Jutro, 24 rujna godine ove ... Izađoh kupiti cigaretline i malo noge protegnuti s fotičem u ruci.

Svratih do naselja Vulkan na Donjoj Vežici, do svoga djetinjstva. Sječanja su navirala na ona davna vremena kada je ovo bio pusti kamenjar. U ona davna vremena eto baš ovdije iza ove klupe, bio je naš kokošinjac, do njega su susjedi imali svoje svinjce. Polako šećem stazom i prisječam se nekadašnjeg kamenjara, čitavog moga svijeta. Sječam se ljubičica i ciklama koje sam brao među kamenjem, bijelog ptičjeg mlijeka, čukića, kupina i šipka. Zamiriši mi na tren sok od kupina koji je mat znala kuhati i obavezni pekmez od šipka.

Pred kućom još uvijek raste bor koji sam posadio prije pedeset godina. Smješim se kako sam se znao popeti preko balkona, pa kroz prozor u kupatilo kada sam izgubio ključ. Sječam se i barke koju smo dvije godine gradili upravo pod ovim prozorom.

Šećem parkom i sječam se davnih vremena i prijatelja, špigula koje smo igrali i skrivača, i kolo od bačve smo gurali smotanom žicom, i tukli smo se kamenjem protiv klinaca iz onih par kučeraka što se Donjom Vežicom zvaše.

Puno je sječanja naviralo ...

Popodne razgovaramo Draga i ja na razgovorniku pa mi spomene: Napisala sam novi post! O čemu si pisala Ljubavi? Pisala sam o svome djetinjstvu i lipi moga djetinjstva!!!!!

Čitavo smo jutro razmišljali o istoj temi, Ona u Zagrebu ja u Rijeci, a da prije toga ni jednom riječju nismo spomenuli naša djetinjstva. Često smo svjedocima takve naše telepatske povezanosti i više nas ne čudi kada ustanovimo da smo u isto vrijeme razmišljali o istim temama, koje se nikako nemogu povezati sa nekim trenutnim stanjem koje bi nam dalo povoda za takve zajedničke misli.

Prva slika link je na moju galeriju na koju sam izuzetno ponosan.