Pjesme s drugog kata
27.01.2005., četvrtak
|
U stanu ispod moga je čovjek sa pištoljem. Možda se iz mojih postova može primjetit da imam nekakvih problema sa spavanjem. Sinoć u jedan me trgnuo zvuk televizora. Jer neki idiot tako glasno pušta tv usred noći. Čuje se nekakav ženski glas, sa onom karakterističnom bojom televizijskog zvuka, filtriran kroz zidove, prodire odasvud, kroz sve zidove. Čuje se u svakoj prostoriji, i iz svakog okolnog stana, šta bi nekome labilnome, ja mislim bilo dovoljno da dobije napad klaustrofobije. Mene je razljutilo i izaša sam u portun vidit iz kojeg stana se stvarno to čuje. Po danu se u portunu nikad ništa ne čuje preglasno, samo onaj žamor života ispod praga percepcije. A ako ste se ikad zapitali čega ima izad zatvorenih vrata, uvijek je moguće da je to čovjek sa pištoljem. Nemam naviku palit svjetlo u portunu, jer se vidi i bez njega i meni je tako draže. I zato mi uopće nije palo na pamet da ako nekome zvonim na vrata u jedan po noći, ne bi bilo loše da me se vidi kroz onu ćirilicu. No opet, ako raspalite njemačke reklame za seks-telefone tako da ih se čuje dva kata iznad, za očekivat je da vam netko pozvoni. Mene sad brine zašto moj susjed ima pištolj? Zašto on samo tako pištoljem upire u ljude? Zašto netko tko osjeća potrebu da otvara vrata sa pištoljem uperenim u ljude, uopće ima pištolj? Pogotovo zašto tako manijakalno? "Tko si? Koga trebaš? Koga tražiš? Zašto si tu? (...sechs-sechs-sechs ja ja...)" Jeboga bog blesavog. Onda mi se ide izvinjavat. Nek ide u vražju mater. Gladan sam, idem radit ručak. |
26.01.2005., srijeda
Sviđa mi se ovaj vjetar, uvjerljiv je i prisutan. Sviđa mi se zvuk, udarci u zgradu i zviždanje kroz prozore. Sviđa mi se kako je sad prostor pun, kako je masa sad između moje zgrade i one sa druge strane. Nema praznine, praznina je dosadna.U Zagrebu mi fali pravi vjetar, ovo ovih dana je rijetka stvar, uglavnom nešto neodlučno pušika i gnjavi, skoro ljigavo me dira i povlači. U Zagrebu vjetrovi nemaju imena, a šta nije ni čudno kad nema ni vjetrova. Ovo je stranac i mislim da bi mu trebalo znat ime, ali ga nema. U Splitu, sa svim filterom grada, još uvijek znaš šta je bura, jugo, šta tramuntana, šta maeštral, burin. Ne puše nekakav bezimeni vjetar, nego neka poznata stvar, koju znaš kakva je bila prošli put, znaš joj ime, pamtiš joj događaje i priče. A još oni čudni rijetki posjetioci. Kao lebić, na šta on podsjeća? Ma, boli me nešto glava (i bilo bi bolje da mi svira nešto laganije, nego ovi zujavi Rocket from the Tombs, ma...). I sviđa mi se ovo lagano apokaliptično vrime vanka. Još da padne onaj veliki snig iz novina. On i onih -14. Uh, spektakl. Briga mene, ne moram izlazit iz kuće ako neću. |
25.01.2005., utorak
|
Močvarine najave su već odavno postale prekrasno polupismene, evo jedne. Obratite pažnju na to da se riječ electro pojavljuje 7 puta unutar 109 riječi ove gluposti. "Exzakt je trenutno najveće ime na electro sceni i stoga je upravo on pravi čovjek za predstaviti electro u njegovom punom sjaju, ključ koji će nam nesumljivo otvoriti vrata ka svjetskom electru i svima nama pružiti vrhunski plesni događaj. On je i vlasnik "MONOTONE" labela koji izdaje electro. Larry McCormick aka EXZAKT jedan je od najaktualnijih svjetskih ELECTRO dj-a i producenata. Poznat je po svojim electro mixevima Electro Breakz Vol. 6 (Streatbeat Records) te po čvrstom, breaky electro bass-u koji hipnotizira publiku. Dakle, subota 05.02. u Močvari odigrava se "VOLTAGE with EXZAKT", upad u pretprodaji je 30 kuna, a na dan koncerta 40 kuna, zabava počinje od 22.00 sata!!!" |
|
Cijeli dan jučer mi je bilo začepljeno lijevo uho, pa sam stavljao kapi i pamuk, i iznenadio se. Nisam očekiva da ću se osjećat tako *ugodno* samo zbog jednog komadića pamuka u jednome uhu. Nije mi skroz jasno, ali mi je parilo da se osjećam sigurnije i smirenije kad pola svega ne čujem. A možda je to samo zato šta je vani snig, a ja unutra i ne moram tamo. Valjda se poklopilo, osjećaji topline i zaštićenosti usred zime. Uz to, ako kad sjedite prekrižite noge, i to tako da je arterija u listu točno na koljenu druge noge, gledajte onda stopalo gornje noge kako lagano poskakuje u ritmu kolanja krvi. Još je bolje ako je noga bosa. Također, pročitah "Signal to Noise" i "Violent Cases", suradnje Neila Gaimana i Davea Mckeana. Otprilike fantastično & genijalno.  Jednog lijepog dana kad budem bogat, imat ću sve to u papirnatom formatu. Sinoćnja nesanica je bila najnasilnija do sad. Doslovno me vukla nazad. I inače, prečesto znam kad upadam u san: misli postaju opuštene, tečne i neočekivane, a onda taj jedan mrski, budni, kruti dio to shvati, i primijetim i svjestan sam i vraćam se nazad i razbudim se. Ova noć je stvarno bila neugodna, budni dio je bio presvjestan i preuporan, osjećao sam se izluđujuće podijeljeno između strane željne kontrole, opsjednute mislima o spavanju i buđenju i strahu od nesanice, i one druge, nedostupne, normalne, koja bi mislila o običnim stvarima prethodnog dana, o željama i o fantazijama. A sve to pod ovim opakim zagrebačkim noćnim svjetlom, narančastim blještećim snježnim oblacima. Jebemu. Danas uspjevam crtat, ali se osjećam usporeno. Prijatelj je zvao da hoćemo li svirat večeras, ja bi, ali nisam siguran koliko ću bit u stanju. Za ručak, goveđi fileti u crnom vinu. Jedna od dvije varijante kojima ih znam pripremit, a da budu ukusni. Treba nešto novo. |
24.01.2005., ponedjeljak
Nečijom tehničkom nesposobnošću izgubljena prošlost je restaurirana, a jedna druga je uklonjena. Istuć ću prvoga koji spomene 1984. Prošlost je mrska, le passé est haissable. (kako se lako pravit pametan. ovde parafraziram Pascala, kojeg niti sam čita, niti tu namjeru imam. ali izvorni citat sam pročitao u jednoj lijepoj slikovnici o modernoj umjetnosti, kupljenoj na rasprodaji u antikvarijatu za 50kn, a prije je koštala 180. sretno, zar ne?) Kad sam sam sa sobom, prošlost ima više neugodnih sjećanja, dobra se pojavljuju samo u društvu. Kad mi je sadašnjost sretna, onda na prošlost ni ne mislim. Sreća je uvijek u sadašnjosti, tuga se proteže kroz sva tri vremena.Nakon šta sam prošlost cenzurirao, u spomen ću ostavit četiri sna. Trebali smo se nać sutradan i tu večer sam sanjao kako idem kod nje. Živila je sa druge strane brda, mislite nešto kao Marjan, brdo usred grada, i kasnio sam, i ima još dosta puta za preć. Na televiziji u nekom kafiću vidio sam Juricu Pavičića i njegov prilog o slobodnom penjanju na tome "Marjanu", i to mi je, dakako, izgledalo kao super rješenje da stignem na vrijeme. Otišao sam u obližnji alpinistički klub da uzmem opremu i krenem preko brda. Prvo nije bilo nikoga, onda su došla dva trenera i rekla da dica sad imaju trening, i neka pričekam da završe. San je završio sa nekim slonovima, a ja nikad nisam stigao. Sutradan se nismo uspili nać. Dogovorili smo se za dan kasnije, i sanjao sam da smo se poljubili. Našli smo se, ali se nismo poljubili, ni tad ni ikad. Jedno vrijeme kasnije, sanjao sam putopisnu emisiju sa Discovery Travel & Adventurea. Putnik Ian Wright. Gledam njega, recimo okom kamere, negdi je u nekoj zemlji uz more i došao je na lokalnu nudističku plažu. Našao je nekoga ružnog nudista, zdepastog, ćelavog sprijeda, sa dugom šporkom sivom kosom straga. Otprilike kao neki okrutni Dickensov lik, viktorijanska karikatura. E, taj se raspričao o superiornosti nudista, kako vam to šta ste goli u moru omogućava nevjerojatnu pokretljivost. U moru sam i ja sa njima, i taj se debeli nešto koprca, i ja sa svojih puno godina vaterpolskih treninga, dobro vidim koliko je smotan, i pokušavam mu pokazat kako ja, u mudantinama, se krećem nedostižno dobro za njega, ali on je uporan, gol je i zato je pokretljiv kao riba. Neka njega, eto dolaze valovi, kao kad prođe trajekt, samo ovi kad udare u obalu, sike se raspadaju na komade, i tako dolaze, jedan po jedan, malo ih nema, pa ih evo opet, vide se na horizontu ili dolaze od nigdje. Prvo svi plivamo po njima jer je to gušt, kao neko surfanje, ali s vremenom postanu naporni, i onda iskrsne jedan veliki (tsunami, mislim se) i krenem na njega, da pređem preko njega, da me ne odnese, ali se već lomi i ne ide mi. Pa me samo lupnio u dno. Mrak i kraj. To popodne mi je rekla ne. Dvije večeri kasnije, sanjao sam da sam s nekim poznatim na Zvončacu, ali gore, di je sad ona ružna kuća, i gledamo more i ja pričam kako sam neku večer sanjao da me utopio tsunami. Vjerojatno zato šta je more bilo lagano valovito, pa smo pričali o surfanju na tim malim valićima. Slika mi je u glavi kako doslovno ležim na vrhovima valova a oni me nose na obalu. I tako sam dakako u moru, i opet dolazi red velikih valova (tsunami, opet), ali ovaj put je na kraju izašlo na dobro, krenia sam na njih i uspia, prepliva ih. To je valjda onaj closure iz američkih filmova. Eto. |
18.01.2005., utorak
|
Snig. |
|
..... .. .... .. ..... ..... ....... .... ....... .. ...... ...... ... ....... . ......... .. ........ .. ......., . ..... .... .. ....... .. .. ..... ......, . .. .. ..... ..., ..... .... ... ....... ........ .. ..... ...... .... ..... . ....., . ....., ..... .. ... .... ...... ... ... ........... . ........ ... ......., . .... ..... ........... .... ...., ....... . ........ Svejedno, i čekajući sam moga zaspat, nesanica me malo pustila, tako ljubazno i srdačno da me ni taj sitnonoćni SMS nije probudio. To ide pod mala, malo veća čuda. Zato je pas tu da me budi. Nečiji idiot pas. Od jučer mi postaje sumnjiv. Duže vremena je bio tih, probudio me jučer oko 6, i jučer je dan bio loš dan, čekanje i jedna neprijazna kritika, oboje u jedan dan. Loša kombinacija. I kako me probudia ujutro, tako je laja navečer, i tako je lajao ujutro dok još nisam bia primjetia poruku. Danas mi projektiranje mi nije išlo, začepia sam se i zaglavia, i zato se osjećam malo šuplje i nesigurno. I on opet laje večeras. Je li se pojavljuje samo kad sam neraspoložen? Ili je to standardna pokvarenost materijalnog svijeta, vjerojatnost? Ili ja, lagano depresivan, samo vidim svaki opaki detalj kao samo sadašnji i zaboravljam da su bili tu i kad mi je bilo bolje? Danas, pri peglanju, na Discovery Civilizationu emisija o duhovima, dokumentarac je li, sa pričom o Peteu, prijateljskom poltergeistu. Netko ili nešto je isto tako odlučilo da nađem jedan imbus ključ, onaj sa kojim skidate kvake, nakon punih 7 miseci šta sam mislia da je izgubljen. Izvadio sam ga iz vanjskog džepa ruksaka, iz onog džepa di stoje olofke, penkale, ključi, punjači (nikad sve skupa), sve stvari radi kojih sam ruku zavlačio tamo miljon puta. |
16.01.2005., nedjelja
|
Lazanje nisu bile dobro pripremljene, pa mi sad malo teško leže u drobu. Bolognese nije bia dovoljno skuhan, kapula je ostala prečvrsta. Inače ta pizzerija ima sasvim pristojne lazanje, ali večeras ne. Je li se to njima češće događa, ili je moja sreća bila da dobijem baš taj jedan loše napravljeni obrok? Ja, a ne netko drugi? Kvragu i vjerojatnost. Dok god ništa ne napravim, postoji nada. Zajedno s njom i sumnja, i sigurno su jedan osjećaj. Nada sama je jedino kad djelovanje nije u mojim rukama. Nada i nemoć? Nada i sumnja su od straha od razriješenja. ... ... ..... ... ... .. .... ...., ... .. ... ....? ..... .. .... ...... ......... ... .. ..... ....., ..... ....... .. ........., .... . ..... ......, . .... .. ......., . .... . . .........., ... ... .. ....... ..... .. .... ......., ....... .. .. ......., . .... ....... .... ..... ... "Odjednom vidi bijednu, malu, prljavu i umrljanu djevojčicu u berlinskom predgrađu, koja se igra između baraka gdje su kržljavi vrtovi, a lutku su joj istrgali i bacili u mlaku ostali nevaljalci... i pobjegli. On se saginje i izvlači lutku iz mlake, s nje se cijedi prljava voda, s te klimave, izlizane, jeftine krpene lutke, i mora to dijete dugo milovati i tješiti zbog toga što se uboga lutka tako smočila... dijete..." Heinrich Böll, "Vlak je bio točan" Njegov fokus je na poniženom djetetu. Mene je dirnula stradala lutka, neživa stvar koja nije nikome ništa učinila. Kao mali sam gotovo pa vjerovao da su neživi objekti na neki način kao i mi, živi. Nije to baš bilo na razini svjesnog znanja, pravog vjerovanja, nešto šta mi je stalno bilo na pameti. Više jedno povremeno shvaćanje. Ako bi bijes iskalio na stolu, knjizi, igrački, nekome predmetu, posli mi je uglavnom bilo žao. Nijedan od njih mi nije ništa napravio. Mislim da još uvik podsvjesno vjerujem kako su neživi predmeti jednaki nama u božjemu pogledu. Zadnja rečenica bi imala više smisla da sam vjernik, a kako nisam, smatrajte je kao prevod na prikladniji jezik. Također, samo neživi predmet je stvarno i uvijek nevin. "Ne smiješ dopustiti da se jedan čovjek zbog tebe osjeća poniženim, pa sve da je u pitanju i nov-novcat poručnik, čak i s novim-novcatim odlikovanjima na grudima. To ne smiješ dopustiti, pomislio sam, i još ga i sada vidim pred sobom kako sav u neprilici i zatečen, poput božura crven u licu, odlazi s jatom svojih potčinjenih koji se smijulje." Ista knjiga. To je bilo o melankoliji danas. |
|
Engleski glagol to worry, osim brinuti, znači i gristi, žvakati. Ne znam točno odgovarajuću hrvatsku riječ, ustvari označava radnju koja je otprilike između griženja i žvakanja. I worry. Brinem se. Grizem se. To je nešto o ne pretjerano očitim međujezičnim paralelama. |
15.01.2005., subota
Odgovor na jedan SMS ne stiže. Nisam sretan.Sinoć, dobar izlazak i ........... .... .. .. ..... ...... .. .... .... .. ..... ..... ........, ... .. .. ....... ...... Prije toga mala predigra kod mene (u Bergenu, sa stražnje strane kineskog restorana, grupica mladih i jedna Maren. Jedan od njih mi je pričao kako oni pijenje pred izlazak nazivaju "vorspiel"), i puno dobrih fotografija. Malo sam zapustio vježbanje, ne slikajem onoliko kao prije, i zato me usreći kad učinim super slike. Nećete ih vidit, jer mi se ne čini pristojno da stavljam ljude na net radi svoje reklame. Uz post zato jedna mala neutralna. Kad se potrudim vidit kako funkcioniraju hosting servisi za fotografije, i velike slike također. 18. you've used an entire role of film to photograph the sidewalk. 27. you've got more photographs of buildings than of actual people. Izvaci iz jednog od onih mejlova. Ovaj se zvao "You know you're an architect when...". I ima istine u tome. Moje slike su izričito podijeljene na slike ljudi i slike zgrada. Fazu neživih objekata sam momentalno prerastao, možda kad napredujem opet uđem u nju. Nisam još dovoljno dobar da u slici grada imam i ljude. Za njih osjećam da bi uvijek trebali bit fokus slike, pažnja na njih obraćena. Zato ako slikajem po javnom prostoru, izbjegavam ljude, inače imam osjećaj da radim nešto invazivno i agresivno ako objektivom hvatam nepoznate, i neugodno mi malo bude. Ponekad se ohrabrim, istina. Ulicu gledam kao scenu, a čiji cilj je samo da u mome aparatu postane dobra slika. Osjećaj grada uvijek je i od i prema, i prije i kasnije, i sa strane i istovremeno, i zato ga odvajam od fotografije. Ne slikajem grad, slikajem slike. Također, slika puna ljudi, a u kojoj nitko nije važan, je pusta. Zadnji kanistar vina je još uvijek polupun. Čekanje. |
14.01.2005., petak
|
Nečiji razgovor na mobitelu, pred mojim portunom: "Ja sam slobodan čovjek, nemam ženu, nemam djecu... imao sam ženu, razveo se... imam auto, imam trkaći auto... i sve šta sad radim, radim za svoju zemlju i svoj narod." Ha? |
13.01.2005., četvrtak
|
Sit, tuširan i opušten. Ne skroz, istina. Već danima osjećama lagane bolove u drobu, mislim da to ima veze sa neredovitom prehranom. Prečesto večerajem pivo, a preskačem doručak i tako funkcioniram na samo jednom (pre)obilatom obroku dnevno. Također i nesanica. Sinoć ne, sreća, ali prethodnih večeri nisam uspijeva zaspat do pred jutro. Barem je to moj dojam, a u kojega nisam siguran. Preksinoć sam bio uvjeren da već satima ne spavam, osjeća sam se grozno umorno i pospano, i onda shvatia da sam do prije koji minut sanjao. Čisto sumnjam da mi je baka, koja se inače nalazi u Splitu, usred noći stavljala sušit robu na teraci u mojoj sobi (moja soba nema teracu) i grintala kako me ne može probudit. Sinoć, u sklopu ovoga, "Outfoxed: Rupert Murdoch's War on Journalism" (SAD 2004., 75'), rež. Robert Greenwald. Unatoč imenu, nije riječ o Murdochu, osim okvirno, nego o FoxNews, uz CNN najgledanijem (mislim) američkom novinskom kanalu. Film se uglavnom koncentrira na tehnike rada u formiranju i, pogotovo, prezentiranju vijesti. Meni se čini problematičnim da, nakon šta naglasite da je FNN zao, jer zamućuje izvore, filtrira vijesti i oslanja se na jednu preferiranu točku gledišta, svoju "analizu" uglavnom bazirate na rekla-kazala izjavama bivših Foxovih zaposlenika. Ko mi kaže da oni govore istinu? Ono šta u filmu jest snažno su isječci iz Foxovih emisija. E, to je *brutalno*. Mislite HTV u najgorim godinama, samo bez i trunke pristojnosti. Omoti su super hobi, radit omote, to jest. Brza igra u Photoshopu, jednostavan i neopterećen rad i (najčešće) zadovoljavajući rezultat. To zadovoljava na više razina, glavna je to šta me uvjerava da sam sposoban za napravit stvari. Ali također i lagano frustrirajuće, jer često imam osjećaj da radim omot kojega sam već jednom učinia. Osjećaj zapinjanja u mjestu je neugodan, i ne nužno racionalno baziran. U principu je koristan jer me spriječava da se uljuljam u osjećaju vještine, već me tjera da stalno napredujem. Isto tako je i zakočujući, ponekad pomislim da nije vrijedno, jer ne pravim ništa novo nego tapkam u nemaštovitom mjestu. ..... .... ..... ......., ..... ...... ..... ... .. .. .... (. .... .... .., ... ... .. ....... ..... . ......), . .. .. ........ ...... .. .. .... ...... ... ..........., . .. .. ......., .. .. .. ...... . .. ........ |
|
Zaboravih, dnevni sramotni prijevod iz Jutarnjeg: Dilbert: Tvoja slijeposna svijetlost oćitog učinila me slijepim na tri dana. Originalni tekst: Dilbert: Your blinding flashes of the obvious made me sightless for three days. |
11.01.2005., utorak
Danas mala praznina. Jutros sam napravio jedan omot za CD, i uzeo mi je više vremena nego šta je treba, i ispa je lošije nego šta je treba, pa me to malo... štajaznam, recimo da mi je oduzelo volju za radom. Novi Archis se bavi reakcijom na ideju "koncepta" koja je postala poprilično izražena u zadnje vrijeme.* "People are once more spontaneously asking: 'What's the point?'" *(reakcija, ne ideja) Ako je časopis nizozemski, onda je pitanje bitno. To je zemlja u kojoj se individualni i inventivni pristup kroz edukaciju više cijeni nego tehnička potkovanost i izvedbena kompetencija. U ovoj zemlji gdje je u arhitektonskom obrazovanju dominantnan obrnuti pristup, briga je drugačija, i meni njihovo pitanje ne trese toliko zemlju. Pristup ovde je redukcionistički od početka. Tamo tek kasnije. Jedan je pristup koji kreće od neograničenog i reformira se u sudaru sa datostima, drugi kreće od ograničenja i pokušava se provuć kroz njih s najmanje truda. I jedan i drugi, kao isključivi, funkcioniraju samo u rukama upornih i talentiranih. Za većinu, pravi put je uvijek kombinacija. Čitanje je uvik poticajno, pa sam u projektu malo razbuca neke zgrčene točke. Neka sad malo odleže, sutra ću vidit jesu li legle. Omot je za album "Tesla's aquarium" Felixa Kubina i Pie Burnette. Kubin je bog. Bilotko tko osnuje Gagarin Records, Kommunistische Einheitspartei Deutschlands (dada-socijalističku stranku koja je miješala DDR, Paju Patka i poslovni žargon), potpiše se frendu na CD sa "slavic slave" i uvjeri sve prijatelje da je baš *on* na omotu Kinder čokoladica (to u djetinjstvu dakako), je genije. A i odradio je super koncert u KSETu. Odo ja sad kod frenda na Jarun, jeger i pivo. |
10.01.2005., ponedjeljak
|
Ou ju fakin daj! Očito ne smijem šaltat između novog posta i pregleda objavljenih postova u istome prozoru. To ide pod učenje na teži način. Kako bilo. Iz početka: ..... .. .... ......, ... ..... ...... .... ..... . .. ..... ........ ....... .. .......... . ......... . ..... ....... . ......, .... .. .... ....... .... ......... ...., .. ..... ......... . ......... (.. .. ......... .... ......... ......., ...., ......., ...., . ..... .. .... .. ......., .. ...........), ... ... ....... .. ....... ...... ... .. .. .... .. ........ .... .......... ........... ... ........ ....... .......... ...... . ....., ..... ..... ....... ........., .......... Viška kuća polagano ide naprijed. Još uvijek se ne uspjevam iznenadit, ali je kompetentna i čini mi se da vidim eleganciju. M. je zauzet do iduće sedmice, tako da mi ostaje vremena za rafiniranje. A možda stignem dignit i dobar 3d. Svome nesuđenome mentoru za diplomu, mome prvom izboru sam odnia pokazat svoj diplomski. Zanimao me feedback, kojega nisam na zadovoljavajući način dobio niti od profesora koji mi je bio mentor, niti od komisije na obrani. On je bio zadovoljan, i ponudio mi je pomoć pri traženju posla. Duboko sam zahvalan, i javit ću mu se za misec-dva kad Vis bude gotov. Stvari izgledaju dobro, nadam se samo da ću ih nastavit vidit takvima. |
|
I zaboravih, apropos letećih kafenih štapića, jutros sam naša dvi te beštijice utopljene u tavi koja se namakala. |
09.01.2005., nedjelja
|
Nešto me ubolo u lijevu ruku, i izgleda kao ubod komarca. A vidi, već nestaje. Ono šta mene zanima je, otkud komarac deveti prvoga u mome stanu? Ako nije komarac, šta me ubolo? Nisam vidia ništa da leti okolo. Osim one male stvari u kuhinji, ali to je na donjem katu, a i nisam je danas viđa. Izgleda kao mali kafeni štapić, i riječ koja mi pada na pamet je 'stjenica', samo šta ustvari nemam pojma kako stjenice izgledaju. Danas u novinama, ili na tv, ili jučer, štajaznam, je bila vijest kako u evropskim kućama ima sve više stjenica. Jako interesantno. Kako bilo, ono šta me dalje zanima je, zašto toleriram pauke po svome stanu ako će oni puštat gnjavatore da lete okolo i bodu me? Mislim da mi ih je žao ubijat, a i navodno su korisni. A i također nisam baš ležeran sa kukcima (jesu li pauci kukci uopće?), pa ja ne diram njih i neka oni ne diraju mene. Prije dosta vremena sam u Slobodnoj pročita razgovor s nekim o Tomi Bebiću. Taj netko je može bit bio Bekin, iako se ja sad ne mogu sjetit tko je Bekin... Nije bitno, taj NN je ispričao kako je jedan dan doša kod Tome i našao ga kako prosipa mrvice kruha uza zidove. Na njegovo "Asti sto, šta to činiš?", Toma mu kaže "Dajem graštapanima jist." * Ja te monstrume ne mogu smislit, i zato je ta priča prekrasna. Na drugom području, projekt se materijalizira, iako malo presporo. O mojim problemima i strahovima pri materijalizaciji ideja, neki drugi put, onaj put kad zapnem sa projektom i kad zamrzim opet arhitekturu i tu nesretnu kuću. Sutra će moj kao mentor nešto reč o ovome šta sam do sad napravio, nije da imam neko visoko mišljenje o njegovom mišljenju, ali kako ja ne znam (nakon završenog faksa, nek se ima na umu) šta se ustvari događa nakon glavnog projekta, bez njega ne mogu... eh. Današnji nenamjerni humor iz Jutarnjeg: "... kao i luke u Splitu, Šibeniku, Pločama, Šibeniku i Baru." Sutra također i očekivanje. Večer bi trebala nešto donit. ---- * napomena za strance: graštapan=žohar |