Lazanje nisu bile dobro pripremljene, pa mi sad malo teško leže u drobu. Bolognese nije bia dovoljno skuhan, kapula je ostala prečvrsta. Inače ta pizzerija ima sasvim pristojne lazanje, ali večeras ne. Je li se to njima češće događa, ili je moja sreća bila da dobijem baš taj jedan loše napravljeni obrok? Ja, a ne netko drugi? Kvragu i vjerojatnost.
Dok god ništa ne napravim, postoji nada. Zajedno s njom i sumnja, i sigurno su jedan osjećaj. Nada sama je jedino kad djelovanje nije u mojim rukama. Nada i nemoć? Nada i sumnja su od straha od razriješenja. ... ... ..... ... ... .. .... ...., ... .. ... ....? ..... .. .... ...... ......... ... .. ..... ....., ..... ....... .. ........., .... . ..... ......, . .... .. ......., . .... . . .........., ... ... .. .......
..... .. .... ......., ....... .. .. ......., . .... ....... .... ..... ...
"Odjednom vidi bijednu, malu, prljavu i umrljanu djevojčicu u berlinskom predgrađu, koja se igra između baraka gdje su kržljavi vrtovi, a lutku su joj istrgali i bacili u mlaku ostali nevaljalci... i pobjegli. On se saginje i izvlači lutku iz mlake, s nje se cijedi prljava voda, s te klimave, izlizane, jeftine krpene lutke, i mora to dijete dugo milovati i tješiti zbog toga što se uboga lutka tako smočila... dijete..."
Heinrich Böll, "Vlak je bio točan"
Njegov fokus je na poniženom djetetu. Mene je dirnula stradala lutka, neživa stvar koja nije nikome ništa učinila. Kao mali sam gotovo pa vjerovao da su neživi objekti na neki način kao i mi, živi. Nije to baš bilo na razini svjesnog znanja, pravog vjerovanja, nešto šta mi je stalno bilo na pameti. Više jedno povremeno shvaćanje. Ako bi bijes iskalio na stolu, knjizi, igrački, nekome predmetu, posli mi je uglavnom bilo žao. Nijedan od njih mi nije ništa napravio. Mislim da još uvik podsvjesno vjerujem kako su neživi predmeti jednaki nama u božjemu pogledu.
Zadnja rečenica bi imala više smisla da sam vjernik, a kako nisam, smatrajte je kao prevod na prikladniji jezik.
Također, samo neživi predmet je stvarno i uvijek nevin.
"Ne smiješ dopustiti da se jedan čovjek zbog tebe osjeća poniženim, pa sve da je u pitanju i nov-novcat poručnik, čak i s novim-novcatim odlikovanjima na grudima. To ne smiješ dopustiti, pomislio sam, i još ga i sada vidim pred sobom kako sav u neprilici i zatečen, poput božura crven u licu, odlazi s jatom svojih potčinjenih koji se smijulje."
Ista knjiga.
To je bilo o melankoliji danas.
Post je objavljen 16.01.2005. u 21:51 sati.