utorak, 23.10.2007.
Uzrokuje li sunce nasilnost?
Neki znanstvenici su zaključili da je odgovor na to pitanje potvrdan.
Sunce uzrokuje nasilnost!!!!!
Evo članka u "Irish Independent": Strange, but true.... Na Internet izdanju su stavili link "Hot temper - Sun makes men violent".
Ma kladila bih se da tako nešto nije izašlo u novinama nijedne mediteranske zemlje 
.
Brižni se Irci nakon ljeta u kojem je 63 dana za redom kišilo, moraju nekako utješiti .
Da ne bude zabune, nije kišilo 63 dana bez prestanka, nego svaki dan od ta 63 je barem 'malo' kiše padalo.
I da otklonim još jednu potencijalnu zabunu; nisam ja brojila dane jer me kiša dovela do ludila, nego sam čula to neki dan na radiju.
Ali ovaj članak me stvarno nasmijao . Nemam veze s vojskom i ratovanjima, ali je meni potpuno normalno da nitko ne kreće ratovati po zimi...Ne čini mi se neki argument za dokaz da 'Sunny days make men violent.'.
Prije bih se kladila na neke druge stvari koje uzrokuju nasilnost....
Npr., ja sutra ujutro idem čekati 3 reda da napokon dobijem pečat u putovnicu koji će reći da su mi izdali Green Card.
Immigration ured radi od ponedjeljka do četvrtka od 8 do 22, a petkom do 16. Kad sam to vidjela, skinula sam im kapu....Super....
Plan A: Jedan dan nakon posla ću otići do grada malo prođirati i usput udariti taj pečat. Sigurno neće biti gužva navečer.
I tako odem jedan dan. Nosim sva sretna svoju zelenu kartu, uđem u Immigration i nema nikoga. Super! Kako sam bila sretna i ponosna na svoj brilijantan um koji se dosjetio doći malo prije 21.
Svih 15ak stolova na kojima se primaju stranke, imaju paravan tako da si odvojen od onih koji čekaju dok raspravljaš o čemu već trebaš.
Provirim iza prvog paravana, ali tamo nitko ne radi. Provirim iza drugog, opet nitko ne radi. Treći, četvrti,....petnaesti. Nema nikoga.
Pokucam na vrata do zadnjega. Nitko se ne javlja, a vrata su zaključana. Odem do security-ja na ulazu da ga pitam može li koga zvati budući da je on jedino živo biće koje sam srela u zgradi. Baš sam ga prekinula u čitanju novina.
On nervozno: 'I don't know where they are. Perhaps, they've already left.'
Ja: 'But, they are supposed to work until 22:00!'
On: 'I don't know.'...i nastavi čitati.
Vratim se u čekaonicu.
Skužio security prijatelj da me se neće tek tako riješiti pa se nakon par minuta pjavio zamnom. On može ući na ona zadnja vrata i ode potražiti nekoga.
Ajd' super da nisam otišla.
Vrati se i kaže: 'Nobody's there. There are no bags....They've already left. Probably nobody was queuing so they left. It's Thursday. ' . I ode.
Plan B: Doći ću jedan dan oko 16 kad se jutarnja gužva prorijedi i udariti taj pečat.
Odem s malo manje entuzijazma drugi dan oboružana knjigom da ubijem vrijeme.
Čekaonica nema previše ljudi. Super! Provirim iza prvog paravana gdje se dijele redni brojevi. Nema nikoga. Na staklu je zalijepljen papir koji kaže da se taj dan više ni neće dijeliti brojevi.
'We will open tomorrow at 8:00. Sorry for any inconvenience caused.....'
A bez broja se mogu slikati. *#"@~ˇ#%&/(?*!@#! Čak i meni koja nikada ne psujem, dođe svašta na pamet. Pogotovo na onaj suosjećajni, polite dio. Otvoreni su do 22!!!!! Da, otvoreni, ali to ne znači da će netko raditi. To samo znači da ću moći ući u zgradu do 22:00, a da security prijatelj neće ni trepnuti kad prođem kraj njega. Poslije 22 će biti zaključano.
Sunce uzrokuje nasilnost?! Prije bih išla dokazivati da je Immigration uspješniji u tome....
Plan C: Idem sutra ujutro. Bit ću tamo u 8. Naravno, oboružana knjigom. I znam što me čeka jer sam prošla to lani. Prvo queue-am za redni broj i da pokažem da imam sve papire za ono za što sam došla. Onda queu-am da predam papire i putovnicu. I na kraju queue-am da mi vrate putovnicu i imigration karticu.
Sva sreća da mi je šef Irac i ne moram mu puno objašnjavati kako to ide u raznim uredima .
Na žalost, tamo ne mogu fotografirati da vam mahnem dok četiri sata čamim čekajući . Ali, dobili ste monolog 
.
- 23:56 -
.
