I am not crazy!!!

ponedjeljak, 26.03.2007.

Bridge to Terabithia

Fantastična priča o ljubavi, mašti, prijateljstvu i gubitku, ispričana iz dječje perspektive. Trolova i hodajućeg drveća, ofkorz, ne fali.
Službeni site:
Terabithia
Bridge to Terabithia - Whenever You Remember

Jess (Josh Hutcherson) i Leslie (Annasophia Robb) dvoje su klinaca koji imaju problema s prilagođavanjem vlastitoj okolini. Jess je umjetnički tip, no njegov je privatni prostor svakodnevno narušen – u školi od školskih nasilnika, kod kuće od njegovih četiriju sestara, a čak mu ni otac ne pruža podršku kakvu Jess od njega očekuje. Leslie se pak nedavno doselila u njegovo susjedstvo i također ima problema s prilagodbom, što ih dodatno zbližava.

Klinci svoje slobodno vrijeme provode istražujući šumu koja se nalazi iza dvorišta njihovih kuća. Zahvaljujući mašti, u šumi pronalaze tajanstvenu zemlju Terabithiju, nastanjenu fatastičnim bićima: hodajućim drvećem, trolovima, vojnicima-vilin konjicima te Mračnim Gospodarem i njegovim podnicima. No, puštajući svojoj mašti na volju, pustit će je da upravlja njihovim sudbinama.

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Riječ je o dugometražnom igranofilmskom prvijencu Gabora Csupa, nagrađivanog animatora koji je poznat po radu na televizijskim animiranim serijama (npr. `Simpsoni`, `The Rugrats`, `Scooby Doo and Scrapy Doo`). `Most za Therabitiju` druga je ekranizacija popularnog romana Katherine Paterson iz 1977. (prva je kraći TV film iz 80ih). Zanimljivo je da unatoč popularnosti (ili možda baš zbog nje), nekim roditeljskim udrugama ova knjiga i nije bila po volji jer se eksplicitno bavila motivom smrti, a optuživali su je da promiče okultizam i New Age religije, pa čak i da posjeduje latentni seksualni sadržaj.

Terabithiju i njezina fantastična stvorenja kreirala je ekipa iz WETA Digital LTD-a, zaslužna za efekte u `Gospodaru prstenova` i `King Kongu`. No, važno je napomenuti da je `Most za Terabithiju` zapravo drugačija od `Harryja Pottera` i `Narnijskih kronika`. Iako na njih podsjeća, manji je naglasak stavljen na pustolovine, dok se više pazilo na odnos između stvarnosti i mašte te one tužnije dijelove odrastanja, kao što su suočavanje s gubitkom i smrću.

- 12:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 23.03.2007.

Renči

Nisam mogla ne spomenuti Renatu Sabljak, moju najdražu i najbolju glumicu.
Pa...odakle da krenem?

DATUM I MJESTO ROĐENJA : 2. lipnja 1977., Zagreb
OBRAZOVANJE: Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, završni semestar glume na sveučilištu Ohio, SAD, u sklopu razmjene studenata s ADU; solo pjevanje u glazbenoj školi Blagoje Bersa

KAZALIŠTE: Mala scena: Vagon prvog razreda; GK "Žar ptica": Ti i ja - mali medo, Čudesni svijet brojeva, Čarobna flauta; KD "Kufer": U noći; ZGK "Komedija": Mali dućan strave, Svoga tela gospodar, Chicago, Majka Hrabrost i njezina djeca, Skidajte se do kraja, Aida, U noći, Briljantin, Grasko kazalište "Trešnja": Ljepotica i zvijer ; Dubrovačke ljetne igre: Ondine
FILM: Holding (Radić)

TELEVIZIJA: brojni pjevački nastupi (stalni član emisije Napokon nedjelja - TV mreža), Hrtić-hitić, Zlatni gong (HTV); turbo-limačica 1992.

OSTALO: brojni pjevački nastupi na festivalima (Zadarfest, Dora, Neumfest, Arenafest, Prvi pljesak); sinkronizacije animiranih filmova za HTV i Disney (Fiona u Shreku; Ariel u Maloj sireni; zborovi i solo-dionice u Alladinu i Kralju lavova)

NAGRADE I PRIZNANJA: Nagrada za animaciju lutke i zajedničku igru ansambla na SLUK-u, Osijek (Čudesni svijet brojeva), Nagrada za zajedničku igru ansambla Assitej 2004. (Čarobna flauta); Nagrada Festivala glumca za najbolju mladu glumicu godine 2005. za ulogu Marice (Svoga tela gospodar); Orlando 2006. (Ondine, Dubrovačke ljetne igre)

Izdala je i cd.

I TAKO...

I tako jedan dan nakon ponovno odgledanog odličnog mjuzikla Ljepotica i zvijer u Trešnji

odlučila sam ispuniti si jednu od najvećih želja... upoznati Renatu Sabljak...
...koja je savršeno odigrala ulogu Bell/Ljepotice. I tako... odem ja nakon predstave iza pozornice...
... i da ne duljim... ugledam je, predstavim se, upoznamo se...tako je bila simpatična, zamolim je za autogram- ona mi ga rado daje, dok ona tako piše, gledam je s velikim osmijehom- konačno sam je upoznala!, znam da osjeća kako je gledam i koliko joj se divim...
-Prekrasno pjevate- nadodajem.
-Hvala- osmijehne se.
...pričekala sam da se presvuče...
Čučne pored mene i primame nježno za ruku- I kako ti se sviđa?
-Fenomenalno je- jedva sam promumljala od te sreće i napetosti.
-Dođi opet!-pogleda me svojim velikim očima i prima me za rame.
-Hoću, naravno!
-Bok!- namigne mi.

Šok! dead Vauuu! To nije bio dug razgovor, ali tako... smijeh dead
Tako je draga i odlična je glumica. Ima tako prekrasan i jak glas.
Nadam se da ću ponovno stupiti u kontakt s njom...... blabla cerek

Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Intervju

Ovaj intervju s Renči našla sam na internetu. Napravljen je povodom nagrđene Renči na Dubrovačkim ljetnim igrama za ulogu Ondine.
Pa željela sam staviti barem dio intervjua na blog... zujo

...Što Renata Sabljak misli o Ondine, saznat ćete malo niže. A kada ju pitate kakvu kavu želi, sa smješkom će Vam jednostavno odgovoriti; „Ma nek bude jedna s ljubavlju.“ ... cerek kiss

Prošlogodišnje kritike, Renata Sabljak nosi cijelu predstavu, kako bi to prokomentirala?

Nosim da, predstava se zove Ondine i ja igram Ondine, ali ne možeš ti raditi takav posao bez drugih ljudi i bez komunikacije. Meni je bilo drago da sam ja imala ljude uz sebe koji su isto tako ulagali u tu predstavu kao i ja, samo što sam ja imala možda zahtjevniji zadatak. Svega toga ne bi bilo da nije bilo i tih drugih ljudi, od tehnike, šjor Roka koji nam je pomogao toliko, pa do svih mojih partnera glumaca koji su meni kada sam na sceni i kad počne predstava sve do završetka, najvažniji.

Prošlogodišnja nominacija Hrvatskog kazališta za najbolju žensku ulogu za Ondine uz Almu Pricu i Olgu Pakalović...

...baš sam jučer čitala jedan intervju u kojem je rekla jedna glumica: „Znate što, jako mi je drago, nevjerojatan je to osjećaj kada sam dobila dva Emmya, ali to se ne može opisati niti usporediti s osjećajem koji sam osjetila kada sam rodila svoju djecu“. Nagrade jesu važne i jesu bitne, pogotovo od strane struke, jer onda struka na neki način potvrđuje taj tvoj rad, ali nije presudno. Nagrada dolazi nakon tvog rada i svatko tko je nominiran već je napravio veliki rad, jer da nije, ne bi ni bio nominiran. Tako da je i to već nagrada. Ali za mene osobno najveća je nagrada kada čujem pljesak na kraju svake predstave.

Ta neprirodna okolina, čini mi se na Lovrjenc najbolje se odražava kroz detalj u kojem se osjeti neugodnost u cipelicama ili kroz čitavu scenu u kavezu. Nakon pet minuta, meni je postalo neugodno u cipelama jer je i tebi bilo, a kada ti je odvjetnik rekao da ti još nisu srasle kožice, nakon toga ja sam stalno vidjela kožice, a nema ih , kako se dolazi do tih detalja koji su ustvari jako bitni?

To dođe, dok se radi predstava, samo od sebe, dan po dan, ne može se to odjednom.
A tvoja neugodnost u cipelama i to što si vidjela kožice, to se zapravo vidi rad. Da publika mašta, da imaginacija toliko proradi u ljudi da oni nakon predstave izađu kao da je to stvarno bilo, kao da se to stvarno sada tu dogodilo.
...Sve ovo što A.T. Dolenčić piše i ono što si ti vidjela može utjecati na nekoga tko povjeruje u to. A to nije ništa materijalno, to je jedna razmjena, da se tako trivijalno izrazim, energije između publike i glumaca na sceni. Naravno to je posao, to je zanat, to se napravi, ali ne može ostati samo na tom nivou, tako da je Ondine meni draga uloga, ali svaka uloga ima svoje vrijednosti i svoj utjecaj, kako na moj život, tako i na život ljudi koji vide tu kreaciju. Od Marice, Aide, Yvet Mutter Courage, od jedne Chiffon u Malom dućanu strave, da ne nabrajam sada, ali tako je to.

Čini mi se u ovo malo vremena što sam te upoznala da po svom prirodnom karakteru imaš dosta sličnosti s likom Ondine?

Teško mi je o tome govoriti, to bi vjerojatno trebali pitati Krešu, zašto je on mene uopće uzeo za jednu takvu ulogu. Mislim da kada redatelji rade jednu takvu predstavu da je važan taj casting i da je važno, ne samo kako netko fizički izgleda, nego i ono što on nosi u sebi, a meni je drago i ovim putem se zahvaljujem Kreši što je on to u meni prepoznao i dao mi priliku da to izađe van. Mnogi redatelji kada vas vide u jednom fahu, kao što ja recimo dosta radim na mjuziklima u svom matičnom kazalištu u Komediji, ne bi ni znali da mogu nositi jednu ovakvu tešku dramsku rolu. U čovjeku postoji čitav spektar boja, a netko to prepozna da ti to nosiš u sebi, a netko ne. Meni je recimo Krešo stvarno dao priliku da ja otvorim te svoje sfere i te svoje ladice i pokažem da se može napraviti jedna Ondine, jedna vila, morska vila.

Nadam se da ćeš za 20 godina imati puno novaca i da ćeš putovati i gledati sve Aide ovoga svijeta?

(Smijeh) To je bila zapravo zafrkancija na kraju jednog intervjua koji je bio napravljen u vezi Aide, baš prije premijere Aide. Nažalost, ta predstava nije doživjela dovoljnu medijsku pozornost, propagandni prostor, da se ljudima pokaže što je to. Mnogi ljudi kada čuju za predstavu Aida u komediji, ne znaju što je to. Oni misle da je to Aida opera, mnogo ljudi zapravo i nakon 25. izvedbe te predstave nemaju pojma što je to. Pa smo se tako zezali, na pitanje što mislim o operi Aidi i razlikama između moje Aide, izjavila sam da se nadam da ću jednog dana imati dovoljno novaca i putovati po svijetu da vidim sve Aide, a to je zapravo bila šala. Nisu novci najvažnija stvar u životu.

Renči:...Pa da, ali ljudi se toga boje. Boje se ljubavi, sami po sebi takve kakva ona jest. Započeli smo intervju, od kave, rekla si; „evo jedna kava koja je napravljena s ljubavlju tebi i jedna s dozom egoizma meni“. A zaista da mi nisi napravila kavu s ljubavlju ona ne bi bila ukusna. A nije bitno volim li ja kavu malo gorću ili malo slađu. Ako je meni ugodno ovdje sjediti i razgovarati s tobom, ja onda neću ni osjetiti jel ta kava malo slađa, nego što ju ja inače pijem, nego će biti ukusna, a takve male stvari koje život čine, ljudi zaboravljaju u međusobnim odnosima. Zaboravljaju da to, jeli kava ima tri zrcna šećera više ili manje, zapravo nije primarna stvar.

- 15:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2007.

Na engleskom...

Dugo me nije bilo jer mi je komp bio bolestan! I evo sada je opet zdrav moj dragi komp! Jedva sam dočekala da odem na komp!

Danas, u školi...naravno kasnila sam ko uvijek, pa sam išla biciklom kojeg sam ostavila u blizini škole...i...niš posebno...4 iz kemije...

...i dođe i zadnji sat...engleski...sve po starom...nered, galama, par ljudi surađuje s mladom profom, profa dijeli jedinice, minuse...al nikoga nije briga, niko niš!
Moram reć da se profa super nosi s nama jer ipak smo mi najgori razred

...profa šalje van Mateu i Leonu (dvije šminkse koje su stalno smetale) i one je poslušaju nakon nekog vremena.

Marko izbaci Ivaninu torbu na hodnik. Ivana izjuri van. Matea, koja je bila u hodniku dodatno šutne torbu.
Ivana se dodatno razljuti (iako ne znam zašto jer takve stvari bile su normalne i njima jako zabavne)
i šestar koji je imala u ruci baca.............šestar leti.........i leti,
i ... ravno Matei u glavu!

NEVJEROJATNO!!!!!

Matea naravno plače, profa juri van, vraća se u učionicu, uzima maramice, ponovno odlazi...učenici gledaju što se događa, profa govori da ne izlaze, oni' ko klinci znatiželjno gledaju kroz ključanicu, ništa ne vide, deru se...

Čudno al' istinito!
Na kraju je Matea otišla doma. Ivana sva rasplakana, ljuta, jer ju je ekipa napala, na razgovor s profom i... I to je to.

ŠETNJA S PROFESORICOM
I profesori su ljudi!

Trebalo mi je neko vrijeme da odem po bicikl iza škole i kada sam se vraćala školskim igralištem srela sam profesoricu iz engleskog.
Jako je simpatična. Došla je prošle godine nakon što je "Vampirica" dala otkaz. I ona mi je najdraža profa.
Sišla sam s bicikla, i tako...pričale smo...o svemu, o mojem razredu...saznala sam da ima 27 godina, što bi ona voljela raditi, u koju je školu išla, o raznim zanimanjima...

Tako smo došle do tramvajske stanice. Usput, ja znam poprilici gdje živi jer smo jednom zajedno išle doma, stanuje stanicu dalje od mene (2 stanice od škole).
Bilo mi je žao što je našem razgovoru došao kraj, jer ona je išla na tramvaj, a ja biciklom naravno nisam mogla i bilo mi je tako žao što sam uopće išla biciklom, ali to s biciklom na kraju se pokazalo odličnim!

Vidjela je da mi je lijepo pričati s njom i krenula je samnom pješice. Primjetila je i moje oduševljenje njenom odlukom.

prošle smo ulicu u kojoj živim, ali nastavila sam dalje iako je ona rekla da će se moji brinuti...

...pričale smo o dečkima u razredu, o nesreći sa šestarom, profesorima, o tome kako je ona jaaako "zla i stroga", čak i o profesorima...smijale se... čak je i rekla jednu riječ koja baš nije pristojna, nije jako prosta, ali ipak da je u školi to rekla... na to sam joj rekla da me "iznenađuje", šalile smo se... profa se bojala da će nas neko vidjeti, pa da to baš ne bi bilo dobro, a i ovi iz razreda još bi me više zezali...i par puta rekla sam joj da se ne mora brinuti, da nikome neću reći za taj naš razgovor...

Došlo je vrijeme kada smo se trebale razići, lijepo smo se pozdravile sa smješkom i profa je dobacila:" Vidimo se sutra!"

Uglavnom bilo mi je prekrasno pričati sa njom, baš mi je u zadnje vrijeme jako falilo takvih normalnih razgovora s nekom pametnom, zrelom osobom jer se s ovima mojima ne da stupiti u bilo kakav kontakt a kamo li razgovarati.
Nadam se da će biti još takvih trenutaka !

- 17:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2007.

Koji tulum......

Baš sam se neki dan sjetila tuluma, prvog, a ujedno i zadnjeg tuluma na koji sam išla. Bio je 11. mjesec, imala sam tada 13 godina. Tulum je priredila moja tada best frendica Ana, kod sebe u stanu od oko 60 kvadrata. Starce je nekak natjerala da odu iz stana (tada su još imali povjerenja u nju) pod izgovorom da će pozvati 10-ak najfrendica povodom njenog ročkasa. Zapravo došo je cijeli naš razred i pokoji frend nekog iz razreda. Sve skupa bilo nas je oko 20.

Tek početak...

Tulum je počeo u 8, u subotu. Ko i obično zakasnila sam 15-ak minuta i kad sam došla...bio je mrak, samo je iz kuhinje dopirala trunčica svjetlosti, cajke su bile puštene do daske (čula sam ih još dok sam dolazila), ne znam kak su uopće čuli kad sam zvonila. Mjuza, ak se cajke upće mogu nazvati mjuzom, probijala mi je bubnjiće, bilo je fakat preglasno, al da su bar puštali neku kvalitetniju glazbu...ok. Tak je glazba pičila...dobro grickalice su bile sve po svud, čipsevi, smokići...na svakoj površini stolića, ormara...stajale su bar 7 flaša pive i ostali alkohol...bilo je tamo i ljudi koje nisam poznavala...cure su bile u majcama na bretele i minjacima da im se vidi š....sve, štikle, špićoke...(ne zaboravite išli smo u 8. razred!) No zato su naši odvratni, gadni, bahati, dečki uživali. Moš mislit uživancije...
Cure su tresle sisama, mrdale guzicama, dečki cu dirali cure, cure su dirale cure i dečke i...ma nisu više znali kaj da smisle...

(Navinite ovo smeće do daske i onda čitajte ovaj post. Inače ja mrzim cajke al stavila sam ovu da vam bude lakše predočiti si situaciju u kojoj sam se nalazila.)
Na tulumu su ineće većinu vremena slušali baš ovu:

Cigarete....

Cigarete ne moram ni spominjat, neki su počeli pušit u 5-om razreda, a oni koji nisu su u 7. I mene su jedno vrijeme nagovarali, al kad sam im par puta jasno dala do znanja da ne želim...onda su me još malo i...pustili su me. Previše sam svoja, tvrdoglava i kad nešto (ne)želim ustrajem u tome. Ja nisam ni probala jer me cigarete upće ne zanimaju i u njima ne vidim nikakvu zabavu. Uostalom mogu probat kad kod hoću, ako ću baš željeti. Sam da se zna nemam ja niš protiv pušača.

Jedna frendica Petra koja je inače bila ovak, malo otkačena, pisala je pjesme, drukčije se oblačila, al imala je super ukus, kraće-bila je svoja i nije je smetalo što će drugi reći. Uglavnom, ona je baš voljela pivu, nije pila sam zbog drugih...rekla mi je da će mi napravit votku juice i ajde ok...da probam tu njezinu spaćku. Popila sam par gutljaja i...bilo je odvratno. Bila je to fakat votka juice al votku mi je napunila skoro do vrha i stavila 3 kapljice onog soka fruits od grejpa tek tolko da to sranje dobije boju.

Nije dobro...

Svi su pili iz flaša...ono tko prvi njegova, pa ostaviš na nekom stolu, dođe drugi kreten i popije ostatak iz te flaše...Oko 9 svi su bili mrtvi-pijani...no neke cure su još uvijek vrtile guzicama, još uvijek je treštala mjuza, neki su se žvalili, jedni su bili blizu toga da se pojebu, dvije cure su bile u bad-u i na balkonu su pričale o dečkima...

Štrepsa?

A ja? Gdje sam ja bila???

Ja se uopće nisam zabavljala. Trčala sam od Petre do moje best frendice Ane (koja je organizirala taj „fenomenalni“ tulum).
Ana je bila u najvećoj komi, napila se vjerojatno zato da svima pokaže kako nije štrepsa jer smo na takvom glasu bile nas dvije još od nižih razreda. Inače, smo bile nerazdvojne još od jaslica, al se ona jednog ljeta totalno promjenila. Uglavnom, poslije tuluma Ana je porasla u očima ekipe iz razreda, al ne i u mojim, baš naprotiv. Petra je za razliku od Ane koja se trudila plesati i očajnički tražila žrtvu koju će zbarit spavala na Aninom krevetu i povremeno se zbljuvala. Ana me svaku minutu, ma šta minutu, svaku sekundu ispitivala koliko je sati da bi mi nakon svakog mog : „9 i 10min“ ona odgovorila: „ok, onda dobro moji dolaze tek u pola 1“.

Alkohol...

Petra se u jednom trenutku ustala s kreveta i pokazivala tange i guzicu, a onda je natrag pala u tu bljuvotinu.
Ana se bacala po podu i jaukala svaki put kada bi se tresnula u oštri rub nekog ormara. Onda je otišla do petre u sobu, tamo se srušila na pod i obje su me tako preklinjale da im donesem još pive. Prvo sam im govorila da nema više, a onda sam se sjetila i napunila flašu pive vodom.

Jedine normalne...

Jedina osoba koja još nije bila pijana bila je Eni, al je ona sjedila u kutu i bila u badu zbog Tomija. Inače si nisam bila dobra s njom, ali sada smo mi bile tamo jedine kolko tolko normalne. Eni je često razmišljala o samoubojstvu, nije cijenila život. Zapravo nije cijenila ništa.

No tada smo oko 10 sati zajedničkim snagama počele skupljati boce i one prazne i pune. Boce smo odnjele u smeće u park jer ih je bilo toliko mnogo da smo popunile sve obližnje kontejnere. Kad smo se vratile one glupačice su rekle da su bacile stolce i tegle s cvijećem kroz balkon i jedva smo ih nagovarale da ih donesu natrag u stan (na prvi kat). Tada sam se čak i osmjehnula, bio je smiješan taj prizor, cure u minjacima, pijane, teturajući hodaju sa stolcima u rukama i cvijećem. Kada sam otišla do balkona posložiti te vaze i stolce imala sam što vidjeti. Više mi ništa nije bilo smješno. Sve ostale vaze bile su razbijene, zemlje je bilo posvuda, latica i lišća također. Otišla sam vidjeti u sobu kako je moja glupa Ana. Tada su mi se svi ljudi na tulumu još više zgadili. Možda će vama koji ovo čitate to biti smiješno ali u tome trenutku bilo je tužno. Ana je sjedila na plavom povraćanom trosjedu s glavom prema dolje (podu) na njenim leđima je bio nekoć bijeli tepih i svijetloplava stoličica, ovim idiotima iz mog razreda to nije bilo dovoljno pa su još cerekajući se bacali preostale kokice po njoj. Njima je to sve bila zabava al meni nije, ja sam dobro poznavala njene roditelje. Iako sam pokušala biti optimistična, znala sam da to nikako
neće dobro završiti.

Gdje je Petra?

Kada sam izbavila Anu iz tog smeća otišla sam potražiti Petru. Nje nije bilo u stanu pa sam otišla potražiti je van. Nije je bilo ni tamo. Optrčila sam oko svih zgrada, do parka, dućana, pseće livade, nije je bilo! Dok sam trčala po kvartu čula sam kako muzika trešti iz stana, čula sam zvuk glasniji od muzike, bio je to vrisak. Ana se derala jer ju je Eni išla oprati.
Pomislila sam: sam mi je još to trebalo, baš super sad ni ne znam gdje je Petra, ma ko zna što sad radi i gdje je
takva pijana. Počela sam plakati u tišini noći. Jecala sam ali znala sam da to nije riješenje. Vratila sam se u onaj pakao od stana. Onda sam nekako shvatila da je Petra u malom wc-u. Što je bilo najgore zaključala se!

Život je borba...

Bilo mi je užasno, trebala mi je pomoć i podrška, ali od koga? Anine roditelje nisam mogla nazvati čak i da sam znala gdje mi je mobitel, izdati sve? U ostalom i Eni ih je mogla nazvati. Ipak sam se borila sama, bez ičije pomoći. Bila sam potresena, nisam znala što da radim. Bilo je već oko 11:30. Tako očajna, sva pod stresom, nisam imala nikakvih izgleda popraviti tu situaciju, osjećala sam se odgovornom, na neki način i krivom jer ja sam inače u razredu bila jedina normalna, a kamoli ne u ovakvoj bezizlaznoj situaciji. Bila sam umorna, razočarana, nisam se nadala ovakvim sranjima. Suze su mi ponovno navrle na oči. To nitko nije primjetio u tom alkoholu, kada sam vidjela tu gomilu ljudi, oni su se zabavljali, cerekali se histerično, osjećala sam takav bijes, tako sam bila ljuta, obuzela me takva gorčina prema njima i prema Ani. Sama se uvalila u to, zašto sam joj ja sad trebala biti tu, zašto sam joj baš ja trebala pomoći? Ona mene nikada nije razumjela, nikada joj nisam mogla reći sve, podijeliti s njom one trenutke tuge i sreće jer ih ona uopće nije razumijela i nije suosjećala samnom. Razmišljala sam, pokušavala sam razmišljati, jako sam se trudila, mozak mi je radio 100 na sat, dok mi je sam se gušila u onom dimu cigareta. Bilo je teško napraviti bilo što pametno pod takvim šokom.

Petra...

Sjetila sam se da mi je Ana dala ključ wc-a, sobe od staraca i stana jer je znala da ona neće biti sposobna brinuti o sebi a kamoli išta drugo. Otključala sam Petru i tada su svi oni pijanci dotrčali vidjeti što se dogodilo. Lijepo od njih da su se sjetili!!!! Kada su se maknuli, vidjela sam Petru u tom sićušnom wc-u, kako skvrćena leži u povraćotini. Nisam bila sigurna da li je u nesvjesti ili je zaspala. Ili nešto gore? Nekako sam je uspravila i ne znam kako urazumila sam
još par cura koje su oprale i Petru. Ko i Ani obukle su joj piđamu, zamotali mokru kosu ručnikom i stavile je na krevet.

Još sranja...

Došla je i škvadra iz drugog kvarta. Inaće to su bili dečki ovih naših "prezgodnih" cura. Bilo je svima poznato da se naši uvijek potuku s njima. Uglavnom ti dečki su značili-frka (a meni je nje bilo i previše).
Ti dečki porazbijali su slike u stubištu jer ih s razlogom nismo pustili unutra, pa su se oni popeli u stan preko drva
i....evo njih na balkonu. Njihove "krasotice" konačno su nečemu poslužile, urazumile su ih i nekako istjerale van.

Čišćenje...bezuspješno

Brzo smo se bacili na posao. Izvukla sam metle, krpe, sauger, i dala normalnim ljudima da mi pomognu. Bilo je tu krupnog otpada i nije se to moglo sam posaugati.

Da ne duljim vrećica u saugeru je bila puna, a naravno nismo znali gdje stoje vrećice. Onda nam se sauger zaštopo s čepom od pive....

Tata...

Nazvala sam tatu da dođe po mene u vrijeme kad smo se dogovorili. Sutradan sam imala državno natjecanje iz karatea i možete pretpostaviti da mi je to bilo jako važno i morala sam se naspavati. (Znao je da sam na tulumu. Uvijek sam iskrena prema svojima, zato smo u dobrim odnosima)
Kad sam ga nazvala rekla sam mu da je koma, da je sve porazbijano, da su svi pijani. On se nije ljutio jer je znao da će to tako biti i da sam ja pametna i da se nisam opila.
No Petra koja je ležala pokraj mene čula je razgovor i kasnije je to rekla cijelom razredu. Ispalo je da sam ih ja tužila i da sam zvala tatu da dođe jer je tamo strašno.

Susjeda...

Svi dečki su otišli i oni prijatelji ovih iz razreda su zbrisali.Susjeda s drugog kata sišla je jer je čula buku. Dok su je neke cure zadržavale i pokušale uvjeriti da nije

ništa. Ani sam sušila kosu. Rekla sam joj da je došla Susjeda da se ponaša normalno...
Susjeda je ipak ušla u stan. Anu je pitala za broj roditelja ili bake. U početku Ana nije htjela dati broj-toliko joj je još pameti ostalo. I na kraju je ipak rekla....

Tata me nazvao na mobitel da se spustim. Do ovdje sam sve vidjela svojim očima, a ovo što sada slijedi ispričale su mi cure koje su još ostale kod Ane.

...kada su joj roditelji došli, naravno, bili su u panici. Ana je uvijek bila dobrica i nisu mogli ni zamisliti da joj se dogodi tako nešto. Histerično su se izderali na preostale cure iako su za to trebali okriviti sebe... Anu su odvezli u bolnicu dok su cure ostale čistiti stan. Petra nije željela ići u bolnicu pa su je bez puno nagovaranja ostavili u stanu. Inače tih 5 cura koje su ostale čistiti stan imale su dogovor da će nakon tuluma ostati prespavati kod Ane, na kraju tako je i bilo. Ostale su pod uvjetom da sutradan sve kažu svojima.

Ana...

Ana je završila na ispumpavanju s 2.5 promila alkohola na njenih 45 kila. Morala je ići i na test za drogu. Naravno nije je uzimala, ali kasnije su mi cure rekle da je bilo droge iako ja baš nisam sigurna koliko je to istinito.

Nakon tuluma...

Ana je jedno vrijeme govorila da više neće radit takve gluposti, a kad je neko spomenuo taj tulum nekako kao da je bila ponosna.
Ja Anine roditelje nisam imala hrabrosti pogledati u oči...

Ajme! Zvučim kao baka...!!!!!!!!!

Drago mi je da sam to nisam osjetila na svojoj koži kao Ana.
Ta večer bila je jedno novo iskustvo, ne baš lijepo ali iskustvo.
Za mene to i nije bio tulum. I takva vrsta zabave me baš i ne usrećuje. Alkohol je ok ali u umjerenim količinama.

Ipak ja ostajem pri kazalištu.

- 09:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

Dora 2007

Gledala sam završnu večer ovogodišnje Dore. Pjesme su koma. Neki izvođači još i imaju dobar glas, ali tekstovi su katastrofalni. Mislim da u Hrvatskoj fale kvalitetni tekstopisci, jer ovo je
Ne kužim Jelenu Rozgu i onaj njezin scenski nastup, ta odjeća... Užas!!! Pobjednici mi nisu baš nešto, ali kaj ko da je Štikla bila?

Svidjela mi se Pjesma Danijele Pintarić- Moj svijet.
Podsjeća me na song iz nekog mjuzikla.
...Pa evo da čujete...

Teatar-naravno

Ko je vama bio najbolji??? Pišite.

- 12:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

Incognito

Sasvim sam slučajno otišla na stranicu sa super glazbom. Shvatila sam da mi se ta glazba sviđa pa sam odlučila za sad 1 pjesmu stavit na blogek. Možda stavim još koju, jednog dana.
Ova pjesma podsjetila me na Njega...i na moje stanje...

Can't get you out of my head by Incognito

- 12:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.