petak, 19.10.2007.
Skelligs - stijene Svetog Fionana i manje i više čudnih ptica
Bili smo na zapadu i na sjeveru. Ajmo malo na jugozapad Irske.
Vidjet će me opet taj dio...kao i zapad i sjever u ostalom.
Kad se sjetim jugozapada, posebno zatitram na Skellig Islands unatoč tome što smo pokisli k'o miševi. Neki djelovi imaju, očito, svoju čar i po takvom vremenu.
Skellig Islands (na irskom Sceilig = Rock) su mali, strmi otočići blizu (15ak km) poluotoka Iveragh (gdje je poznati Ring of Kerry, ali o tome u drugom broju).
Čini mi se da nisu poznati široj javnosti kao neki drugi djelovi Irske, ali meni su bili 5+. Samo se moram vratiti jednom kad bude sunce.
Što me tako oduševilo tamo po tako lošem vremenu? Ptice ili nešto drugo? Sve skupa, vjerojatno. Pogled s vrha nije, sigurno. Otok je bio u oblaku koji vjerojatno i dalje stoji tamo 
.
Kako sam stigla tamo? Ovo ljeto sam u autobusu kad sam išla na posao stalno čitala Rough Guide o Irskoj. Kako je u svibnju počela 'sezona Hrvata u gostima', a ja još nisam puno toga prošla, morala sam se obrazovati i osmisliti njihova i moja lutanja po Otoku. U svm vodičima skoro sve je stunning, extraordinary..., tako da ne vjerujem baš svemu. I nekako je, uobražena Hrvatica, navikla na puno više otoka, za ove mislila 'par stijena u moru na koje ti naplate iskrcavanje'. Na sreću, jedan dan mi je kolega Irac koji je vidio Rough Guide na mom stolu, dobacio: 'Go to Skelligs! You won't regret.' i tako su i oni ušli u plan.
Krenuli smo ujutro iz Portmagee-a; malog ribarskog seoca sa šarenim kućicama, brodićima i klupicama.
Nije padala kiša, a unatoč ovim spuštenim, teškim oblacima, vjerovali smo kapetanu kad je rekao 'Ne pada tamo...'.
Što se babi 'tilo, to se babi snilo
. Mo'š misliti....Baš će mi reći da pada pa da odmah izgubi 3 putnika. Sad mi je drago da je bilo tako.
Naravno, već nas je na pola puta uhvatilo. Neki putnici se nisu ni iskrcali, ali nas ništa nije moglo spriječiti; čak ni ovakav pogled na stijenu u oblaku i kiša za koju se činilo da će padati vječno.
Kad smo već tu...a što ćemo sada.... Trećina mokrog puta je iza nas, a možda se negdje uspijemo i skloniti. Nekada su tu živjeli redovnici i znamo da su sagradili nešto. Doselili su se na Great Skellig ili popularnije Skellig Michael, u 6. stoljeću kada je krščćanstvo počelo prodirati u Irsku. Ne zna se točno tko je osnivač, ali se pripisuje St. Fionan-u.
Priča kaže da su redovnici svako jutro silazila niz 640 strmih, skliskih stepenica bez ograde i lovili ribu i radili u vrtovima (nije mi baš jasno gdje su i što sadili na onakvim stijenama, ali znate da ja volim priče).
Nakon obavljenog posla, vraćali su se u svoje kamene nastambe moliti i učiti. Kažu da je kamenje složeno tako da ne uđe ni kap kiše. Moram priznati da im vjerujem jer se ne sjećam nijedne lokvice unutra.
Redovnici su živjeli tamo 600 godina unatoč napadima Vikinga (što su tamo imali osvajati, stvarno ne razumijem...). Oko 1200. su se preslili u samostan na kopnu i napustili otočić.
No, postoje stanovnici koji nikada nisu napuštali ove otoke ili se barem vraćaju svake godine. Ptice. Na Skellig Michaelu žive galebovi koji su strašno pitomi i prilaze ljudima, odnosno puštaju ih blizu. Ovome sam prišla na manje od metra, a da nije ni trepnuo.
Nisu oni jedine ptice tu. Ima i onoga što sam ja znala pod atlantic puffin budući da ih kod nas nema i prv put sam čula za njih ovdje. Svi koji me znaju, znaju tko mi je rekao da se na hrvatskom ta ptica zove tupik
. Moj mali životinjoznalac . 
To su male, slatke, jako brze ptičice koje se hrane ribom. Tako sam jako htjela jednu uslikati, no, činilo mi se da će biti nemoguće. Zaustave se rijetko; obično negdje u grmlju ili na stijeni, a kako su dosta male, teško ih je vidjeti. Stojim tako na stepenicama i tužno ih gledam kako strašno brzo prolijeću. Jedan stariji barba se zaustavi i komentira kako su lijepi. Tako mi malo popričamo o Skelligs-ima i o tupicima i ja kažem da ću još malo čekati. Good luck! kaže on i ode svojim putem. Ma kako je otišao, tako je ovaj sletio i krenuo pozirati. Jesam li to pričala s turistom ili St.Fionan-om koji mi je ostvario želju? Znam odgovor, ali taj otok zaista inspirira na priče. Pogotovo kad je u ovakvoj magli. Tupik je stajao tamo dobrih nekoliko minuta i pustio mene i još nekoliko znatiželjnika da mu priđemo vrlo blizu prije nego što je odletio.
Tako sam se ja sretna i zadovoljna spustila uz crvenu ogradu i ukrcala na brodić za natrag.
Drugi otok, Little Skellig nikada nisu nastanili ljudi.
Znate li što je ono sve bijelo?
Ptice. To je najveća kolonija gannet-a (nisam pitala životinjoznalca kako se kaže na hrvatskom) u Irskoj, a kažu druga u svijetu. Priča se o oko 50000 ptica na tom otočiću. Vrlo je impresivno za gledanje, a bez kiše mora biti još n puta bolje.
Do viđenja, Skelligs, do nekog sunčanog vikenda
. 
A jesam i ja nepopravljiva klasa Optimist...
- 08:55 -
.
