-Zinite jako i recite AAAAAAAA
-AAAAAAAAAAAAAAAA
-Draga moja Orhidea. Vidim da vi imate dva klitorisa na ulazu u grlo ...
Dg: Clytoris duplex
Status:BO
Th: Što češće stimulirati ...

Često smo skloni žaliti se na vrijeme, sa onim osvrtom da je prije bilo drugačije, da je sada sve poludilo, promjene klime galopiraju. Slažem se da su promjene u tijeku, no ide mi na jetru kada nam se skoro svaki dan servira kako su temperature nenormalno visoke, kao su iznad zabilježenih, kako...

A kako nam je pamčenje zapravo kratko! Zaboravili smo kako je to bilo prije samo godinu dana.
Kao podsjetnik stavljam ovu sliku učinjenju prošle godine na današnji dan, poslije podne uz more. Dan, dva prije sam se kupao a sezona je skoro neprekinuto trajala od svibnja do studenog.

Sjetih se i malo više unatrag kada sam odmah drugi, treči dan poslije nove godine koncem osamdesetih išao gljivariti oko Fužina pa sam ležao u travi iznad jezera i uživao u proljetnom danu. Sjetih se i Nove godine tamo neke '66, ako me sječanje ne vara, kada smo išli barkom u Opatiju i uživali sunčajući se u toplom proljetnom danu. Normalan je bio i snijeg na Učki već u listopadu i snijega je u Rijeci bilo početkom studenog. Bezbrojne su izmjene lijepog i ružnog vremena u periodu kada to nije "normalno". Pa kao je tome tako, zašto se uvijek čudimo da nas je nešto iznenadilo? I kada napokon budemo rekli: Da, klima se mijenja, ali nigdije nije zapisano kada točno budemo imali kakav dan, sunčano za kupanje ili snijeg do jaja.

Slušam jutros u 7 sahata prve vijesti na hateveju i tek negdije na kraju izviješća sa sportskih terena spomenuše da je Zagreb pobijedio Dinamo. Srce mi od sreće zaigralo. Ponovi se to i u svim slijedečim vijestima pa i u glavnom, podnevnom dnevniku. Osjetih i strah u glasu izvjestitelja.

Vjerovatno se pitate zašto se na pravdu pozivam, a? Pa da je pobijedio Dinamo bila bi to prva, zaudarna vijest. A uvijek je prva vijest kada negdije u bijelome svijetu fenjeraš pobijedi vodečega, velikog, največega ( kako to u dinamovom slučaju jadno zvuči), pa još pred domačom publikom ( ima li Dinamo publiku?)! Kod nas je to moralo biti dobro sakriveno pod tepih da se slučajno Mamihno nebi našao uvrijeđenim.

Ćiro, iako mrzim nogomet iz dna duše primi moje iskrene čestitke. Vjerujem da ti čestita i moj pokojni čaća sa kojime si nekada davno istu loptu natjerivao travnjakom Kantride, a još davnije u Docu u Travniku.

Tek da spomenem da je ovo s današnjeg bicikliranja uspomena. Namjerno sam izbjegao oštrinu da bi slike bile mekane i snene.

Post posvečen prijatelju moga prijatelja. U razgovoru sa prijateljem, starijim od mene, došli smo do priče kako pišem puno na blogu. Pričao sam kako između ostalog pišem i pjesme. Tada je on počeo priču o svom pokojnom prijatelju, Mladenu Ahelu Bayataru, riječkom pjesniku i "klošaru" i kako bi bilo lijepo kada bi ga barem na ovaj način mogli oživjeti. Pristao sam a on mi je dao njegovu knjižicu stihova da sam odaberem po vlastitom izboru. Knjižica je izdana u Biblioteci Prvijenac 2002 godine u nakladi od stotinjak komada i njegovo je jedino štampano djelo. Ovaj sam post objavio u ožujku 2007.g.

Znam sam sebe ponekada uhvatiti kako razmišljam o prvom stihu. Svi smo mi zapravo ta Terra, centar u kome se sastaju sve strane svijeta koje promijenivši strane odlaze na sve strane svijeta. Gdje god se nalazio, upravo u meni se sastaju i istok i zapad, i sjever i jug. Svi smo mi centar svoga svijeta.
Stih o kineskoj vazici je posebno lijep

TERRA BAYATARIA

I

Postoji odredište,
postoji okrug
gdje se sve strane svijeta
ponovo sastaju
i tvore TERRU BAYTARIU
Odatle osnažene i ponovo zaljubljene u ljude
strane svijeta
odlaze,
promijenivši strane
na sve strane svijeta.

XIV

Kineska porculanska vazica divna je
u svojoj ljepoti i kmetu i prvom

do Boga, caru.

Kad je razbiješ možeš je slijepiti
da ponovo postane

kineska porculanska vazica

divna u svojoj ljepoti
i kmetu i prvom do Boga, caru
ali ti u duši svojoj,

samo ti znaš

da je tvoja ljepota

razbijena.

Bilo je u tim ratnim godinama krasnih prijateljstava i trenutaka koji su svojom posebnošću ostali duboko u sjećanju. Svoje mjesto u tim sječanjima imaju Mirko i Skenđo.

Skenđo, društvenjak, kome je društvo uvijek bilo potrebno i uvijek je bio centralna figura. Javljao se tekstovima u nekoliko časopisa. Svagdje ga je bilo. Nije moglo proči ni jedno javljanje tevea iz Rijeke ili Gospića a da njega nije bilo u kadru ili za mikrofonom. Jednostavno se svagdije našao, kao da ima stotinu dvojnika. Znali smo reči da se plašimo i riblju konzervu otvoriti da ga ne ugledamo.

Mirko, moja Opozicija, bio je poseban na svoj način. Stara komunjara koja misli svojom glavom. Znao je reči: "Ja sam vječita opozicija. Sada su tvoji na vlasti i sada sam komunjara, a kada moji dođu na vlast tada ću biti uz tebe i njima biti opozicija."
Ljudi moji kako je on volio pričati i slušati sam sebe. Naši su razgovori tekli ovako: Ja počnem temu i onda tek tu i tamo stignem povremenojavascript:%20void(0); upasti u riječ.

Legosmo jedno veće negdije oko 11 i poče prića, njegova beskonačna. Prekinem ja njega i kažem: Ovako Opozicijo. Ti ćeš pričati do pola noći, a onda ja pet minuta. Složi se on i nastavi dalje pričati. Točno u pola noći prekinem ga i kažem da je sada mojih 5 minuta. Ležim i šutim a on se vrti u krevetu, sve u licu pocrvenio od muke. Pa daj počni već jednom, vrisne on, a ja gledam na sat i kažem: još je moje vrijeme! Mislim da je tih mojih 5 minuta tišine bilo njegovih najtežih 5 minuta u životu.

A sada o olovci, kada je već u naslovu. Sjedimo jedno veće i kartamo briškulu i trešetu. Okasnilo, a već se nešto i popilo. Počne zajebancija ko je koga prevario na kartama. Digne se Skenđo od stola, izvadi pištolj iz zajebancije i kaže Opoziciji da će ga upucati!
A moj Opozicija ustade na pomalo nesigurne noge, polako teatralnim pokretom izvadi iz džepa olovku, prisloni mu na čelo i kaže: "Za tebe ubiti meni je dovoljna samo olovka!"

Često se sjetim te olovke i Skenđinog pogleda. Pa neka još netko kaže da olovka nije najjače oružje.

Sretoh moga Opoziciju prije jedno 7 godina u jednom riječkom lokalu. Pili smo uz stare uspomene. Hvalio se kako je napokon dobio riješenje za mirovinu. Nedugo nakon toga čuo sam da je umro, nije dočekao ni prvu isplatu.

Laka ti zemlja Opozicijo moja. Često kada uzmem olovku u prste sjetim se tebe.

Uvijek je lijepo u kasnu jesen vidjeti kako cvate proljetno cvijeće. Nedavno me oduševio rascvjetali grm jasmina. Jučerašnji tmurni kišni dan uljepšao mi je suncokret. U ovaj jesenji dan nije bilo očekivati jarko žutu boju cvijeta. Već pogled na njega bio je dovoljan da budem sretan.

Treba iskoristiti još ove dane pogodne za bicikliranje. Danas 15°C, oblačno, bez vjetra. Idealno. Nakon vožnje Korzom da vidim kako grad živi, obavezno svračanje na lukobran. Mom fotiču nije mogao promaknuti ovaj ribar koji je uređivao mrežu za koću. Stvarno je bio posebna pojava, vrijedna pažnje.

I ja sam, kao čitava Hrvatska s nestrpljenjem čekao konačnu presudu, nadajuči se duboko u sebi da će ipak pravda pobijediti. Već tokom čitanja, kada je postajalo jasno da je pravda pobijedila sreći nije bilo kraja. I zašto ne priznati, bila je i pokoja suza sretnica.

S jednakim sam nestrpljenjem čekao da čujem prekogranične reakcije na presudu, iako sam znao kakve će biti i nisu me iznenadile. Iskreno rečeno, bio sam sretan kada sam vidjeo s koliko je gorčine popračeno oslobađanje generala, oslobađanje naše Hrvatske okova genocidnosti.

Gledajuči te prekogranične ratnike, četničke vojvode koji su se dičili svojim četnikovanjem vidjeo sam u njihovoj gorčini veličinu njihovog poraza. Osuda generala ostavila bi im mogučnost vječitog izgovora zbog poraza. Na ovaj način moraju sebi i svome narodu priznati da su rat čisto izgubili, a ne na način kako su to stalno pokušavali prikazivati. Moraju priznati da su pobijedili srce i bolji protivnik, ljubav prema Domovini. A kako da to prizna netko tko se do juče busao u prsa kako: Oni neznaju raditi ali znaju ratovati!

U ovoj konačnoj presudi izgubili su sve i oni koji nisu željeli priznati da su bacali cvijeće pod tenkove koji su iz Beograda kretali prema Hrvatskoj. Izgubili su oni koji su balvanima htjeli graditi nekakvu svoju državu u državi koja im je dala sve. Izgubili su i oni koji su otišli u organiziranim zbjegovima a svoj su kukavičluk godinama sakrivali iza "Zločinaćkog podhvata". Izgubili su svi oni koji su tenkovima gazili čitava sela zajedno sa stanovništvom. Izgubili su svi oni koju su čitava hrvatska sela i mjesta iseljavali pod patronatom UNPROFOR-a. Izgubili su svi oni koji su svoju nečistu savjest željeli sakriti iza nametanja krivnje onima koje su htijeli izbrisati, onima koji su ih pobijedili u jednoj od najčišćih pobjeda.

Jadno je slušati i one koji su sa figom u džepu čekali završetak rata i bili su sigurni da su dobitnici bez obzira tko rat dobio, a sada traže krivicu i odgovornost države, kada su već generali oslobođeni.

Eto, sretan sam zbog svih onih koji su rat konačno izgubili, htjeli to priznati ili ne.

Ponosan sam što sam i ja dao svoj skromni doprinos svojoj Domovini.

Jutro, 24 rujna godine ove ... Izađoh kupiti cigaretline i malo noge protegnuti s fotičem u ruci.

Svratih do naselja Vulkan na Donjoj Vežici, do svoga djetinjstva. Sječanja su navirala na ona davna vremena kada je ovo bio pusti kamenjar. U ona davna vremena eto baš ovdije iza ove klupe, bio je naš kokošinjac, do njega su susjedi imali svoje svinjce. Polako šećem stazom i prisječam se nekadašnjeg kamenjara, čitavog moga svijeta. Sječam se ljubičica i ciklama koje sam brao među kamenjem, bijelog ptičjeg mlijeka, čukića, kupina i šipka. Zamiriši mi na tren sok od kupina koji je mat znala kuhati i obavezni pekmez od šipka.

Pred kućom još uvijek raste bor koji sam posadio prije pedeset godina. Smješim se kako sam se znao popeti preko balkona, pa kroz prozor u kupatilo kada sam izgubio ključ. Sječam se i barke koju smo dvije godine gradili upravo pod ovim prozorom.

Šećem parkom i sječam se davnih vremena i prijatelja, špigula koje smo igrali i skrivača, i kolo od bačve smo gurali smotanom žicom, i tukli smo se kamenjem protiv klinaca iz onih par kučeraka što se Donjom Vežicom zvaše.

Puno je sječanja naviralo ...

Popodne razgovaramo Draga i ja na razgovorniku pa mi spomene: Napisala sam novi post! O čemu si pisala Ljubavi? Pisala sam o svome djetinjstvu i lipi moga djetinjstva!!!!!

Čitavo smo jutro razmišljali o istoj temi, Ona u Zagrebu ja u Rijeci, a da prije toga ni jednom riječju nismo spomenuli naša djetinjstva. Često smo svjedocima takve naše telepatske povezanosti i više nas ne čudi kada ustanovimo da smo u isto vrijeme razmišljali o istim temama, koje se nikako nemogu povezati sa nekim trenutnim stanjem koje bi nam dalo povoda za takve zajedničke misli.

Prva slika link je na moju galeriju na koju sam izuzetno ponosan.

I kiše i poplave ovise o sutrašnjem izlasku birača na glasanje!

Već dugo želim uslikati ovaj objekat. Juče su napokon bili pravi uvjeti da to i učinim. Interesantno je ovo plavetnilo objekta nasuprot plavetnila neba.

Koristim priliku da pokažem kako nam često fotografija ne pokaže objekte upravo onako kako ih vidi naše oko, zahvaljujuči objektivu koji deformira sliku i kutu snimanja. Ovakve pijane vertikale i horizontale naročito smetaju kod večih objekata, a posebno kod nasuprotnih objekata (slikanje ulice), pa se objekti u visini "sudaraju". Vjerujem da ostanete razočarani kada vidite da su pijani objekti koje ste slikali sa posebnom pažnjom i umjesto da slike s ponosom pokazujete prijateljima, da vam budu podsjetnik na lijepe trenutke, najrađe bi ih sakrili ili uništili. Ovo je originalni snimak a na gornjoj slici to je pijanstvo ispravljeno u Photoshopu.

Noć jutrom počinje -
Jutrom punim prethodne noći
Jutrom u buđenju golih tijela
Jutrom u dodiru golih tijela
Jutrom u tvome zagrljaju
Jutrom među tvojim usnama

Noć jutrom počinje -
Ispunjenom ostacima prošle noći na mome udu
Ispunjenom ostacima želja prethodne noći u tvome tijelu
Ispunjenom nama željnima strasti
Ispunjenom nama na krevetu vlažnom
Ispunjenom ispunjenjem želja

Noć predvečerjem počinje -
Predvečerjem kad želje se bude
Predvečerjem kad strasti se bude
Predvečerjem željnim želja
Predvečerjem u kome tijelo drhti
Predvečerjem željnim nas

Noć predvečerjem počinje -
Pogledom na tvoju strast željnu ispunjenja
Pogledom na tvoje raširene butine i tvoj izvor strasti
Pogledom na vib među tvojim butinama u ludoj igri
Pogledom na moj nabrekli ud koji uživa u tvojoj strasti
Pogledom na tvoju strast i krik zadovoljstva

Noć u noći nama počinje -
Nama u našim usnama
Nama u našim poljupcima
Nama u našem šapatu
Nama u našoj toplini
Nama u dodirima tijela

Noć u ludilu traje -
U mojim usnama na tvome vratu
U mome dodiru leptira na tvome klitorisu
U mojoj igri tvojim ludilom
U mojoj želji da ludiš pod mojim dodirima
U mojoj sreći tvojom srećom

Noć u ekstazi traje -
Dok ulazim u te nježno
Dok me primaš željno
Dok nam se tijela znoje
Dok ludujemo opijeni ljubavlju
Dok zajednički krik noću ne jekne

Noć znojnih tijela -
Mirom novo jutro čeka

Gledah nedavno na National geographic emisiju o ljudima koji su uspjeli pobječi iz sekte (ah ti ameri i njihove sekte). Bilo je za nevjerovati koliko su ljudi u strahu pred pitanjem "dali će završiti u paklu ili u raju" podložni utjecaju kojekakvih luđaka. Nevjerovatno je koliko čovjek nisko može pasti, kakve je torture spreman otrpjeti, kako je roditelj spreman mučiti vlastitu djecu, pred strahom koji mu je nametnut.

Gledah prije dan, dva i prilog o Grozdu i njihovom protivljenju nastavi o sekualnosti. Jednaku sam gorčinu osjetio u ustima. Nikakvu razliku nisam vidjeo između njih i ovih sekti.

Čovjek je valjda jedina živuča vrsta koja svoju seksualnost osječa i može o njoj razmišljati. Možemo reči da nije podložan isključivo prirodnom nagonu za održanje vrste. Možemo uživati u svojoj seksualnosti.

Već od najranijeg djetinjstva primječujemo svoje spolne organe i znatiželjno ih istražujemo. Djeca često uočavaju razlike među spolovima i u svojim pitanjima traže odgovore roditelja, ako su roditelji stvorili povjerenje koje dozvoljava razgovor o toj temi. A šta ako roditelji o takvim temema izbjegavaju razgovarati zbog srama? Šta ako roditelj kao jedinu ispravnu spolnost doživljava podjelu na muški i ženski spol, a dijete ima drugačije oznake spolnosti ili opredjeljenja prema spolu? Kako takav roditelj doživljava svoje dijete? Kao nakazu? Kao izroda svoje vrste? Kao nešto čega se treba sramiti i sakrivati? Upravo takva pitanja nameče prilog o Grozdu. Tko će djetetu objasniti da smo svi isti, bez obzira na spolne karakteristike i odnose među spolovima, ako roditelji takve razlike doživljavaju samo na način kako to Grozd objašnjava, bolesno. Treba li se dijete sramiti sebe i psihički trpiti čitav život samo zato što ima zatucane roditelje?

"Mi ćemo djetetu zabraniti da ide na nastavu kada se priča o masturbaciji!"

Može li biti bolesnije izjave od ovoga. Sama ta izjava govori dovoljno o onima koji se ne srame javno ju izgovoriti.

Kao što kao djeca otkrivamo svoja spolovila, na isti način istražujemo i sva zadovoljstva koja nam pruža igranje njima. Još i danas sa svojih više od šezdeset na leđima, sječam se svoje prve ejakulacije. Nije došla po volji božjoj ni duhu svetom, već je bila posljedica zadovoljstva koje sam osječao igrajuči se vlastitim kurčićem. Bez straha i srama uvijek sam se volio igrati istražujuči sva zadovoljstva koja mi pruža. Na taj način čovjek otkriva sve ljepote seksualnosti. Razumjevajuči vlastito tijelo lakše možemo razumjeti i partnera. Žensko je tijelo najljepši vrt ako ga ona sama razumije i ako partner zna kako u njemu uzgojiti najljepše cvijeće. Žena koja ne poznaje tajne svoga tijela nikada neće znati partnera voditi putevima ljepote, već će čekati raširenih nogu da se desi "Ono nešto" o čemu je slušala da postoji. Lakše je partneru objasniti koji dodiri, koji poljupci, koje igre dovode do ludila, umjesto da nam sex ostane samo automatika koja vodi ištrcaju a kod žena često do frigidnosti.

A šta kaže grozd? Sramota je spomenuti masutrbaciju!

Pa zar takvi ljudi da djeci, da društvu nameču o čemu se u školi smije govoriti!!!!

Mislim da od ovoga Grozda bude jako kiselo i gorko vino.