I am not crazy!!!

četvrtak, 20.09.2007.

Ondine

Ove godine ljetovala sam između ostalog i na Koločepu sa svojom obitelji. Bili smo tam tjedan dana i bilo je zbilja lijepo... wink

Željela sam otići u Dubrovnik koji je blizu Koločepa. Raspitala sam se u hotelu i saznala da postoji brod u petak navečer s kojim se može ići U Dubrovnik. Rezgledavao bi se grad 1 vremena a onda bi klopali na brodu u luci okruženi starim zidinama...i sve to uračunato je u cijenu smještaja u hotelu...znači, recimo besplatno!

Mislila sam si negdje tu uplanirati otići na neku predstavu na Dubrovačke ljetne igre. Jako sam se tome veselila, bila je to jedinstvena prilika. Otišla sam pogledati na internet koje se predstave igraju- Nisam vidjela ništa što me posebno razveselilo jedino...ONDINE je bila par dana prije nego smo došli!!!! Igrala je, a ja sam došla prekasno. Potonula sam. Užasno sam bila i još uvijek sam tužna. Kada će mi se pružiti prilika ići u Dubrovnik na Ondine. A toliko sam čitala kritika o tome kako je predstava odlična. Bila sam tužna još preostala 4 dana...tužna sam i sada kada se sjetim toga.....

Evo nekih kritika o predstavi...

Počele probe Festivalskog dramskog ansambla za prvu ovosezonsku premijeru Dubrovačkih ljetnih igara

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ovih dana su počele probe za prvu ovogodišnju premijeru Dubrovačkih ljetnih igara "Ondine" koju po tekstu J. Giraudouxa režira Krešimir Dolenčić. Naslovne uloge povjerene su Renati Sabljak (član ansambla kazališta "Komedija"- nominirana za ulogu Roxie Hart u mjuziklu "Chicago"), Filipu Jurčiću (član ansambla Gradskog kazališta "Žar ptica") i teatarskim doajenima Milki Podrug-Kokotović i Vanji Drachu koji imaju raskošnu festivalsku biografiju. Uz njih nastupat će još mnogi poznati glumci - članovi ansambala kazališta od Dubrovnika do Rijeke, Zagreba i Osijeka.

Predstava će premijerno biti izvedena 27. srpnja i to po prvi puta u produkciji Ljetnih igara na kupalištu Šulić za kojeg Anatolij Kudrjavcev piše: "Tu, u dnu morske provalije, opkoljeni vrletima, osjećate se kao kupači u kakvom zatvorenom restoranu ili u kulturnom klubu, zaštićeni od prijetnja iznenađujuće daljine. Riječ je o kupanju u zatvorenom, a ipak uz pravo na najžešće sate sunca i čist zrak koji prodire kroz nevidljiv otvor ulaza te struji duž visoko ograđene uvalice. Na kupališnom platou Šulićeva banja desetljećima su sjedila dubrovačka gospoda te vodila tajanstvene razgovore. ...ispod parka Gradac s jedne i tvrđave Lovrjenac s druge strane. Misterij između i ispod dvaju misterija! ".
Publika se nakon Šulića seli na tvrđavu Lovrjenac, boravište nimfi i sirena gdje će publika zasigurno uživati u bajkovitom i misterioznom ambijentu.

Ondine je ljubavna tragedija u kojoj sirena Ondine napušta more zbog muškarca, Hamsa, a on joj nikad neće moći uzvratiti veliku strast koju ona osjeća prema njemu.

Redatelj: Krešimir Dolenčić
Asistent / Dramaturg : Ana Tonković – Dolenčić
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimograf: Danica Dedijer
Glazba: Stanko Juzbašić
Svjetlo: Deni Šesnić
Koreograf: Valentina Turcu
Inspicijent: Igor Kurštrek

Igraju:

Ondine: Renata Sabljak
Vitez: Filip Jurčić
Auguste: Vanja Drach
Eugenie: Milka Podrug Kokotović
Bertha: Sandra Tankosić
Vilinski kralj: Livio Badurina
Komornik-Sudac I : Vid Balog
Nadintendant- Sudac II: Damir Lončar
Pjesnik – Bertram: Luka Peroš
Kraljica : Nataša Dorčić
Kralj: Niko Kovač
Sudopera: Tomislav Mužek
Ribar: Predrag Vušović
Svinjar: Ivo Mrčela
Vila I: Dasha Rashid
Vila II: Alenka Kostrevc
Vila III: Helena Klasić
-------------------------------------------------------------

PILE I LOVRIJENAC POSLUŽILI KAO KULISA PRVOJ OVOGODIŠNJOJ
PREMIJERI DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA
Ondine otjerala kupače i dovela
brojnu publiku

Prva ovogodišnja premijera dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara Ondine, sudeći po dugotrajnom aplauzu, oduševila je brojne gledatelje koji su predstavu pratili na dvjema lokacijama — kupalištu Šulić na Pilama i na Tvrđavi Lovrijenac.
U inače vrlo živom ljetnom ambijentu plaže na Pilama za vrijeme proba, te izvedbi predstava, tamošnji stanovnici bili su čini se vrlo tolerantni prema neuobičajenim gostima — glumcima, tehničarima, festivalskom osoblju kao i brojnim instalacijama rasvjete, gledališta i scenografije. Stoga se redatelj Krešimir Dolenčić posebno uoči premijere obratio Pilarima:
"Teatar se najbolje sanja tamo gdje se živi. Oprostite nam što smo na par dana uzurpirali kupalište", zahvalio je Dolenčić tamošnjim stanovnicima na iskazanu strpljenju i kooperativnosti.
Nakon premijerne festivalske izvedbe Ondine kojoj je ulogu utjelovila Renata Sabljak, glumci među kojima i velikani hrvatskoga glumišta Milka Podrug-Kokotović i Vanja Drach, proslavili su u restoranu Orhan na Pilama.
O doživljajima i ljetnoj razbibrizi uz iće i piće dojmove su razmijenile brojne poznate osobe iz umjetničkih krugova među kojima i Ana Tonković-Dolenčić koja potpisuje dramaturgiju u Ondine, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Tonko Lonza, Ivica Prlender, Filip Jurčić, Braco Dimitrijević, Snježana Banović, glumice Anja Šovagović i Doris Šarić-Kukuljica i drugi.

------------------------------------------------------------

ODRŽANA PRVA OVOGODIŠNJA DRAMSKA PREMIJERA
DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA, GIRAUDOUXOVA "ONDINE"

Iz svijeta prirode u svijet zbilje
DUBROVNIK - Prva ovogodišnja dramska premijera 56. dubrovačkih ljetnih igara, predstava Ondine francuskog spisatelja Jeana Giraudouxa, u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla, ove je srijede doživjela svoju premijernu izvedbu na prostorima Kupališta Šulić i tvrđave Lovrjenac.
Ondine je komad koji je Giraudoux napisao četrdesetih godina prošlog stoljeća prema pripovijesti Undina, baruna Frederica de la Motte Fouquea, romantičarskog viđenja staroga germanskog mita o vodenim vilama. Riječ je o bajkovitoj priči o Vitezu, kojega tumači Filip Jurčić, koji je lutao svijetom tražeći nešto što nije izlizano, svakidašnje, otrcano. Tako je na obali našao djevojku zvanu Ondine, koju u predstavi igra Renata Sabljak, za koju je osjećao da bi bila u stanju umrijeti za njega, podariti mu nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne bi moglo... Fizičko putovanje publike kroz dubrovačke ambijente ujedno je i prijelaz iz svijeta prirode u svijet ljudske zbilje, iz snovite, nemoguće ljubavi u turobno prizemljenje neshvaćanjem i nemogućnošću prihvaćanja tolike iskrene i nepatvorene ljubavi od strane ljudi.
Uz Filipa Jurčića i Renatu Sabljak, u predstavi igraju brojna velika imena hrvatskoga glumišta poput Milke Podrug-Kokotović (Eugenie), Vanje Dracha (Auguste), Sandre Tankosić (Bertha), Livia Badurine (Vilinski kralj) i brojnih drugih koji čine Festivalski dramski ansambl.

M. GILJAČA

---------------------------------------------------------

Najbolja Renata Sabljak

Nakon što je odgledao sve premijerne i reprizne predstave Dramskog programa 57. dubrovačkih ljetnih igara, Ocjenjivački sud Nagrade Orlando u sastavu: Hrvoje Ivanković (član), Davor Mojaš (član) i Željka Turčinović (predsjednica), jednoglasno je odlučio dodijeliti Nagradu Orlando za najvrjedniji umjetnički doseg u Dramskom programu 57. dubrovačkih ljetnih igara Renati Sabljak, nositeljici naslovne uloge u predstavi Ondine, autora Jeana Giraudouxa i redatelja Krešimira Dolenčića, premijerno izvedenoj 27. srpnja 2005. godine. Renata Sabljak je već i prošlog ljeta bila u najužem izboru za Nagradu Orlando, a ove se godine eterična, snolika i nadasve snažnom individualnošću obilježena pojava njene Ondine nije našla samo u svojevrsnom, autorski iniciranom kontrapunktu prema ostalim likovima Dolenčićeve predstave, nego i prema pretežito kolektivnom naboju igre u dvjema ovoljetnim festivalskim premijerama. Osvajajući onostrani, elementarnostima određeni prostor simboličkog kraljevstva zemaljskog, otjelovljeno u amblematskom prostoru Lovrjenca, Renata Sabljak je ove sezone s još više snage i sugestivnosti povezala vidljive i skrovite niti Giraudouxove sanjarije, dajući svakom prizoru u kojem je sudjelovala i ljepotu poetskog i uznemirujuću dramsku tenziju, utemeljenu na sukobu dviju životnih koncepcija: materijalističko-pragmatičke, svojstvene civilizaciji kojoj pripadamo, i idealističko-utopijske, satkane od čistih emocija i zanosa, što ih je naša Ondine donijela iz nekog dalekog, imaginarnog svijeta. Ondine Renate Sabljak bila je čisti, fluidni duh; sva u dojmljivim glasovnim i tjelesnim ornamentima, s promišljenom infantilnom impostacijom što lirsku suptilnost iskaza isprepliće s nepredvidljivošću i simpatičnom drskošću, zastajući na rubu između oniričke, mitološke prikaze i djevojčice koja se igra prave žene. Različita i drukčija u svakom akustičnom, vizualnom i psihološkom elementu svoje igre, Renata Sabljak je uspjela stvoriti biće iznad stvarnosti, zaljubljenog anđela s nemogućom misijom spajanja dvaju udaljenih i nespojivih svjetova.
-------------------------------------------------------

ODLUKA OCJENJIVAČKOG SUDA ZA DOSEGE U DRAMSKOM PROGRAMU 57.DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA

Nakon što je odgledao sve premijerne i reprizne predstave Dramskog programa 57. dubrovačkih ljetnih igara, Ocjenjivački sud Nagrade Orlando u sastavu: Hrvoje Ivanković (član), Davor Mojaš (član) i Željka Turčinović (predsjednica) jednoglasno je odlučio dodijeliti Nagradu Orlando za najvrjedniji umjetnički doseg u Dramskom programu 57. dubrovačkih ljetnih igara Renati Sabljak, nositeljici naslovne uloge u predstavi „Ondine“, autora Jeana Giraudouxa i redatelja Krešimira Dolenčića, premijerno izvedenoj 27. srpnja 2005.

Renata Sabljak je već i prošlog ljeta bila u najužem izboru za Nagradu Orlando, a ove se godine eterična, snolika i nadasve snažnim individualitetom obilježena pojava njene Ondine nije našla samo u svojevrsnom, autorski iniciranom kontrapunktu prema ostalim likovima Dolenčićeve predstave, nego i prema pretežito kolektivnom naboju igre u dvjema ovoljetnim festivalskim premijerama.

Osvajajući onostrani, elementarnostima određeni prostor kupališta Šulić i simboličko kraljevstvo zemaljsko, otjelovljeno u amblematskom prostoru Lovrjenca, Renata Sabljak je ove sezone s još više snage i sugestivnosti povezala vidljive i skrovite niti Giraudouxove sanjarije, dajući svakom prizoru u kojem je sudjelovala i ljepotu poetskog i uznemirujuću dramsku tenziju, utemeljenu na sukobu dviju životnih koncepcija: materijalističko- pragmatičke – svojstvene civilizaciji kojoj pripadamo, i idealističko-utopijske – satkane od čistih emocija i zanosa, što ih je naša Ondine donijela iz nekog dalekog, imaginarnog svijeta.

Ondine Renate Sabljak bila je čisti, fluidni duh; sva u dojmljivim glasovnim i tjelesnim „ornamentima“, s promišljenom infantilnom impostacijom što lirsku suptilnost iskaza isprepliće s nepredvidljivošću i simpatičnom drskošću, zastajući na rubu između oniričke, mitološke prikaze i djevojčice koja se igra „prave žene“. Različita i drugačija u svakom akustičkom, vizualnom i psihološkom elementu svoje igre Renata Sabljak je uspjela stvoriti biće iznad stvarnosti, zaljubljenog anđela s nemogućom misijom spajanja dvaju udaljenih i nespojivih svijetova.

Ondine je s Lovrjenca otišla za svojim vilama, a mi je ipak vraćamo u ovaj naš svijet, kako bi, baš kao i Višnjićev Hamlet u ljeto 1995., u prvoj repriznoj sezoni došla, doletjela ili doplivala do svog Orlanda. Tko zna, možda joj se i ovaj nama dragi vitez svidi poput viteza Hansa von Wittensteina zu Wittensteina, i možda opet izgovori onu kobnu prvu rečenicu: „Kako ste lijepi“.

-----------------------------------------------------------------

Dubrovačke ljetne igre: JEAN GIRAUDOUX, ONDINE, red. Krešimir Dolenčić
VILINSKA LJUBAV

U uigranom Festivalskom dramskom ansamblu moramo istaknuti čudesnu mladu Renatu Sabljak (Ondine), u kojoj se od početka do kraja prepoznaje vilinska ljepota nedokučive ljubavi

Dramska alegorija francuskoga pisca Jeana Giraudouxa o nemogućnosti voljenja i svijetu kojemu nedostaje ljubav u srijedu, 27. srpnja, prvi je put izvedena i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Giraudoux Ondine piše u predvečerje Drugoga svjetskog rata kada Ondine — rajnska nimfa preuzima na sebe i teški društveni kontekst sa svim referencijama nadolazećeg vremena boli i patnje, čiji kraj Giraudoux nije ni doživio (umro je 1944), ipak, njegova Ondine proputovala je vremenom i došla do nas u drugom kontekstu sličnih referencija: nema više nacističke Njemačke, ali osjećaj je društvene tjeskobe, možda, i snažniji nego tridesetih godina 20. stoljeća.

U Ppotrazi za ljubavlju
Što nam u takvu kontekstu nudi Giraudouxova vila germanske i opće indoeuropske mitologije? Ljubav i neizmjernu potrebu za ljubavlju, licemjernost ljudi u kojih ljubav više i nije moguća, ostvariva je ona, jedino, još u ne/iznadpovijesnim bićima koja žive vječno, no njihov trag u ljudskoj povijesti ostaje tek upozorenje i, možda tek, nada. U Dolenčićevoj viziji Giraudouxove ljubavne tragedije intimno postaje društveno i obratno, Dolenčić tekst krati u dijelovima koji se izričito odnose na vrijeme u kojemu ga je Giraudoux pisao, no i bez tih izričitih povijesnih naglasaka Dolenčićeva Ondine ostaje bajkovita i alegorijska ljubavna tragedija u kojoj se u intimnoj drami vile Ondine i viteza Hansa prelamaju društveni odnosi suvremenoga svijeta, toliko opterećena materijalnim da duhovno, ljubavno, više i nije moguće. Dolenčić uz pomoć dramaturginje Ane Tonković–Dolenčić gradi višeslojnu predstavu, punu lirske bajkovitosti i vilinskoga maštanja, ali i okrutne realnosti ljudske egzistencije: od iznimno ambijentalizirane bajkovitosti kupališta Šulić u kojem se i rađa nestvarna i vilinska ljubav, za koju Ondinini poočim i pomajka — izvrsni Vanja Drach kao Auguste i Milka Podrug Kokotović kao Eugenie — već naslućuju njezin kraj u nužnoj ljudskoj hipokriziji, do Lovrjenca na kojem se vilinskoj nimfi događa tipična ljudska klopka na koju Ondine ne da ne želi, nego po svojoj biti ne može pristati: svi su tu uvučeni u licemjerje ljudske povijesnosti, u kojoj ljubav postaje materijalno mjerljiva, čak i Kraljičin (u kratkoj scenskoj transformaciji izvrsna Nataša Dorčić) dijalog s Ondine nije nego trag u kamenu, zrno pijeska koje se gubi u zatvoru Elsinora, dok sudskim procesom — vile jednostavno moraju umrijeti. Možda je Dolenčić mogao lovrjenački dio predstave i malo skratiti, no ne može se reći da mu je promaknulo bitno: Lovrjenac kao prototip tamnice ljudi i ljudske tamnice, u kojoj ljubav postaje neostvariva. I Ondinin odlazak i zaborav i Hansova smrt jedini su mogući katarzični završetak u svijetu koji ne priznaje iskonsko — ljubav u najčistijem obliku.

Svijet ljudi i vila

U uigranom Festivalskom dramskom ansamblu moramo istaknuti čudesnu mladu Renatu Sabljak (Ondine), u kojoj se od početka do kraja prepoznaje vilinska ljepota ljudski nedokučive ljubavi te Filipa Juričića (Vitez) u sjajnim transformacijama od viteza lutalice, preko vilinski zaljubljenog mladića do čovjeka psihološki razdirana između konvencija Dvora i ljubavi prema Ondine; ne zaboravljajući ni druge: po izgledu i govoru uistinu vilinskoga Vilinskog kralja Livija Badurine; licemjerjem okovane lovrjenačke likove Nika Kovača (Kralj), Damira Lončara (Komornik i Sudac I.) i Vida Baloga (Nadintendant kraljevskih kazališta i Sudac II), Luku Peroša kao Bertrama — Pjesnika — jedinoga koji, barem donekle, zahvaljujući pozivu pjesnika može razumjeti Ondine u ljudskoj/duhovnoj tamnici dubrovačke kraljevske tvrđave, scenski izražajnu Sandru Tankosić (Bertha), glasovno i glumački dojmljivog Tomislava Mužeka (Sudopera) te ostale (Predrag Vušović, Ivo Mrčela, Dasha Rashid, Alenka Kostrevc, Helena Klasić). A ni u kupalištu Šulić ni na Lovrjencu predstava ne bi bila moguća bez sjajno oblikovana svjetla Denija Šesnića; minimalističke i funkcionalne scene Miljenka Sekulića: rijetko smo kada vidjeli predstavu, gotovo bez scenografije, a toliko stopljenu s obama elementima predstave — beskrajem mora/jezera/ vode u kojem se moraju vidjeti horizonti ljubavi te grubošću kamena u kojem se mora prepoznati ljudski svijet suženih pogleda; vrlo znakovitih svevremenskih kostima Danice Dedijer; čudesna scenskog pokreta Valentine Turcu, osobito u same Ondine, koja i kretnjama do kraja ostaje vila, nimfa, iznadpovijesno biće koje i pripada Iznadpovijesti te nadasve vilinski nestvarne glazbe Stanka Juzbašića, koji je i prepjevao stihove u songovima. Tako su Dubrovačke ljetne igre, prvom dramskom premijerom, dobile netipičnu, ali iznimnu predstavu vilinskih nadahnuća.
-------------------------------------------------

Ocjenjivački sud u sastavu: Željka Turčinović, Hrvoje Ivanković i Davor Mojaš statuu Orlanda dodijelio je glumici Renati Sabljak za naslovnu ulogu u predstavi »Ondine« autora Jeana Giraudouxa i u režiji Krešimira Dolenčića, koja je premijerno izvedena 27. srpnja prošle godine. U obrazloženju je istaknuto kako je Renata Sabljak »i prošlog ljeta bila u najužem izboru za Nagradu Orlando, a ove se godine eterična, snolika i nadasve snažnom individualnosti obilježena pojava njene Ondine nije našla samo u svojevrsnom, autorski iniciranom kontrapunktu prema ostalim likovima Dolenčićeve predstave, nego i prema pretežito kolektivnom naboju igre u dvjema ovoljetnim festivalskim premijerama.

Između bajke i groteske

Predstava nije uspjela ono čudesno u sudaru sa stvarnosti iznijeti do kraja, pa se može promatrati samo kao ambiciozno artističko viđenje Giraudouxove drame
Pripovijesti o prevrtljivosti zemaljske ljubavi i minuciozne studije muško-ženskih odnosa sazdane u melodrami francuskog dramskog pisca Jeana Giraudouxa (1882.–1944.) »Ondine« iz 1939. godine prihvatio se, u prijevodu Vjenceslava Kapulara, redatelj Krešimir Dolenčić uz pomoć dramaturginje Ane Tonković-Dolenčić, te je s festivalskim dramskim ansamblom postavio prošloga tjedna prvu ovogodišnju dramsku premijeru 56. dubrovačkih ljetnih igara.
U okviru njegovanja ambijentalnog teatra redatelj prvi čin drame situira u prostoru kupališta Šulić u kojemu se događa fatalan susret dvoje emotivno sasvim različito izgrađenih osobnosti – jezerske vile i viteza. Za tu prigodu scenograf Miljenko Sekulić osmislio je maleni ponton-pozornicu, a dizajner svjetla Deni Šesnić dočarao je magičnost jezera decentnim svjetlosnim efektima.
No, unatoč intervencijama u samom prostoru u prvome dijelu predstave, koji je dramaturški čišći i jasniji i time ugodniji za praćenje, nedostaje potpunijeg iskorištavanja ambijentalnosti pa opći dojam ostaje samo na dojmljivim detaljima.
U drugom dijelu predstave pratimo Ondinin sudar s konvencijama dvora, to su trenutci kada njezina bespogovorna ljubav nailazi na nerazumijevanja i okoline i partnera. Tu je prostor jak dramaturški dio predstave. Tvrđava Lovrjenac s monumentalnom ljepotom »ulazi« na scenu u nekoliko planova, no promjenu prizora odlikuju dramaturški debalansi i znatni padovi u ritmu. Stoga se neosporno čini da je »Ondine« mogla biti kraća, sabijenija i time daleko jača, a i manje zamorna.
Element koji je na više mjesta uspio povezati dijelove predstave, unijeti dašak bajkovitosti, jest eterična glazba Stanka Juzbašića, nježna, bogata u značenjima. Očito se velika dramaturška zabuna zbila u kreacijama kostima Danice Dedijer koja je, navedimo samo jedan primjer, krhku Ondine odjenula u rogobatnu i grubu haljinu. I dizajn i izbor materijala te maritimni motivi stvorili su estetski okvir za jednu grotesknu Ondine. Potonja je u potpunoj suprotnosti s atmosferom Dolenčićeve predstave.
Možda je jedan od najvećih problema samo glavna junakinja koju utjelovljuje Renata Sabljak. Spomenuta glumica ima mladost, temperament i iznad svega energiju da predoči Ondine kao plastičan lik, nov i svjež. Stoga je šteta što se te njezine kvalitete nisu zauzdale, usmjerile, čime bi se dobila primjerenija Ondine. Sabljak bi dočarala vodenu nimfu i bez »doslovnih koreografskih ukrasa« Valentine Turcu i bez nekontroliranih glasovnih artikulacija.
Manje paradoksa u kreaciji uloge pa stoga i više uspjeha imao je Filip Juričić (vitez), stvorivši kompaktniji lik s tek povremenim iritantnim iskoracima u bestrasnost i bezbojnost. Sandra Tankosić bila je solidna, bahata i potom slomljena Berta, a vrlo pristojne role ostvarili su doajeni Vanja Drach (Augustine) i Milka Podrug-Kokotović (Eugenije).
Vid Balog (nadintendant) i Damir Lončar (komornik) pokušali su unijeti komične elemente u dramu na hinjen i umjetan način, dok su dojmljive i zaokružene uloge izgradili epizodni likovi Nataša Dorčić (kraljica), Livio Badurina (vilinski kralj) te posebice Predrag Vušović (ribar). U istom kontekstu svoju priliku nisu iskoristili ni Luka Peroš (pjesnik) i Ivo Mrčela (kralj), dok se rola Sudopere (Tomislav Mužek) iscrpila u dekorativnosti i patetičnosti.
»Ondine« jest predstava koja ono čudesno, satkano u predlošku, u sudaru sa začudnošću stvarnosti nije uspjela iznijeti do kraja, pa se može promatrati samo kao ambiciozno, artističko viđenje Giraudouxove drame, nezamislivo da može funkcionirati izvan samog prostora Dubrovnika, zagonetnog samoga po sebi.
Helena Braut
-------------------------------------------------------------

25. kolovoza - Renata Sabljak za ulogu vile Ondine u istoimenoj predstavi Jeana Giraudouxa i Varaždinski komorni orkestar za koncert održan 2. kolovoza dobitnici su ovogodišnjih nagrada "Orlando", koje na Dubrovačkim ljetnim igrama po 31. put za najbolja dostignuća u glazbenom i dramskom programu dodjeljuje HRT.
Renata Sabljak već je prošloga ljeta za ulogu Ondine bila u konkurenciji za "Orlanda", a kako navodi Ocjenjivački sud, ove je godine s još više snage i sugestivnosti povezala vidljive i skrovite niti Giraudouxove sanjarije dajući svakom prizoru u kojem je sudjelovala i ljepotu poetskog i uznemirujuću dramsku tenziju.

Krešimir Dolenčić je uprizorio u ambijentu kupališta Šulić i na forteci Lovrijenac djelo francuskog dramskog pisca, iz kraja devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća, Hippolytea Jeana Giraudouxa "Ondine". Ljetne igre su uistinu festival koji veliki dio svoga uspjeha i šarma duguje prekrasnim gradskim ambijentima, otvorenim scenskim prostorima. A "Ondine" je priča o jednoj vodenoj vili, vitezu lutalici, o ljubavi, izdaji, apsurdu društvene svijesti kao kočnice slobode pojedinca i sreće ljubavi. Renata Sabljak je za glavnu ulogu u ovom komadu osvojila nagradu Orlando. U ulozi sudopere, našminkan i ogrnut mističnim velom, s dugim, dugim noktima, na sceni je zapjevao i tenor Tomislav Mužek. Kad je već riječ o opernim zvijezdama, nek se spomene da je Ivanka Boljkovac nastupila ovoga puta u baletu. Ipak nije obukla baletne papučice i na prstima zaplesala, nego je pokazala raspon svoga glasa glumeći Geju, majku Zemlju u baletu Maestro. "Ondine", poput Jupinog, Vojnovićevog "Ekvinocija" i nekih drugih predstava Igara, nije avangarda. Klasičnog je roda, rekao bih čak mejn strim vrste. Možda će, osluhnuo sam, zbog takvog kazališta organizatori festivala suvremenog kazališta baciti kamenje na dramski program Igara. Ali to su ipak simpatične, solidne predstave koje imaju svoju publiku. I to brojnu. Pa iz razloga što toj publici daju kvalitetu cjelokupne izvedbe, dramaturgije, glume, kostimografije, doživljaja scenografije i čari lokaliteta, mislim da ne zaslužuju preveliko negodovanje pobornika progresivnijeg teatra. Iste bi trebao svakako zadovoljiti meni izvrsni Jan Fabre ili Paolo Magelli, čak i štih lutaka kipara i režisera Zlatka Boureka za lutkarsku predstavu za velike i malo manje "Sveti Vlaho, Blasius, Blaž", nastalu u suradnji s Lukom Paljetkom koji je scenarij u verse stavio. Ali, de gustibus...
---------------------------------------------------------

PREMIJERA ONDINE JEANA GIRAUDOUXA U REŽIJI KREŠIMIRA DOLENČIĆA,
56. DUBROVAČKE LJETNE IGREUspjelo ambijentalno ostvarenje
Impresivna posljednja scena, u kojoj vilinski svijet vodom počinje osvajati Lovrjenac, zaključuje još jedan kvalitetan prilog dubrovačkom istraživanju ambijentalnog kazališta. Ondine ima svoje ritmičke padove, ali je riječ o dobro mišljenom projektu superiorne glumačke podjele, pravoj iznimki u osrednjosti jadranskih festivala
piše Jasen BOKO

Dubrovačke ljetne igre, pokazala je to i premijera Ondine Jeana Giraudouxa u režiji Krešimira Dolenčića, i dalje sustavno istražuju gradske prostore kao mogućnost za ostvarenje promišljnoga ambijentalnoga teatra, ne onoga koji ulazi u prostor kako bi ga silom pretvorio u pozornicu, nego onoga teatra kojem se taj prostor čini jedinom mogućom pozornicom, ambijentom stvorenim baš za taj tekst.
Upravo to je u Dubrovniku postigla Ondine, neoromantičarska Giraudouxova drama o nemogućnosti realizacije ljubavi koja pokušava premostiti ponor između dva svijeta. Prvi dio, u kući na jezeru, koji predstavlja svijet vode, igran je na pontonu na Kupalištu Šulić u veličanstvenom kazališnom ambijentu iz kojeg izranjaju vodene vile, dok se u drugom dijelu pozornica premjestila u obližnji Lovrjenac, svijet čvrste i konkretne zbilje u kojoj nema mjesta zaigranosti vilinskoga svijeta, nego igru preuzima izvještačeni teatralizirani dvorski svijet.
Melodramatska priča o ljubavnicima koji dolaze iz dva sasvim različita svijeta i sustava i kojima sredina ne dopušta ljubav, stara je gotovo koliko i književnost, a motiv je posebno omiljen bio u romantizmu s raznim varijacijama na temu male sirene. Giraudouxova interpretacija iz 1939. dojmljivo je poetsko suprotstavljanje svijetu naturalističkog i bulevarskog kazališta koji dominira francuskim komercijalnim pozornicama toga vremena i maštovita kazališna ponuda. Pa premda Krešimir Dolenčić nije Louis Jouvet, koji je sustavno režirajući Giraudouxove drame kroz dva desetljeća stvorio poetiku koja je obilježila francusko pa i europsko kazalište jednoga razdoblja, hrvatski je redatelj svojom vizijom potpomognutom spektakularnim prostorima i jednako impozantnim Festivalskim ansamblom napravio dojmljivu predstavu. Istina, njezin drugi dio, onaj na Lovrjencu, koji obuhvaća drugi i treći čin, vapi za komprimiranjem, za reduciranjem pretjerane Giraudouxove teatralizacije života u nešto kraću cjelinu čime bi se zasigurno dobilo na, u jednome trenutku, posustalom ritmu predstave. Dramaturginja predstave Ana Tonković-Dolenčić, naslutivši i sama problem, reducirala je tekst, ali, sudeći po monotonom nizanju scena u posljednjoj trećini, nedovoljno.
Sabijanje događanja iz drugog dijela sigurno bi značajno pomoglo ovoj dobro mišljenoj i ozbiljnoj predstavi koju, osim spektakularne ambijentalnosti prvoga dijela — svojevrsne parafraze legendarne Kunčevićeve Tužne Jele iz susjedne uvale — karakterizira i odlična glumačka podjela. Poput bića iz drugog svijeta, predstavu vuče Renata Sabljak u naslovnoj ulozi vodene vile, "onostrana" pojava, ustreptala glasom i pokretom koja zbog ljubavi pokušava poništiti sebe i prevladati razlike među svjetovima. Renata Sabljak i glasom i scenskim izgledom može sve i fascinira koliko je svojom sitnom pojavom u stanju ovladati najprije obalom, a zatim i pompoznim Lovrjencom. Ravnopravan partner, ali građen drugim glumačkim sredstvima, različitima koliko je različit njegov konkretni zemaljski svijet, čvrsto na zemlji dok ga ljubav ne raspolovi, bio je Filip Juričić u ulozi Viteza.
Vanja Drach i Milka Podrug-Kokotović kao gotovo naturalistički ribarski par u čijem okruženju raste začudna i nekontrolirana Ondine, u drugom su dijelu ustupili mjesto duhovito razrađenom duetu, oličenju dvorske izvještačenosti Vidu Balogu i Damiru Lončaru, a nad svima je bdio dominantni i sveprisutni Vilinski kralj odličnog Livija Badurine. Svaka je uloga ovdje rađena iz konteksta cijele priče, pa premda se radi o nekoliko svjetova i stilski različitih vrsta glume, sve su one ujednačene u skladnu cjelinu. Sandru Tankosić u ulozi treće točke ljubavnog trokuta, blazirane dame iz dvorskog svijeta, dubrovačka je publika gledala glumački zreliju nego ikad prije, punog karaktera i kao kvalitetan kontrapunkt eteričnosti (ili bi trebalo reći "akvatičnosti"?) Ondine, a Predragu Vušoviću, kao i uvijek, i sasvim malo prostora bilo je dovoljno za duhovitu epizodu Ribara. Nataša Dorčić suptilna kao Kraljica s dva lica, onim pompeznim dvorskim i intimnim ljudskim, Niko Kovač, s finom nijansom u interpretaciji ponešto iskomplesiranog Kralja, te Luka Peroš u ulozi zapostavljenog dvorskog pjesnika i nesuđenog ljubavnika Ondine, upotpunili su sliku teatraliziranoga dvora. Ivo Mrčela dobro je poslužio kao sluga, a sam Dolenčić prošetao je u jednoj epizodi, sasvim glumački korektno. U stiliziranom svijetu dvorske teatralizacije života, u toj operetnoj civilizaciji, svoje je mjesto našao i Tomislav Mužek kao — raspjevana sudopera.
Kostimi Danice Dedijer, koji su ovladali različitim stilovima i prilikama, uživo izvođena glazba Stanka Juzbašića stalno prisutna, a nenametljiva, scenografija iz odlično iskorištenog ambijentalnog "donesenog materijala" Miljenka Sekulića, veliki odrađeni posao dizajnera svjetla Denija Šesnića i samozatajna, ali vješto u produkciju upletena koreografija Valentine Turcu rezultat su timskog rada u kojem se očito dobro surađivalo.
Impresivna posljednja scena u kojoj vilinski svijet vodom počinje osvajati i plaviti Lovrjenac — pojava snijega tu djeluje ponešto operetno pretjerana — i u kojoj niz zidine počinje nadirati voda koja se osvećuje za sudbinu Ondine, uspješno zaključuje još jedan kvalitetan prilog dubrovačkom istraživanju ambijentalnog kazališta. Ondine nije antologijska predstava koja ostavlja bez daha, ova melodrama u drugom dijelu ima svoje ritmičke padove, ali je riječ o dobro mišljenom i odlično igranom projektu, koji tek u kontekstu onoga što nas okružuje dobiva svoje pravo značenje. Jer, ne zaboravimo, u svijetu kazališne osrednjosti koja dominira ljetnim jadranskim festivalima, ovo je nedvojbeno značajno ostvarenje.

Dubrovnik je ljeti moj dom

Večeras je na Igrama posljednja izvedba Sna ljetne noći u režiji Dore Ruždjak Podolski. Iznimno smo zadovoljni posjećenosti ove predstave i suradnjom Festivalskog dramskog ansambla s glumcima iz HNK. Jednog od naistaknutijih likova utjelovila je mlada i iznimno talentirana Renata Sabljak.
Igre za nju znače mnogo više od glumačkog aganžmana: “Posljednja dva ljeta Dubrovnik je bio moj dom, od početka do kraja Igara, tako da je ovogodišnji San kojeg smo odsanjali (ili nismo) samo nastavak...života. Vidimo se iduće godine...u snu!“, izjavila je Renata. Teška srca rastaje se od ovogodišnjih Igara te veliko hvala duguje Liviju Badurini koji je svojim fotografskim aparatom ovjekovječio Ondine, njen prvijenac na Igrama.

Jedna kava s ljubavlju, jedna s dozom egoizma.
(kava s Renatom Sabljak)
Ondine je dakle samo san. A možda smo svi mi, zatočeni u današnjem užurbanom svijetu, zaboravili čemu služe snovi. Sanjajući ispunjavamo svoje snove. (svoje snove ` svoje želje) Ispunjeni snovi odraz su naše ljubavi prema sebi, a potom i drugima.

Što Renata Sabljak misli o Ondine, saznajte na "opširnije". A kada ju pitate kakvu kavu želi, sa smješkom će Vam jednostavno odgovoriti; „Ma nek bude jedna s ljubavlju.“

Drugu godinu zaredom, na Dubrovačkim ljetnim igrama odigrana je Giraudouxova predstava Ondine u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla. Možda je Dubrovnik jedan od rijetkih svjetskih gradova koji svojom ambijentalnošću nudi prekrasan spoj živih scena. Kupalište Šulić dočarava nam vilinski svijet koji biva zatočen u tvrđavi Lovrjenac koja se izdigla nad njim. Iako vrlo stabilna scena, tvrđava Lovrjenac na kraju predstave popusti, dopuštajući morskom svijetu da prodre kroz njene masivne zidine. Spoj ambijenta i cjelokupne izvedbe Festivalskog dramskog asambla istinom nas vodi do spoznaje da smo ono o čemu smo samo maštali upravo i doživjeli.Kako potvrđuju i prošlogodišnje kritike i nominacije za glavnu žensku ulogu, glavni lik Ondine, Renata Sabljak istinski proživljava, pobuđujući u nama maštu, otkrivajući nam tajne paradoksa ljubavi; „nemogućnost voljenja, odnosno voljenja nemogućnosti“. (A.T. Dolenčić, 2004)

Jel' bilo jako naporno igrati ulogu Ondine toliko puta za redom, dan za danom?

Naporno, ali kad radiš s ljubavlju onda u tom trenutku zaboraviš na sve i onda kad se tijelo počne opuštati shvatiš da si sav potrgan i zapravo što si radio. Drago mi je da je sve prošlo u redu i da nas je publika opet tako lijepo primila. Imali smo dosta ljudi na predstavi i nagradili su nas tako velikim pljeskom, i to nakon godinu dana,a za ovako tešku fizičku i tehnički kompliciranu predstavu to puno znači. Ipak je to trebalo sve složiti nakon godinu dana, u samo tri dana.

Usporedba s prošlom godinom?

Mislim da je jedina razlika u tome što smo mi godinu dana stariji. Neko je pametniji neko ne. Mislim da se vidjelo kako predstava ima čvrst kostur i čvrste temelje, jer inače bi to bilo nemoguće sve izvesti, tako da smo tek sada vid'li što smo napravili prošle godine i zapravo zašto je ta predstava ostvarila tako veliki uspjeh. Mi smo u ekipi svi promjenjeni ljudi, ali najvažnije je to što smo svi zapravo guštali radeći to.

Prošlogodišnje kritike, Renata Sabljak nosi cijelu predstavu, kako bi to prokomentirala?

Nosim da, predstava se zove Ondine i ja igram Ondine, ali ne možeš ti raditi takav posao bez drugih ljudi i bez komunikacije. Meni je bilo drago da sam ja imala ljude uz sebe koji su isto tako ulagali u tu predstavu kao i ja, samo što sam ja imala možda zahtjevniji zadatak. Svega toga ne bi bilo da nije bilo i tih drugih ljudi, od tehnike, šjor Roka koji nam je pomogao toliko, pa do svih mojih partnera glumaca koji su meni kada sam na sceni i kad počne predstava sve do završetka, najvažniji.

Prošlogodišnja nominacija Hrvatskog kazališta za najbolju žensku ulogu za Ondine uz Almu Pricu i Olgu Pakalović...

...baš sam jučer čitala jedan intervju u kojem je rekla jedna glumica: „Znate što, jako mi je drago, nevjerojatan je to osjećaj kada sam dobila dva Emmya, ali to se ne može opisati niti usporediti s osjećajem koji sam osjetila kada sam rodila svoju djecu“. Nagrade jesu važne i jesu bitne, pogotovo od strane struke, jer onda struka na neki način potvrđuje taj tvoj rad, ali nije presudno. Nagrada dolazi nakon tvog rada i svatko tko je nominiran već je napravio veliki rad, jer da nije, ne bi ni bio nominiran. Tako da je i to već nagrada. Ali za mene osobno najveća je nagrada kada čujem pljesak na kraju svake predstave.

Ali zato si dobila nagradu Festivala glumaca u ulozi Marice u predstavi Svoga tela gospodar?

Da to sam dobila najbolju nagradu za najmlađu glumicu.

Koliko se ambijent cijele predstave odražava na ulogu Ondine?

Lokacije su kao i činovi u komadu. Mislim da smo mi uspjeli savršeno spojiti najbliže lokacije, a opet totalno različite da bi to najbolje prikazali. Što se tiče osobno mog lika Ondine, struktura njenog lika poklapa se s činovima, kao i lokacije, znači od početka kada se pojavljuje u svojoj prirodnoj okolini, oko vode i onda u jednoj za nju neprirodnoj okolini, na dvoru gdje se ona ne zna ponašati.

Ta neprirodna okolina, čini mi se na Lovrjenc najbolje se odražava kroz detalj u kojem se osjeti neugodnost u cipelicama ili kroz čitavu scenu u kavezu. Nakon pet minuta, meni je postalo neugodno u cipelama jer je i tebi bilo, a kada ti je odvjetnik rekao da ti još nisu srasle kožice, nakon toga ja sam stalno vidjela kožice, a nema ih , kako se dolazi do tih detalja koji su ustvari jako bitni?

To dođe, dok se radi predstava, samo od sebe, dan po dan, ne može se to odjednom.

A tvoja neugodnost u cipelama i to što si vidjela kožice, to se zapravo vidi rad. Da publika mašta, da imaginacija toliko proradi u ljudi da oni nakon predstave izađu kao da je to stvarno bilo, kao da se to stvarno sada tu dogodilo.

Čini mi se u ovo malo vremena što sam te upoznala da po svom prirodnom karakteru imaš dosta sličnosti s likom Ondine?

Teško mi je o tome govoriti, to bi vjerojatno trebali pitati Krešu, zašto je on mene uopće uzeo za jednu takvu ulogu. Mislim da kada redatelji rade jednu takvu predstavu da je važan taj casting i da je važno, ne samo kako netko fizički izgleda, nego i ono što on nosi u sebi, a meni je drago i ovim putem se zahvaljujem Kreši što je on to u meni prepoznao i dao mi priliku da to izađe van. Mnogi redatelji kada vas vide u jednom fahu, kao što ja recimo dosta radim na mjuziklima u svom matičnom kazalištu u Komediji, ne bi ni znali da mogu nositi jednu ovakvu tešku dramsku rolu. U čovjeku postoji čitav spektar boja, a netko to prepozna da ti to nosiš u sebi, a netko ne. Meni je recimo Krešo stvarno dao priliku da ja otvorim te svoje sfere i te svoje ladice i pokažem da se može napraviti jedna Ondine, jedna vila, morska vila.

Sada jedno pitanje Ane Tonković Dolenčić. Ondine našem vremenu dopliva kao pitanje pojedincu, intiman monolog o jednom rastućem fenomenu – nemogućnosti voljenja, odnosno voljenja nemogućnosti. Ondine je dakle peti element. Pojavljuje se kao traganje za nečim neobjašnjivim, kao nejasno sjećanje na ono božansko u nama, kao čežnja za ljubavlju koja će se ponovno razbiti na hridi naše vlastite tišine? Dopire li s time Ondine do ljudskih srdaca?

Što ti misliš? Ti si gledala tu predstavu? Ja to mogu prepoznati samo po završnom pljesku?

Ja mislim da itekako dopire, veseli li te onda posebno ta uloga?

Da.

A zašto?

Zato što je to danas rijetkost.

Što je uzrok tome?

Nekomunikacija.

Samo nekomunikacija ili?

Ne samo to, ja mogu sada nešto površno reći, a mogu i pričati traktate, ali o takvim stvarima se zapravo ni ne moraju pričati traktati jer je sve jasno.

Ako je rijetkost, da li je onda jasno?

Pa da, ali ljudi se toga boje. Boje se ljubavi, sami po sebi takve kakva ona jest. Započeli smo intervju, od kave, rekla si; „evo jedna kava koja je napravljena s ljubavlju tebi i jedna s dozom egoizma meni“. A zaista da mi nisi napravila kavu s ljubavlju ona ne bi bila ukusna. A nije bitno volim li ja kavu malo gorću ili malo slađu. Ako je meni ugodno ovdje sjediti i razgovarati s tobom, ja onda neću ni osjetiti jel ta kava malo slađa, nego što ju ja inače pijem, nego će biti ukusna, a takve male stvari koje život čine, ljudi zaboravljaju u međusobnim odnosima. Zaboravljaju da to, jeli kava ima tri zrcna šećera više ili manje, zapravo nije primarna stvar.

Peti element, to mi se sviđa, vatra, voda, zrak, zemlja...i sam tekst Ondine, Auguste u jednom trenutku kaže, moj otac, koji je ove godine Pero Juričić, nažalost Vanja Drach nije mogao doći jer je imao operaciju, Auguste u jednom trenutku kaže vitezu: „Kako da vam damo Ondine? Kako da vam damo nešto što nikada nije ni bilo naše. Ondine ne postoji, Ondine je san.“, onda se okrene svojoj supruzi Eugeine i kaže: „Vjeruješ li ti u Ondine Eugeine?“ Sve ovo što A.T. Dolenčić piše i ono što si ti vidjela može utjecati na nekoga tko povjeruje u to. A to nije ništa materijalno, to je jedna razmjena, da se tako trivijalno izrazim, energije između publike i glumaca na sceni. Naravno to je posao, to je zanat, to se napravi, ali ne može ostati samo na tom nivou, tako da je Ondine meni draga uloga, ali svaka uloga ima svoje vrijednosti i svoj utjecaj, kako na moj život, tako i na život ljudi koji vide tu kreaciju. Od Marice, Aide, Yvet Mutter Courage, od jedne Chiffon u Malom dućanu strave, da ne nabrajam sada, ali tako je to.

Nadam se da ćeš za 20 godina imati puno novaca i da ćeš putovati i gledati sve Aide ovoga svijeta?

(Smijeh) To je bila zapravo zafrkancija na kraju jednog intervjua koji je bio napravljen u vezi Aide, baš prije premijere Aide. Nažalost, ta predstava nije doživjela dovoljnu medijsku pozornost, propagandni prostor, da se ljudima pokaže što je to. Mnogi ljudi kada čuju za predstavu Aida u komediji, ne znaju što je to. Oni misle da je to Aida opera, mnogo ljudi zapravo i nakon 25. izvedbe te predstave nemaju pojma što je to. Pa smo se tako zezali, na pitanje što mislim o operi Aidi i razlikama između moje Aide, izjavila sam da se nadam da ću jednog dana imati dovoljno novaca i putovati po svijetu da vidim sve Aide, a to je zapravo bila šala. Nisu novci najvažnija stvar u životu.

--------------------------------------------------

Nakon svega toga....odlučila sam posuditi knjigu i sama sebi tako prirediti jednu sjajnu predstavu! Ali, nazovem ja knjižnicu pitam dal imaju knjigu Ondine...čekam odgovor držeći fige i uporno ponavljajući u sebi- molim te da ima, da barem ima...
-Ima, začujem ja glas s one strane slušalice...- na Francuskom...
OOOOO NE! Zašto? Sve mi se ponovno srušilo, a tako sam bila sretna da ću si posuditi tu knjigu!

P.s.
Sva sreća da sam igrom slučaja umjesto Talijanskog kao drugi jezik izabrala Francuski...o tome ću drugi puta... kiss zahvalna sam od srca svojoj profesorici iz francuskog...sjajna je...pa, tho zna, možda jednog dana i pročitam Ondine, na francuskom?

Veliki pozdrav!

- 16:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

linkovi

četvrtak, 20.09.2007.

Ondine