I am not crazy!!!

četvrtak, 22.02.2007.

Crazy just because I love musicals

Obožavam mjuzikle i kazalište. dead cerek Možda me nećete shvatiti ( rolleyes ) ,ali...ne znate što propuštate...

Hrvatski Chicago
Ovo je jedan od meni najdražih Chicago(U >"Komediji">)

Moram spomenuti savršenu redateljicu Doru Ruždjak-Podolski koja je za režiranje Chicaga dobila i Nagradu hrvatskog glumišta 2004 za najbolje redateljsko ostvarenje-opereta/mjuzikl.

Glumci
Mila Elegović Balić/Renata Sabljak (Roxie Hart),
Bojana Gregorić/Hana Hegedušić (Velma Kelly),
Jasna Bilušić/Sanja Marin (Mama Morton),
Dražen Čuček/Igor Mešin (Billy Flynn),
Ljubo Zečević/Dražen Bratulić (Amos Hart),
Hrvoje Banaj/Dragan Peka (Mary Sunshine)

Dolje možete vidjeti i slike iz predstave.
Ovo je prva pjesma:

SVE JE JAZZglazba: John Kander
stihovi: Fred Ebb
prepjev: Ivanka Aničić

VELMA
Dragi moj,
U grad izvedi me
Jer sve je jazz

Ja pudram koljena
I skidam haltere
Jer sve je jazz

Dodaj gas
Znam jedan dobar bar
Gdje je leden džin
A vruća muzika

Tu svirka neće stat
U ovaj kasni sat
Jer sve je jazz

Hajde sad zaliži kosu ti
Jer sve je jazz
Ja znam da tata Dip
Tu blues će svirati
I taj ludi jazz

Drži se
Jer ćemo plesati
I piti cijelu noć
I sve razvaliti

Aspirin imam ja
Ponekad zatreba
Jer sve je jazz

Tu svirka neće stat
U ovaj kasni sat
Jer sve je jazz

FRED (Ogledavajući se oko sebe.)
Slušaj, hm, muž ti nije doma, je li?

ROXIE (Zatrese glavom "Ne" dok 'kopa' po torbici tražeći ključ od vrata.)

VELMA
Ne, muž joj nije doma.
Pričekaj
Da malo popijem

SVI
Jer sve je jazz

VELMA
Pljoskicu
Da ovdje sakrijem

SVI
Jer sve je jazz

VELMA
Oblake
Ćeš ti dotaknuti
Baš kao Lindbergh ćeš
Po nebu letjeti

U stratosferi tad
Ćeš moći slušat taj
Ludi jazz

TRUPA
O, sad vidi kako mala trese se

VELMA
Taj ludi jazz

TRUPA
O, za Šimi skinula je cipele

VELMA
Taj ludi jazz

TRUPA
O, i da je vidi mama
O, ta cura nema srama
Luda je
I dat će sve
Za sav taj jazz

ROXIE
O, Fred...

VELMA
Jer sve je jazz

VELMA TRUPA
Dragi moj O, daj vidi
U grad Kako
Izvedi me Mala
Jer sve je jazz Trese se
Ja pudram O,
Koljena Za Šimi
I skidam Skinula je
Haltere Cipele
Jer sve je jazz
Dodaj gas O, i da je
Znam jedan dobar Vidi
Bar Mama
Gdje je leden O, ta cura
Džin Nema
A vruća muzika Srama
Tu svirka neće Luda je
Stat
U ovaj kasni I dat će sve
Sat
Jer sve je jazz Za sav taj jazz

Još sam sama da
Volim život ja
Jer sve je jazz

I šećer za kraj, Renči.

Pa...konačno da pogledate tu prvu pjesmu All that jazz....(ali iz filma) wink

A evo i "sitnica" o mjuziklu.... smijeh
...Ak vam se da čitati...
Dobrodošli. Dame i gospodo, uskoro ćete vidjeti ubojstvo, pohlepu, korupciju, nasilje, iskorištavanje, preljub i izdaju - sve te stvari koje su nam svima pri srcu. Hvala vam.

To su prve replike Chicaga, jednog od najboljih američkih mjuzikla Boba Fossea (pisac libreta, redatelj i koreograf), Johna Kandera (glazba) i Freda Ebba (libreto i songovi) premijerno izveden 1975. godine na Broadwayu. Mjuzikl se zove po gradu zato jer se u njemu zbiva radnja (Chicago dvadesetih godina) razotkrivajući poroke tog najozloglašenijeg američkog grada kao i samog američkog društva. U centru radnje je slatkasta plavuša Roxie Hart, neostvarena barska pjevačica, žena koja je ubila ljubavnika jer mene nitko ne ostavlja. Došavši u zatvor susreće poznatu barsku pjevačicu, oštru brinetu Velmu (koja je ubila sestru i muža zatekavši ih u preljubu) i ostale ubojice nevjernih muškaraca. Velmu brani slavan odvjetnik kojeg prilikom preuzimanja obrane zanima samo ima li okrivljena 5000 dolara za platiti njegov honorar. Kada Roxy pristane na advokatov honorar, on krene u manipulaciju medija i nje same.

Satira je u prikazu grada koji je gladan senzacije, krvi, smrti, ali i u tome kako se identitet osobe može stvarati prema prilici. Advokat kreira sliku Roxy kao svetice i anđela za potrebe obrane, koristeći pri tome i laži i manipulaciju.

Satira je u razotkrivanju snage medija jer nakon što mediji prihvate ponuđenu sliku Roxy, ona postaje naslovna vijest novina, a time i zvijezda.

Satira je i u prikazu medija koji koriste ljude kao potrošnu robu jer Roxie nakon presude prestane biti zanimljiva kao vijest, a u susjednoj je dvorani za vrijeme brakorazvodne parnice žena ubila muža, njegovu majku i advokata. Krvi ima posvuda po zidovima Užasno! Jezivo! Ali kakva vijest! - uzviknut će novinar i svi će odjuriti ostavivši Roxy samu jer je prestala biti interesantna kao vijest. Satira je i u prikazu pravde kao show business ili cirkus, jer se oslobođenje može kupiti za 5.000 dolara dok će jedina nevina u zatvoru loše završiti jer je brani odvjetnik "po službenoj dužnosti".

Satira je i u prikazu sna o slavi ili američkog sna koji se može kupiti ili "zaraditi" takvim opskurnim stvarima kao što je zločin. Satira je u prikazu Chicaga kao metafore američkog društva u kojem je ubojstvo, kako kaže jedna od likova forma zabave, zlo se nagrađuje (strada jedina osoba koja nije kriva, ostale ubojice se izvuku), ljudi su potkupljivi (advokat ili nadstojnica zatvora koja pomaže samo ako joj se plati), a ljudi bez ikakvih stvarnih zasluga osim što su ih izabrali mediji, pa čak i ubojice mogu postati zvijezde. Poroci pak, alkohol, promiskuitet, jazz (u smislu ludog provoda) sluđuju ljude i uvlače ih u ponore zločina.

Ozračje gangsterskog grada ili Sav taj jazz...

Uspijeh
Unatoč ovako mračnom sadržaju i gotovo brehtijanskom pogledu na američko društvo, ovaj je mjuzikl bio izuzetno popularan kod publike. Kao razlog tome navodi se odlična glazba i koreografija Boba Fossea koji uspijeva i iz najtragičniji sadržaj načiniti privlačnim, ali i njegova izuzetna režija koja nas uvodi u svijet Chicaga kao u kabaret u kojem svaka tema i svaki lik imaju drugi glazbeni ili scenski izraz. Cijelo vrijeme na sceni je orkestar a najavljivač najavljuje likove koji izvode songove. Za vrijeme songova odvijaju se scene ali unatoč toj formi radnja se vrlo lako prati, a svaki lik dobije svoj prostor predstavljanja publici tako da su čak i likovi koji nisu glavni vrlo - živopisni ("nevidljivi" Roxin suprug, nesretna Mađarica koja nije kriva).

Drugi razlog uspjeha ovog mjuzikla je doba njegove premijere. Sedamdesete su godine donijele razočaranje u veliki Američki san i u snagu i čistoću američkog društva (kulminacijom istine o vijetnamskom ratu). Zato su Amerikanci postali kritičniji prema zemlji u kojoj žive nego prije. Dok je dramski repertoar uvijek imao podjednako mračnih prikaza američkog sna (subverzivnu dramu) kao i optimističnog prikaza američke zbilje (afirmativnu dramu), u sedamdesetima gotovo da nema ni jedne uspješne afirmativne drame pa ne čudi da je ovakav sadržaj ušao i u mjuzikl.

Treći razlog je fascinacija Chicagom sa svojim imageom gangsterskog grada na čijim su se ulicama osim vjetra koji neprestano puše, mafijaši otvoreno obračunavali, a u lokalima se nudio ludi provod - ne samo točenje zabranjenog alkohola u vrijeme prohibicije nego i žene sumnjiva morala. Chicago je bio na lošijem glasu čak i od New Yorka i kao takav je izazivao u ljudima istovremeno i trnce straha zbog odbojnosti, ali i trnce užitka zabranjenog voća. Jer njegovi su poroci bili mračni predmet želja i svatko je volio ako već ne može uroniti, barem zaviriti u njih. Pogotovo sa sigurne udaljenosti brodvejske ili neke druge kazališne stolice. To je izgledalo kao siguran put - bili smo u Chicagu, kršili zakon, pili zabranjeni alkohol, družili se po opskurnim lokalima s djevojkama koje hodaju obučene u rese umjesto sukanja, vozili pijani i nije nas uhapsila policija.

Kabaretska forma dala je čitavoj priči jedna nestvaran prizvuk. Igrajući Chicago dvadesetih godina u sedamdesetima izgledalo je kao da su svi ti likovi izašli iz gangsterskih filmova u kojima je svatko u ladici imao pištolj, a svaka prevarena žena jednostavno ubila dotičnog muškarca. Pa kad publika izađe iz kazališta ostavi na sceni taj svijet koji je posjetila, osjećajući se kao da je bila u posjetu nekoj egzotičnoj zemlji.

Istiniti događaj sa nizom nesretnih okolnosti
ili
Moje će ime sad svi upoznati
Maurine Watkins je kao reporterka Chicago Tribuna dobila ekskluzivno pravo na intervju sa striptizetom koja je ubila svog ljubavnika. Upravo je taj intervju započeo medijsko stvaranje slike djevojke kao žrtve alkohola, jazza i nesretnih okolnosti pa je na kraju bila oslobođena optužbe.

Novinarka je na temelju te istinite priče napisala komad Chicago, kao školsku zadaću na kolegiju dramskog pisanja koji je autorica pohađala na Yaleu, uglednom američkom sveučilištu. U drami je striptizeta postala barska pjevačica kao jedini ustupak vremenu i puritanskom moralu koji nije mogao podnijeti striptizetu pred očima uglednih žena u publici. Kao ograda kritikama o moralnosti komada navedena je žanrovska odrednica "satirična komedija". A sebe samu autorica je smjestila u lik novinske izvjestiteljice Mary Sunshine koja traži dobro u svima i koja melodramatskim opisom Roxie Hart stvara njezinu svetačku sliku u medijima.

Drama je postavljena na Broadwayju 1926. gdje je doživjela 172 izvedbi i ušla u popis Best Plays. Kasnije je dva puta snimljen film - prvo nijemi (pod nazivom Roxie Hart) a zatim i zvučni s Ginger Rogers u glavnoj ulozi.

Kada su pedesetih godina brodvejski producenti dramu željeli prebaciti u mjuzikl trebalo im dvadeset godina da to i učine. Naime, autorica se povukla iz novinarstva i javnog života i živjela gotovo samotnjački sa svojom majkom na Floridi preživljavajući od pisanja tekstova za poznatog američkog proizvođača čestitki. Odbila je dopustiti prebacivanje djela u mjuzikl jer je tvrdila da je to frivolan rad koji ne zaslužuje da se dalje reproducira. Čim je autorica umrla, autoričina majka koja ju je nadživjela odmah je nazvala zainteresirane producente i prodala im prava. Ali, mjuzikl je morao još čekati jer je jedan producent umro, a predviđeni redatelj (Bob Foss) je imao već prihvaćene obaveze oko snimanja filma, oženio se i razveo od glumice koju su namjeravali proslaviti tom ulogom (Gven Berdon), a kasnije je doživio čak dva srčana udara... Foss je sve te događaje opisao u svom filmu All That Jazz - autobiografskom u svakom detalju osim jednoga. U filmu redatelj umire od srčanog udara, a u životu, srećom, nije, nego je dvadeset godina nakon prve ideje postavio mjuzikl Chicago u Philadelphiji.