Sviđa mi se ovaj vjetar, uvjerljiv je i prisutan. Sviđa mi se zvuk, udarci u zgradu i zviždanje kroz prozore. Sviđa mi se kako je sad prostor pun, kako je masa sad između moje zgrade i one sa druge strane. Nema praznine, praznina je dosadna.
U Zagrebu mi fali pravi vjetar, ovo ovih dana je rijetka stvar, uglavnom nešto neodlučno pušika i gnjavi, skoro ljigavo me dira i povlači. U Zagrebu vjetrovi nemaju imena, a šta nije ni čudno kad nema ni vjetrova. Ovo je stranac i mislim da bi mu trebalo znat ime, ali ga nema.
U Splitu, sa svim filterom grada, još uvijek znaš šta je bura, jugo, šta tramuntana, šta maeštral, burin. Ne puše nekakav bezimeni vjetar, nego neka poznata stvar, koju znaš kakva je bila prošli put, znaš joj ime, pamtiš joj događaje i priče. A još oni čudni rijetki posjetioci. Kao lebić, na šta on podsjeća?
Ma, boli me nešto glava (i bilo bi bolje da mi svira nešto laganije, nego ovi zujavi Rocket from the Tombs, ma...). I sviđa mi se ovo lagano apokaliptično vrime vanka. Još da padne onaj veliki snig iz novina. On i onih -14. Uh, spektakl. Briga mene, ne moram izlazit iz kuće ako neću.
Post je objavljen 26.01.2005. u 21:43 sati.