Pjesme s drugog kata
24.01.2005., ponedjeljak
Nečijom tehničkom nesposobnošću izgubljena prošlost je restaurirana, a jedna druga je uklonjena. Istuć ću prvoga koji spomene 1984. Prošlost je mrska, le passé est haissable. (kako se lako pravit pametan. ovde parafraziram Pascala, kojeg niti sam čita, niti tu namjeru imam. ali izvorni citat sam pročitao u jednoj lijepoj slikovnici o modernoj umjetnosti, kupljenoj na rasprodaji u antikvarijatu za 50kn, a prije je koštala 180. sretno, zar ne?) Kad sam sam sa sobom, prošlost ima više neugodnih sjećanja, dobra se pojavljuju samo u društvu. Kad mi je sadašnjost sretna, onda na prošlost ni ne mislim. Sreća je uvijek u sadašnjosti, tuga se proteže kroz sva tri vremena.Nakon šta sam prošlost cenzurirao, u spomen ću ostavit četiri sna. Trebali smo se nać sutradan i tu večer sam sanjao kako idem kod nje. Živila je sa druge strane brda, mislite nešto kao Marjan, brdo usred grada, i kasnio sam, i ima još dosta puta za preć. Na televiziji u nekom kafiću vidio sam Juricu Pavičića i njegov prilog o slobodnom penjanju na tome "Marjanu", i to mi je, dakako, izgledalo kao super rješenje da stignem na vrijeme. Otišao sam u obližnji alpinistički klub da uzmem opremu i krenem preko brda. Prvo nije bilo nikoga, onda su došla dva trenera i rekla da dica sad imaju trening, i neka pričekam da završe. San je završio sa nekim slonovima, a ja nikad nisam stigao. Sutradan se nismo uspili nać. Dogovorili smo se za dan kasnije, i sanjao sam da smo se poljubili. Našli smo se, ali se nismo poljubili, ni tad ni ikad. Jedno vrijeme kasnije, sanjao sam putopisnu emisiju sa Discovery Travel & Adventurea. Putnik Ian Wright. Gledam njega, recimo okom kamere, negdi je u nekoj zemlji uz more i došao je na lokalnu nudističku plažu. Našao je nekoga ružnog nudista, zdepastog, ćelavog sprijeda, sa dugom šporkom sivom kosom straga. Otprilike kao neki okrutni Dickensov lik, viktorijanska karikatura. E, taj se raspričao o superiornosti nudista, kako vam to šta ste goli u moru omogućava nevjerojatnu pokretljivost. U moru sam i ja sa njima, i taj se debeli nešto koprca, i ja sa svojih puno godina vaterpolskih treninga, dobro vidim koliko je smotan, i pokušavam mu pokazat kako ja, u mudantinama, se krećem nedostižno dobro za njega, ali on je uporan, gol je i zato je pokretljiv kao riba. Neka njega, eto dolaze valovi, kao kad prođe trajekt, samo ovi kad udare u obalu, sike se raspadaju na komade, i tako dolaze, jedan po jedan, malo ih nema, pa ih evo opet, vide se na horizontu ili dolaze od nigdje. Prvo svi plivamo po njima jer je to gušt, kao neko surfanje, ali s vremenom postanu naporni, i onda iskrsne jedan veliki (tsunami, mislim se) i krenem na njega, da pređem preko njega, da me ne odnese, ali se već lomi i ne ide mi. Pa me samo lupnio u dno. Mrak i kraj. To popodne mi je rekla ne. Dvije večeri kasnije, sanjao sam da sam s nekim poznatim na Zvončacu, ali gore, di je sad ona ružna kuća, i gledamo more i ja pričam kako sam neku večer sanjao da me utopio tsunami. Vjerojatno zato šta je more bilo lagano valovito, pa smo pričali o surfanju na tim malim valićima. Slika mi je u glavi kako doslovno ležim na vrhovima valova a oni me nose na obalu. I tako sam dakako u moru, i opet dolazi red velikih valova (tsunami, opet), ali ovaj put je na kraju izašlo na dobro, krenia sam na njih i uspia, prepliva ih. To je valjda onaj closure iz američkih filmova. Eto. |