem pub-u će biti dobra. Ne mora imati gustu pjenu na vrhu. Neka je samo crna.
17:40. 371. Još malo, još malo i onda 2 godine ništa! Zelena karta vrijedi do 8.2009.!
.............................
Par ih je odustalo pa brojevi lete......
....
18:15.. 395!!!
Predajem Zelenku, staru karticu, putovnicu i vadim karticu da platim 100 € za čekanje u toplome.
Jedna fina gospođa s druge strane stakla pita za adresu, slika me, gleda Zelenku i kaže:
"Mogu vam izdati karticu samo na godinu dana. "
Ja: "Ne može nikako na dulje? Što ću morati ponovno doći sljedeće godine?"
Gđa:"Da. Morat ćete doći još jednom prije isteka Zelene karte."
18:30.. Vani sam. Samo hoću doma. Ovo je bilo puno teže nego kad imamo go live weekend.
Normalno da im je država bogata.
395*100*5 = 197500 € na tjedan samo za komad plastike, pečat, potpis. A nisam bila zadnja.
A gdje je sve ostalo....
Trebalo bi osmisliti neku takvu firmu....
- 21:58 -
utorak, 23.10.2007.
Uzrokuje li sunce nasilnost?
Neki znanstvenici su zaključili da je odgovor na to pitanje potvrdan.
Sunce uzrokuje nasilnost!!!!!
Evo članka u "Irish Independent": Strange, but true.... Na Internet izdanju su stavili link "Hot temper - Sun makes men violent".
Ma kladila bih se da tako nešto nije izašlo u novinama nijedne mediteranske zemlje .
Brižni se Irci nakon ljeta u kojem je 63 dana za redom kišilo, moraju nekako utješiti .
Da ne bude zabune, nije kišilo 63 dana bez prestanka, nego svaki dan od ta 63 je barem 'malo' kiše padalo.
I da otklonim još jednu potencijalnu zabunu; nisam ja brojila dane jer me kiša dovela do ludila, nego sam čula to neki dan na radiju.
Ali ovaj članak me stvarno nasmijao . Nemam veze s vojskom i ratovanjima, ali je meni potpuno normalno da nitko ne kreće ratovati po zimi...Ne čini mi se neki argument za dokaz da 'Sunny days make men violent.'.
Prije bih se kladila na neke druge stvari koje uzrokuju nasilnost....
Npr., ja sutra ujutro idem čekati 3 reda da napokon dobijem pečat u putovnicu koji će reći da su mi izdali Green Card.
Immigration ured radi od ponedjeljka do četvrtka od 8 do 22, a petkom do 16. Kad sam to vidjela, skinula sam im kapu....Super....
Plan A: Jedan dan nakon posla ću otići do grada malo prođirati i usput udariti taj pečat. Sigurno neće biti gužva navečer.
I tako odem jedan dan. Nosim sva sretna svoju zelenu kartu, uđem u Immigration i nema nikoga. Super! Kako sam bila sretna i ponosna na svoj brilijantan um koji se dosjetio doći malo prije 21.
Svih 15ak stolova na kojima se primaju stranke, imaju paravan tako da si odvojen od onih koji čekaju dok raspravljaš o čemu već trebaš.
Provirim iza prvog paravana, ali tamo nitko ne radi. Provirim iza drugog, opet nitko ne radi. Treći, četvrti,....petnaesti. Nema nikoga.
Pokucam na vrata do zadnjega. Nitko se ne javlja, a vrata su zaključana. Odem do security-ja na ulazu da ga pitam može li koga zvati budući da je on jedino živo biće koje sam srela u zgradi. Baš sam ga prekinula u čitanju novina.
On nervozno: 'I don't know where they are. Perhaps, they've already left.'
Ja: 'But, they are supposed to work until 22:00!'
On: 'I don't know.'...i nastavi čitati.
Vratim se u čekaonicu.
Skužio security prijatelj da me se neće tek tako riješiti pa se nakon par minuta pjavio zamnom. On može ući na ona zadnja vrata i ode potražiti nekoga.
Ajd' super da nisam otišla.
Vrati se i kaže: 'Nobody's there. There are no bags....They've already left. Probably nobody was queuing so they left. It's Thursday. ' . I ode.
Plan B: Doći ću jedan dan oko 16 kad se jutarnja gužva prorijedi i udariti taj pečat.
Odem s malo manje entuzijazma drugi dan oboružana knjigom da ubijem vrijeme.
Čekaonica nema previše ljudi. Super! Provirim iza prvog paravana gdje se dijele redni brojevi. Nema nikoga. Na staklu je zalijepljen papir koji kaže da se taj dan više ni neće dijeliti brojevi.
'We will open tomorrow at 8:00. Sorry for any inconvenience caused.....'
A bez broja se mogu slikati. *#"@~ˇ#%&/(?*!@#! Čak i meni koja nikada ne psujem, dođe svašta na pamet. Pogotovo na onaj suosjećajni, polite dio. Otvoreni su do 22!!!!! Da, otvoreni, ali to ne znači da će netko raditi. To samo znači da ću moći ući u zgradu do 22:00, a da security prijatelj neće ni trepnuti kad prođem kraj njega. Poslije 22 će biti zaključano.
Sunce uzrokuje nasilnost?! Prije bih išla dokazivati da je Immigration uspješniji u tome....
Plan C: Idem sutra ujutro. Bit ću tamo u 8. Naravno, oboružana knjigom. I znam što me čeka jer sam prošla to lani. Prvo queue-am za redni broj i da pokažem da imam sve papire za ono za što sam došla. Onda queu-am da predam papire i putovnicu. I na kraju queue-am da mi vrate putovnicu i imigration karticu.
Sva sreća da mi je šef Irac i ne moram mu puno objašnjavati kako to ide u raznim uredima .
Na žalost, tamo ne mogu fotografirati da vam mahnem dok četiri sata čamim čekajući . Ali, dobili ste monolog .
- 23:56 -
petak, 19.10.2007.
Skelligs - stijene Svetog Fionana i manje i više čudnih ptica
Bili smo na zapadu i na sjeveru. Ajmo malo na jugozapad Irske.
Vidjet će me opet taj dio...kao i zapad i sjever u ostalom.
Kad se sjetim jugozapada, posebno zatitram na Skellig Islands unatoč tome što smo pokisli k'o miševi. Neki djelovi imaju, očito, svoju čar i po takvom vremenu.
Skellig Islands (na irskom Sceilig = Rock) su mali, strmi otočići blizu (15ak km) poluotoka Iveragh (gdje je poznati Ring of Kerry, ali o tome u drugom broju).
Čini mi se da nisu poznati široj javnosti kao neki drugi djelovi Irske, ali meni su bili 5+. Samo se moram vratiti jednom kad bude sunce.
Što me tako oduševilo tamo po tako lošem vremenu? Ptice ili nešto drugo? Sve skupa, vjerojatno. Pogled s vrha nije, sigurno. Otok je bio u oblaku koji vjerojatno i dalje stoji tamo .
Kako sam stigla tamo? Ovo ljeto sam u autobusu kad sam išla na posao stalno čitala Rough Guide o Irskoj. Kako je u svibnju počela 'sezona Hrvata u gostima', a ja još nisam puno toga prošla, morala sam se obrazovati i osmisliti njihova i moja lutanja po Otoku. U svm vodičima skoro sve je stunning, extraordinary..., tako da ne vjerujem baš svemu. I nekako je, uobražena Hrvatica, navikla na puno više otoka, za ove mislila 'par stijena u moru na koje ti naplate iskrcavanje'. Na sreću, jedan dan mi je kolega Irac koji je vidio Rough Guide na mom stolu, dobacio: 'Go to Skelligs! You won't regret.' i tako su i oni ušli u plan.
Krenuli smo ujutro iz Portmagee-a; malog ribarskog seoca sa šarenim kućicama, brodićima i klupicama.
Nije padala kiša, a unatoč ovim spuštenim, teškim oblacima, vjerovali smo kapetanu kad je rekao 'Ne pada tamo...'.
Što se babi 'tilo, to se babi snilo
. Mo'š misliti....Baš će mi reći da pada pa da odmah izgubi 3 putnika. Sad mi je drago da je bilo tako.
Naravno, već nas je na pola puta uhvatilo. Neki putnici se nisu ni iskrcali, ali nas ništa nije moglo spriječiti; čak ni ovakav pogled na stijenu u oblaku i kiša za koju se činilo da će padati vječno.
Kad smo već tu...a što ćemo sada.... Trećina mokrog puta je iza nas, a možda se negdje uspijemo i skloniti. Nekada su tu živjeli redovnici i znamo da su sagradili nešto. Doselili su se na Great Skellig ili popularnije Skellig Michael, u 6. stoljeću kada je krščćanstvo počelo prodirati u Irsku. Ne zna se točno tko je osnivač, ali se pripisuje St. Fionan-u.
Priča kaže da su redovnici svako jutro silazila niz 640 strmih, skliskih stepenica bez ograde i lovili ribu i radili u vrtovima (nije mi baš jasno gdje su i što sadili na onakvim stijenama, ali znate da ja volim priče).
Nakon obavljenog posla, vraćali su se u svoje kamene nastambe moliti i učiti. Kažu da je kamenje složeno tako da ne uđe ni kap kiše. Moram priznati da im vjerujem jer se ne sjećam nijedne lokvice unutra.
Redovnici su živjeli tamo 600 godina unatoč napadima Vikinga (što su tamo imali osvajati, stvarno ne razumijem...). Oko 1200. su se preslili u samostan na kopnu i napustili otočić.
No, postoje stanovnici koji nikada nisu napuštali ove otoke ili se barem vraćaju svake godine. Ptice. Na Skellig Michaelu žive galebovi koji su strašno pitomi i prilaze ljudima, odnosno puštaju ih blizu. Ovome sam prišla na manje od metra, a da nije ni trepnuo.
Nisu oni jedine ptice tu. Ima i onoga što sam ja znala pod atlantic puffin budući da ih kod nas nema i prv put sam čula za njih ovdje. Svi koji me znaju, znaju tko mi je rekao da se na hrvatskom ta ptica zove tupik
. Moj mali životinjoznalac . 
To su male, slatke, jako brze ptičice koje se hrane ribom. Tako sam jako htjela jednu uslikati, no, činilo mi se da će biti nemoguće. Zaustave se rijetko; obično negdje u grmlju ili na stijeni, a kako su dosta male, teško ih je vidjeti. Stojim tako na stepenicama i tužno ih gledam kako strašno brzo prolijeću. Jedan stariji barba se zaustavi i komentira kako su lijepi. Tako mi malo popričamo o Skelligs-ima i o tupicima i ja kažem da ću još malo čekati. Good luck! kaže on i ode svojim putem. Ma kako je otišao, tako je ovaj sletio i krenuo pozirati. Jesam li to pričala s turistom ili St.Fionan-om koji mi je ostvario želju? Znam odgovor, ali taj otok zaista inspirira na priče. Pogotovo kad je u ovakvoj magli. Tupik je stajao tamo dobrih nekoliko minuta i pustio mene i još nekoliko znatiželjnika da mu priđemo vrlo blizu prije nego što je odletio.
Tako sam se ja sretna i zadovoljna spustila uz crvenu ogradu i ukrcala na brodić za natrag.
Drugi otok, Little Skellig nikada nisu nastanili ljudi.
Znate li što je ono sve bijelo?
Ptice. To je najveća kolonija gannet-a (nisam pitala životinjoznalca kako se kaže na hrvatskom) u Irskoj, a kažu druga u svijetu. Priča se o oko 50000 ptica na tom otočiću. Vrlo je impresivno za gledanje, a bez kiše mora biti još n puta bolje.
Do viđenja, Skelligs, do nekog sunčanog vikenda
. 
A jesam i ja nepopravljiva klasa Optimist...
- 08:55 -
četvrtak, 18.10.2007.
Lijenost ili previše povjerenja, pitanje je sad
Jučer sam s jednim Ircem raspravljala o razlikama između njih i nas. Kulturološke razlike me još uvijek jako zabavljaju.
Spomenuo je kako su prije nekoliko godina uveli zakon po kojem je svatko tko je rođen na irskom tlu, Irac. Nakon toga im se dogodio bum u natalitetu. Zašto? Jer su žene iz raznih zemalja koje su htjele na jednostavan način dobiti dozvolu boravka ovdje, počele biti baš u prolazu kroz Irsku kad bi trebale roditi. Što je tu nešto čudno?! Tako nešto se svakoj trudnici vrlo jednostavno dogodi....
Zakon je kasnije ukinut što je izazvalo razne rasprave jesu li Irci dobri prema strancima ili nisu. Ja mislim da jesu. O tome nekom drugom prilikom.
Njegova priča me asocirala na moje mišljenje da Irci previše vjeruju da će ljudi postupati pošteno. Mislim da njima, s tim načinom razmišljanja, scenarij o trudnicama 'u prolazu' uopće nije mogao pasti na pamet dok su donosili zakon.
Prijatelj me sumnjičavo pogledao. Da dokažem, navela sam samo jedan od primjera; odbitak poreza za najam. Nikada nikome nisam morala poslati nikakvu potvrdu da bih dobila taj odbitak poreza. Nazvala sam Revenue Office, predstavila se, rekla svoj pps number i koliko sam najma platila prošle godine i na sljedećoj plaći sam dobila povrat.
Njegov (on je rođeni Dubliner!) komentar je bio: "To je zato što su lijeni otvarati kuverte!" .
Znam da to nije neki iznos za državu i znam da provjere nasumce određeni broj ljudi (ovdje svi potpisuju ugovore za najam, sve je čisto da čistije ne može biti), ali nije jedini primjer gdje se pretpostavlja da ćeš pošteno reagirati.
Sad da vam pokažem nešto sličnog tipa što mi je bilo u glavi na početku pisanja priče, a mene je baš nasmijalo.
Na zapadnoj obali, blizu Cliffs of Moher postoji slatka mala kućica.
Na cesti ispred nje je putokaz "Pottery" ili "Ceramics" ili tako nešto. U svakom slučaju, dovoljno interesantan natpis da bih se ja zaustavila iz prve
.Ispred ima malo mjesta za parking, a na zidu od vrta su postavljene razne keramičke zdjelice.
Na kuću je naslonjen znak:
I ako pazite glavu, ući ćete u ovaj dućan:
Kad sam prvi put ušla, pomislila sam da je netko tko radi unutra, na čas otišao u kuću. Ali nije na čas. To je dućan bez prodavača
.Na stolu uvijek stoji ova poruka:
Dva puta sam bila tamo i nikada nije bilo nikoga osim kupaca. I nisam ja jedina koja baš uvijek naleti 'na pauzu'
. Uvijek netko nešto kupuje i stavlja u kanticu. I ja imam zdjelicu za držanje češnjaka. Tako me nasmijalo da nisam mogla ne kupiti
. Kre-kre .Lijenost, nezaintersiranost ili povjerenje? Ili samo dobar marketinški trik u ovom slučaju?
Kako mi je samo uzdrmao teoriju o previše povjerenja u koju sam bila tako sigurna....
- 10:25 -
ponedjeljak, 15.10.2007.
Put kojeg je MacCool sagradio da dođe do svoje drage divice
Evo vam malo slika sa sjevera. Ovaj put su realnije, bez sunca .
Pitajte me za n godina koji mi je dio Irske najljepši. Sad se još ne mogu odlučiti. Kad kažem jedno, sjetim se drugog lijepog.... U svakom slučaju, na sjeveru nam je bilo jako lijepo jer smo, djelomično, išli off the beaten path.
Ovo je jedna od top destinacija u Irskoj (Sjevernoj) - Giant's Causeway.
Znanstveno objašnjenje, kako je nastao je (relativno) jednostavno; Laički prepričano (jer drugačije ne mogu); lava se brzo hladila u direktnom kontaktu s vodom i takvo brzo hlađenje uzrokovalo je pucanje i rezultiralo ovakvim formacijama...Tako nekako...
UNESCO ga je proglasio World Heritage Site.
Ovo je ujutro oko 9 tako da nema još ljudi. Poslije autobusi dovoze, odvoze...
Malo bliže, ali još uvijek odozgo, udaljeno od masa turista.
Tzv. Orgulje
Orgulje izbliza
I to me podsjetilo kako mi, na žalost, kao da zaboravljamo svoje priče i kako ne znamo prodavati (trajni glagol) turistima ono što imamo, a drugi prodaju i što imaju i što nemaju... U Islandu na službenoj turističkoj karti koju možete pobrati na svakom koraku, su ucrtana mjesta gdje žive trolovi i gdje ima duhova (o Islandu drugom prilikom). U Irskoj, na svakom koraku možete kupiti Leprechauna i razne vile. A gdje su nestali naši Domaći i Malik Tintilinić i ostala družina? Samo je šegrt Hlapić malo otišao u crtane....Ljudi to vole.....
Zašto sam odlutala u ovom pravcu? Jer u Irskoj, to što je Giant's causeway nastao kako je, to je OK i poznato. No, ništa manje se ne pričaju priče kako ga je, u stvari, sagradio div MacCool da bi lakše mogao doći do Škotske jer mu je tamo živjela draga u koju je bio strašno zaljubljen.
Postoji i zabavna varijanta B priče. Uvijek je glavni lik MacCool. Sagradio je Causeway da bi došao do drugog diva u Škotskoj i istukao ga ili nešto više.... Međutim, kad je vidio da je Škot puno veći, MacCool, kolikogod cool bio, zbrisao je nazad istim putem. No, div Škot je otišao za njim da ga nauči pameti. MacCool family se dosjetila rješenju..... (žena nastupa bez sirove snage
). Gospođa MacCool je preobukla svog mužića u bebu i pravila se da joj je dijete. Kad je Škot došao na vrata i tražio MacCoola, žena mu je rekla da nije kod kuće i neka ga pričeka dok ona čuva dijete. Tu se Škot zamislio.....'Koliki mora biti otac ako je dijete ovoliko?!'...i zbrisao natrag u Škotsku istim putem kojim je došao.... Sada vidite odakle Giant's u nazivu.A ovo sam ispričala manje laički nego priču o hlađenju lave, nisam li? Tako bismo i mi trebali izvući iz pepela...ili da kažem...iz ognjišta....naše priče.
- 23:12 -
nedjelja, 14.10.2007.
Irske prometnice
Promet u Irskoj je posbna priča.
Njima ceste nisu tako važne kao nama. A mislim....samo ih oni i koriste. Otok su. Odovuda do Amerike nema ničega. Malo tko, osim Engleza će doći autom, a nikome neće pasti na pamet da preko Irske autom ide negdje drugdje.
Tako su Irci prvo odlučili zaraditi i pustili Celtic Tiger-a da se zalaufa, a onda su se upustili u gradnju cesta. I to ide jako polako.
Ako s nekim s kopnenog dijela Evrope pričam o tome, prvo pitanje je: 'Kako je voziti na lijevoj strani?'. Pa i nije strašno.
U svim autima za rentanje je neka varijanta ove naljepnice na vidljivom mjestu. No, nakon nekog vremena, čovjek se navikne. Svima koji su navikli voziti na desnoj (pravoj
) strani je najveći problem znati udaljenost od lijevog ruba. Drugo je OK. Ali to se riješi tako da se drži više sredine i onda je dobro. Jednostavno je voziti kad ima prometa. Slijediš ostale. Ali problemi počinju kad si sam na cesti. Onda, u početku treba biti JAKO koncentriran. Kad koncentracija padne, svatko koji put skrene na kružnom toku desno... I svatko koji put odvozi dio puta po desnoj strani....Ima Irska nešto novih autocesta i one su dobre.
Ali pod nazivom National road se nađe svega, od normalne ceste do uske vijugave negdje in the middle of nowhere koja više sliči na kozji put nego na ikakav road, a kamo li National. I ono što je najinteresantnije, kako je takav asfaltirani put National road, ograničenje brzine je 100 km/h. Nema veze jesu li zavoji ili nisu, je li nepregledno, usko.... To je National road i ograničenje je 100 km/h. Samo da dodam, ograničenje na autocesti je 100 - 120 km/h! Kako gdje....
Ova slika ne prikazuje ekstreme (bilo me strah zaustaviti se da netko ne naleti), ali nije loš primjer. Pogledajte malo koliko je zavoj udaljen od znaka.... Dobra strana je da kad vozim mamu i počne se buniti da prebrzo vozim, mogu uvijek odgovoriti 'Vozim prema/ispod ograničenja.'
.Putokazi su im druga specijalnost.... Očito imaju problema sa znakovima..... Putokazi su u 99% slučajeva postavljeni tako da je nemoguće na brzinu skužiti gdje treba skrenuti. Ili ih ima previše na jednom mjestu ili su postavljeni tako da ne možeš gledati kuda voziš i vidjeti putokaz ili su iza nekakvog grma ili stabla tako da se vidi samo da je nešto tamo.
Ovi su mi jedni od omiljenijih.
I onda kad napokon nađete kuda treba ići, nije rečeno da ćete proći jednostavno bez usporavanja ili stajanja u zastoju. Kad pričamo o djelovima van Dublina, zastoj će rjeđe uzrokovati auti i razni vozači s kopnenog dijela.
Češće su to domaće....
...ovce,
...magarci ili
...krave.
Nešto se vozačima mora priznati; voze puno smirenije nego što se vozi na autocestama u Hrvatskoj. I kolikogod sam vozila (imam već nekoliko 1000 km u kotačima), nikada mi se nije dogodilo na autocesti dok sam preticala (po desnoj strani!
) ako bi me sustigao neki bijesni auto da mi je nervozno trubio ili kakogod već dao do znanja da sam mu na putu.A što se onih 100 km/h tiče, olakotna im je okolnost da su pred koju godinu, u želji da se približe većinskom dijelu Evrope koji razmišlja u km/h, zamijenili sve znakove u državi s mph u km/h kroz jednu noć.
Nekada su nevjerojatno, ugodno brzi u implementaciji raznih zakona i pravila....
- 23:04 -
subota, 13.10.2007.
Šetnja po zapadnoj obali Irske
Moram vam pokazati i lijepe strane Irske.
A znate da ih ima kad sam odlučila uzeti Zelenu kartu. Moj mozak nije dovoljno poslovan da bih živjela negdje gdje meni nije i lijepo....
Jedna od stvari u kojoj jako uživam je priroda. Svaki lijepi vikend ne mogu, a ne iskoristiti za šetnju.
Znam i Hrvatska je prekrasna. To je neupitno. Ali sad sam na ovom putovanju pa ću pisati o ovome...
Hrvatska i Irska su drugačije prekrasne. I svaka zaslužuje posebnu pažnju. I u svakoj se može jako uživati.
Irska koju ljudi obično očekuju kad dolaze, nije Dublin. Dublin nije Irska. Dublin je posebna priča u Irskoj. Irska koju ljudi očekuju su zeleni brežuljci i litice iznad mora. Za to treba izaći, ne samo iz Dublina, nego skoro pa i iz Dublin County-ja.
Najpoznatije litice, iako ne i najviše, u Irskoj su Cliffs of Moher. I svaki malo širi obilazak Irske će pokušati uhvatiti tu zapadnu obalu.
Napravila sam nešto nepametno kad sam bila tamo zadnji put, ali nisam odolila. Moja mama uvjek kaže da mi fali adrenalina . Ne znam, meni se čini da nije to. Ja samo hoću vidjeti kako to nešto izgleda.....I kako taj put na Cliffs-ima, slučajno, nije puhalo, otišla sam preko ograde do ruba. Tek onda sam doživjela u pravom smislu riječi što znači strmoglavo. Ne, nisam se ja strmoglavila , ali tih 200 metara koji se spušataju ravno u more su zastrašujući. Ne znam koliko se to vidi na ovoj slici, ali usporedite veličinu one kravičice gore u lijevom kutu s visinom litice....
Ova prva je slikana jednom kad je sunce netom zašlo.
Dok ima sunca i kad jako puše, onda su mi najljepše. More je krasno. Zalazak mi nije baš tako spektakularan kao što vodiči kažu. Vidjela sam ih puno spektakularnijih u Irskoj. Ali možda samo nisam imala sreće naletiti na pravi....
Irska ima ili stijene, najčešće ovakve litice koje se strmoglavo ruše u more ili pješčane plaže. Nema baš obale s oblucima kao kod nas.
Pretpostavljam da netko tko tu nije vidio na svoje oči plaže s bijelim pijeskom, nikada ih ne bi povezao s Irskom. Čovjek bi pomislio da je na drugom dijelu svijeta . Ova je zaista u Connemari. Prekrasna je. Šteta što nije bila oseka jer bi onda bila puno, puno veća. Tu razlike između plime i oseke mogu biti i po nekoliko metara.
Koliko znam, nema puno takvih plaža. Obično su ipak sa žutim pijeskom. Naišla sam na te žute iako su predio nazvali White strand....
I još jedna razlika u odnosu na našu obalu. Ovdje trava raste do mora.
More je puno hladnije i okupat ću se u njemu jedino ako slučajno upadnem. Kažu da je ljeti temperatura max 15ak stupnjeva. Zato moj kolega Rus koji se nedavno doselio u Dublin, uživa i još i ovih dana ide plivati kadgod može. Svima priča kako mu je super što je doselio u grad na moru
. Nisu ni Irci puno drugačiji. Ali oni se kupaju u ljeti. Kad je toplo .Kolega Rus će vjerojatno i cijelu zimu provesti u kratkim rukavima i laganoj kožnoj jaknici.... Naime, rijetko se temperatura spusti na nulu. A što je to prema moskovskih -n... Prošlu zimu smo imali 2 polusatna kao snijega. Još 2 puta sam vidjela lagani mraz ujutro i to je bilo to. Vjetrovitije je nego u Rijeci, ali zime nisu strašne. Zagrebačke će mi ostati puno urezanije u sjećanju. Ovdje nema velikih razlika u temperaturi. Od zimskih blizu 0 u plusu do ljetnih 20ak. Isto u plusu
. To i objašnjava zašto Irkinje mogu hodati i zimi bez čarapa i u sandalicama.... Ako mogu ljeti, a što ne bi mogle zimi?Da vidimo jeste li pažljivo čitali. Koje je dijete na ovoj slici Hrvat? Ne smijete pogriješiti
.
Burren , predio u Clare county-ju, je pak posebna priča sa svojim vapnenačkim stijenama i vegetacijom. Ime je i dobio od irske riječi boireann/boirinn koja znači "velika stijena". Tako nekako i izgleda.
Tamo vam se može dogoditi da u razmaku od par sati naiđete na nekom mjestu na jezero kojega tamo nije bilo kad ste prije prolazili
. Nisam vidjela taj fenomen na svoje oči, ali se priča o tome. Zovu ih turlough (suho jezero) i kažu da je to u Irskoj jedinstvena pojava. Ne mogu suditi o ovome. Činjenica je da sam tu prvi put čula za to. Sumnjičava sam jer su skloni imati sve 'naj' i jedinstveno. Posebno u turističkim vodičima. A tko nije? Da se vratim tim suhim jezerima. Većina ih poplavi u jesen, a nestane u proljeće. Da se radi o bilo kojoj drugoj zemlji, rekla bih suša, ali ovdje to sigurno nije uzrok. Sljedeći put kad odem na zapad, otići ću pronaći jedno za koje kažu da se 2 puta dnevno puni i prazni. Nadam se da neću parkirati u sredini dok je prazno
.
Desno na slici je turlough. Lijevo je Poulnabrone Dolmen ili kako ih ja sve od milja zovem Tri Kamena
Da završim s Connemarom.
To je mjesto gdje se moram vratiti, ali vjerojatno na hike. Toliko sam čula o Kylemore abbey tako da sam bila...ne mogu reći, razočarana, ali sam očekivala nešto više. Možda onda još nisam znala čitati između redova turističke vodiče.... Lijepo je, bez daljnjega, ali je ostao jedan mali ali.
A svi uzdižu Connemaru....Onaj dio uz more je i meni super. Posebno plaže s bijelim pijeskom.... Moram se vratiti da vidim što sam to propustila.
I kad sada pogledam slike, vidim da sam vam prodala što i svi turistički vodiči prodaju meni.... Sve je na suncu
.Ali ima i ovoga. Puno.
I to puno više nego što bih htjela. No prestajem se buniti nakon što sam danas čula priču kako je to živjeti u zemlji s pomanjkanjem vode. Od viška me glava više ne boli
. Štoviše, mislim da mi je dobra odluka čekati još 2 godine da dobijem stalno boravište. Ovdje vode neće nikada nestati. Pa neka se ja uvijek mogu vratiti ako uopće odem i ako ustreba....ako .U sljedećem broju planiram manje slika, a još nekoliko interesatnih crtica s putovanja.
Laku noć!
- 23:52 -
utorak, 09.10.2007.
Kad kažem odakle sam, pitaju me u čudu zašto sam odselila
Da, tako je. Najčešće kad kažem da sam iz Hrvatske, čujem pitanje: "A zašto si odselila? I to ovdje?" :). Uzrok pitanju je ono sunce koje tu fali, a svi znaju da ga u Hrvatskoj ima. A i ono more koje je plavo...a i o tome znaju puno.
Zašto sam se toga sjetila danas? Jer sam sat i pol bila izložena očitoj razlici između hrvatskih gradova u kojima sam živjela i Dublina.
Cijelu godinu tražim onaj moj zagrebački Body Creator ili ako toga nema zagrebačko/rječku Figurellu ili nešto slično. Ali nema toga na otoku pa nema . Žene koje me znaju, znaju da sam svako toliko odlazila tamo kad bih zaključila da sam se udebljala toliko da ne bi bilo dobro ići dalje (kad sam bila pred fazom da više neću stati u svoju robu pa sam radije trošila na vježbe nego na novu kolekciju u ormaru). A znate da volim i kuhati, a volim i papati... što je je. U Hrvatskoj je Body Creator bio izvrsno rješenje za mene. Kako toga ovdje nema, počela sam odlaziti u gym, ali je to prespori proces vraćanja na staro pa sam tražila i dalje.
Pročitam tako u Dublineru među 100 best/extraordinary ili kojihgod 'excellent attribute' stvari in Dublin kako postoji nekakva 'sweaty yoga'. I skužim da to mora biti onaj princip vježbanja u temperaturi cca 37 kao u mom Body Creatoru, a to meni paše. Na tome se topim u pravom smislu riječi. Ajme kako sam bila sretna. Osim toga od svih sam čula da je yoga izvrsna pa što da ne probamo.
I tako sva sretna, odoh s mojom Modesti tamo napokon danas.
Imaju promociju za 'novake', 25 € ,10 dana pa dolazi koliko hoćeš. Inače cijene bez te promocije nisu male u odnosu na druge yoga classes u Dublinu. Naprotiv, čine mi se među višima koliko sam proučavala. Osim toga, to je na dobrom dijelu JUGA. Moralo bi biti nešto OK ako ne fancy.
Traži, traži pa ćeš naći i po uličicama napokon nađosmo. Ali skoro smo fulale. Zašto? Vrata su iznimno interesantna i ne bih nikada pogledala tamo da nisam vidjela neku ženu provlačiti se kroz njih. Vrata su tipa velikih garažnih, ali su u njima urezana vrata visine....ispod 1.5 metar kroz koja se ulazi. Kako sam vidjela tu ženu izlaziti, a znali smo da smo tu negdje, sagnem se i vidim kako se neki izvijaju na podu iza nekog stakla.
Modesti, to mora biti naša Yoga! Uđe Modesti hrabro i voila'.... Na prvi pogled smo bile malo sumnjičave jer ne izgleda to baš nešto, ali želja za topljenjem je pregolema.... Da vam opišem što znači 'ne izgleda baš nešto' - malčice sam blaga . Prvo ljudi skinu cipele u 'predsoblju' i pobacaju ih na hrpu desno od onih vratašca.
Modesti: 'A u par polica bi bilo preskupo uložiti'.
Kad sam vidjela garderobu, sjetila sam se mame....što bi ona rekla da vidi kako nemaš gdje objesiti robu 
. Samo ima nekakvih 20ak poličica i 2 one plastične kukuce što se obično lijepe na pločice. Ako staviš robu na poličice, kolikogod slagala, ne može ne izaći zgužvano (Hrvatska je okupirala one 2 kukice ).
Samo je jedan tuš....na 20ak žena.
Na podu dvorane je tapison (to je Tako irski), a vježba se i znoji u toj višoj temperaturi..... Ma da ga peru svaki dan, morao bi smrad ući u to....A ne peru ga svaki dan..... Pospu nečim....
Zato sam se sjetila Hrvatske i naših gymova.....Ma nema šanse da tamo to ne izgleda 20 puta bolje....
Pitate zašto sam onda otišla i ne vraćam se? A nije sve baš tako. Samo je ovo jedna od stvari koja me ne prestaje fascinirati. Kao ni činjenica da kad im padne roba u dućanu na pod, ne dižu, nego ostave tako.
No, ja ostajem do daljnjega zbog nekih drugih stvari koje mi pašu, ali me ne inspiriraju na priču.
Ma naći ću ja neku drugu sweaty yogu. I iskoristit ću ovih 25 € da vidim da li me to stvarno topi .
Inače vježbe su zaista dobre, ali dajte ljudi u Dubliner-u, nije to jedino na što se treba gledati.... Ili njihove oči ovo drugo ne vide?
Ono što je meni fascinantno je da je to moglo ući u top 100 od nečega što nije baš bezvezni časopis. I pisat ću im! Barem tako mislim 2 sata poslije prvih dojmova .
- 23:43 -
subota, 06.10.2007.
Južni i sjeverni Dublin
Interesantno je to kako uvijek postoji nekakva netrpeljivost...podjela između juga i sjevera. Svugdje. Krenimo od doma pa prema zapadu. Naći ćemo to i u Italiji, u Dublinu, a vjerojato i po putu u zemljama između.
Nisam još sigurna što točno osjećaju stanovnici jednog dijela Dublina prema stanovnicima drugog dijela, ali podjela postoji još iz davnih vremena.
Dublin je već i fizički podijeljen na jug i sjever s njegovom najvećom rijekom Liffey.
Do 1816. sjever i jug nisu bili uopće povezani mostovima.
Vozilo je 7 brodova u vlasništvu određenog gospodina Walsha s jedne na drugu stranu rijeke. U jednom trenutku su nekakve inspekcije zaključile da su brodovi u prelošem stanju i naredile gospodinu Walshu ili da popravi brodove ili da izgradi most. Tako je Dublin dobio Ha'penny bridge. Ha'penny nije bio službeni naziv mosta u početku, nego Wellington bridge, a gospodin Walsh je dobio pravo naplaćivanja prelaska mosta sljedećih 100 godina. Pogodili ste koliko je koštao prelazak u početku: ha'penny.
Ha'penny Bridge
Go to ImageShack® to Create your own Slideshow
Da se vratim sjeveru i jugu.
Osim fizičke podijeljenosti između sjevera i juga, još u davna vremena, bogatiji su se nastanili južno od Liffey, a siromašniji sjeverno. I ta podjela je, u neku ruku, ostala sve do dana današnjeg.
Najam ili kvadrat stana na jugu će uvijek koštati više nego na sjeveru.
Najskuplja ulica Dublina (po cijenama kuća) je na jugu.
Bono i ekipa bogataša se smjestila u vile na jugu, na moru u Dalkey.
U južnom centru, kako se naziva centar Dublina južno od Liffey, su najskuplji dućani. Nisu se nikako mogli smjestiti u Henry st koji je u sjevernom centru. Zato jeftini Pennys nećete nikako naći u južnom centru. I tako možemo u nabrajati.
Mislim, nije razlika tako očita u smislu da će se na sjevernom dijelu naći samo nekakvi urušeni kvartovi, a na južnom samo sve nešto 'fancy'. Npr. u sjevernom dijelu stanuje i dragi Taoiseach (premijer) za kojeg je pitanje koliko će to ostati ako mu dokažu da je muljao s nekoliko desetaka tisuća neke valute prije 12 godina.
Ne, nisu razlike baš tako drastične, ali razlike postoje....ako ne u ničemu, a ono u cijenama sigurno.
Evo još jedne podjele. Dublin nema poštanski broj kao gradovi kod nas. Imamo Dublin 1, Dublin 2,..... Ali čak i brojevi koji označavaju te djelove Dublina su striktno podijeljeni; na jugu su parni, a na sjeveru neparni
.Što me, u stvari, potaklo na ovu temu?
Nedavno sam čitala knjigu "Kelly's Guide to South Dublin" od jednog Dublinera. On je dobrostojeći, mladi čovjek koji ipak stanuje u sjevernom dijelu
. "Guide to South Dublin" je komični vodič koji će biti smješan ljudima koji tu stanuju, a ne turistima. Zgodna knjižica kao vodilja u daljnjem proučavanju pubova, restorana i sličnih 'znamenitosti'. Mislila sam na kraju da tip pretjeruje i koristi činjenicu da dosta ljudi voli na neki način ismijavati bogate pa se on odlučio šaliti na njihov račun i tako se i sam obogatiti
. Pametno.Međutim, jedan dan sam i ja naletila na scenu koja dokazuje točnost njegovih navoda. Između ostalog, on u knjizi spominje kako curice u južnom dijelu dobivaju za 'kućne ljubimce' ponije (znamo koliko su konji skup sport).
Neki dan sam bila u svom lokalnom gymu koji je u južnom dijelu. Presvlačim se i dođe nekoliko curica od oko 12 godina koje tamo treniraju plivanje. Krene sljedeći razgovor:
Druga vrišteći odgovara: "Really?!"
i nastavlja prema vlasnici ponija, vrišteći naravno: "You didn't tell me anything!!! That's grand!!!!"
Vlasnica ponija je pritom totalno mirna i presvlači se.
Druga i dalje vrišti: "What's his name? What's his name?"
Vlasnica jadnog ponija odgovara vrlo tiho i nezainteresirano: "Toby. Toby is his name. For God's sake....why are you screaming? It's a fucking horse."
. Ako ja mogu naletiti na potvrdu u lokalnom gymu koji nije nešto fancy.....Jadan Toby. Ma sigurno on u štalici ima društvo
. Tko je vidio imati samo jednog konja .Inače za lijepog dana, krasan izlet je otići u obližnji Kildare. Ali, ne imati za glavnu destinaciju Outlet Village, nego National Stud (Nacionalna ergela).
O tome u nekom sljedećem broju.
Dublinski mostovi između sjevera i juga - Ha'penny i neki mlađi
Go to ImageShack® to Create your own Slideshow
- 20:59 -
.
