Odgovor na jedan SMS ne stiže. Nisam sretan.
Sinoć, dobar izlazak i ........... .... .. .. ..... ...... .. .... .... .. ..... ..... ........, ... .. .. ....... ...... Prije toga mala predigra kod mene (u Bergenu, sa stražnje strane kineskog restorana, grupica mladih i jedna Maren. Jedan od njih mi je pričao kako oni pijenje pred izlazak nazivaju "vorspiel"), i puno dobrih fotografija. Malo sam zapustio vježbanje, ne slikajem onoliko kao prije, i zato me usreći kad učinim super slike. Nećete ih vidit, jer mi se ne čini pristojno da stavljam ljude na net radi svoje reklame. Uz post zato jedna mala neutralna. Kad se potrudim vidit kako funkcioniraju hosting servisi za fotografije, i velike slike također.
18. you've used an entire role of film to photograph the sidewalk.
27. you've got more photographs of buildings than of actual people.
Izvaci iz jednog od onih mejlova. Ovaj se zvao "You know you're an architect when...". I ima istine u tome. Moje slike su izričito podijeljene na slike ljudi i slike zgrada. Fazu neživih objekata sam momentalno prerastao, možda kad napredujem opet uđem u nju. Nisam još dovoljno dobar da u slici grada imam i ljude. Za njih osjećam da bi uvijek trebali bit fokus slike, pažnja na njih obraćena. Zato ako slikajem po javnom prostoru, izbjegavam ljude, inače imam osjećaj da radim nešto invazivno i agresivno ako objektivom hvatam nepoznate, i neugodno mi malo bude. Ponekad se ohrabrim, istina.
Ulicu gledam kao scenu, a čiji cilj je samo da u mome aparatu postane dobra slika. Osjećaj grada uvijek je i od i prema, i prije i kasnije, i sa strane i istovremeno, i zato ga odvajam od fotografije. Ne slikajem grad, slikajem slike.
Također, slika puna ljudi, a u kojoj nitko nije važan, je pusta.
Zadnji kanistar vina je još uvijek polupun.
Čekanje.
Post je objavljen 15.01.2005. u 20:43 sati.