Pjesme s drugog kata
25.01.2005., utorak
|
Cijeli dan jučer mi je bilo začepljeno lijevo uho, pa sam stavljao kapi i pamuk, i iznenadio se. Nisam očekiva da ću se osjećat tako *ugodno* samo zbog jednog komadića pamuka u jednome uhu. Nije mi skroz jasno, ali mi je parilo da se osjećam sigurnije i smirenije kad pola svega ne čujem. A možda je to samo zato šta je vani snig, a ja unutra i ne moram tamo. Valjda se poklopilo, osjećaji topline i zaštićenosti usred zime. Uz to, ako kad sjedite prekrižite noge, i to tako da je arterija u listu točno na koljenu druge noge, gledajte onda stopalo gornje noge kako lagano poskakuje u ritmu kolanja krvi. Još je bolje ako je noga bosa. Također, pročitah "Signal to Noise" i "Violent Cases", suradnje Neila Gaimana i Davea Mckeana. Otprilike fantastično & genijalno.  Jednog lijepog dana kad budem bogat, imat ću sve to u papirnatom formatu. Sinoćnja nesanica je bila najnasilnija do sad. Doslovno me vukla nazad. I inače, prečesto znam kad upadam u san: misli postaju opuštene, tečne i neočekivane, a onda taj jedan mrski, budni, kruti dio to shvati, i primijetim i svjestan sam i vraćam se nazad i razbudim se. Ova noć je stvarno bila neugodna, budni dio je bio presvjestan i preuporan, osjećao sam se izluđujuće podijeljeno između strane željne kontrole, opsjednute mislima o spavanju i buđenju i strahu od nesanice, i one druge, nedostupne, normalne, koja bi mislila o običnim stvarima prethodnog dana, o željama i o fantazijama. A sve to pod ovim opakim zagrebačkim noćnim svjetlom, narančastim blještećim snježnim oblacima. Jebemu. Danas uspjevam crtat, ali se osjećam usporeno. Prijatelj je zvao da hoćemo li svirat večeras, ja bi, ali nisam siguran koliko ću bit u stanju. Za ručak, goveđi fileti u crnom vinu. Jedna od dvije varijante kojima ih znam pripremit, a da budu ukusni. Treba nešto novo. |