utorak, 30.05.2006.
Are you selfabusive if you bang your head into the wall several times per day???
Rain, rain go away, come again another day, everybody's looking for the sun...
np. System of a down - Peephole (selftitled)
Izgleda da svaki puta kada ja odlučim imati kućnog ljubimca nešto krene po zlu i neka nevidljiva sila mi jednostavno podvali ili depresivnog spavača; ili šizofreničnog samoubojicu; ili posljednjeg - ali ne i manje vrijednog - poremećenog doktora Evila koji teži osvajanju svijeta, ali na sreću željezne rešetke su prečvrste čak i za njegove zube pa ne može doći do dovoljne količine pomagača za ostvarivanje tog nepogrešivog i nezaustavljivog plana za osvajanje zemaljske kugle (zar ne bi bilo ispravnije reći Zemaljskog jajeta? Ili elipse?? Ipak, Zemlja nije okrugla a samim time ne može biti prozvana kuglom, zar ne???).
Danas mi je mama kupila jagode. Pročitavši poruku da me jagode čekaju u frižideru veliki osmijeh se pojavio na licu glavnog junaka ove zbunjujuće dosadne priče. Skočih do kuhinje presretan što se napokon mogu maknuti od jabuka i naranči i okušati se u okusu proljeća na koje me jagode oduvijek podsjećaju, otvorih frižider i izvukoh tu plavu kutijicu u kojoj se nalaze sočne jagode. Ali... Mislim, jesu o jagode. Nije da baš imaju neki snažan jagodasti okus, ali tako je uvijek kada se kupuje u Konzumu, zar ne? Ono što sam ugledao zamotano u prozirnu foliju jednostavno nisu bile jagode. Od kada jagoda izgleda ovako??? 
Kao da je netko napravio hibrid rajčice i jagode. Kad smo već kod rajčica, ni one mi nisu baš imale okus po rajčicama neki dan kada sam ih jeo.
Gdje je nestalo ono pravo voće? Gdje je nestala jagoda koja je imala okusa kada si ju zagrizao i kada si stiskao lice žvačući ju jer ti nije kul jesti šećer uz jagode?
Izgleda da je prava poplava GMO proizvoda davno zavladala čak i našim tržištem. Uskoro više neće biti ničega normalnog okusa. Jedino što se isplati je jesti voće iz vlastitog voćnjaka, ono što smo sami uzgojili, ubrali i oprali.
To me baca u neko drugo vrijeme, prije desetak godina kada smo bili klinci i kada su stvari bile drugačije. U dvorištu pored moje zgrade bila je jedna trešnja. Sjećam se kako se crvenila prepuna plodova. A trešnje su bile tako ukusne. Sjećam se i starog susjeda koji nas je naganjao po tom istom dvorištu, pa čak dolazio tužiti roditeljima da krademo trešnje. Hehe.. Nikada se nisam pitao što se dogodilo sa tom trešnjom. Da li je uopće još uvijek tamo. Jednostavno smo prestali preskakati ogradu jer smo bili "prestari" za to, i polako je sve izbljedjelo iz sjećanja. Da li je starac još uvijek tu?? Ne sijećam se kada sam ga zadnji put vidio. *shrug* Možda mi sutra padne na pamet da preskočim tu ogradu, za ona "dobra stara" vremena.
np. Slipknot - Surfacing (selftitled)
Tužno je to kako smo počeli računati dane samo po vikendima. Kako su samo vikendi ti koji se spominju. I kako se trudimo da nam tjedan prođe što brže samo da dođe ta subota da se ode na Ribnjak, u Močvaru, da se utoči što veća količina alkohola u vlastito biće, a po mogućnosti i tuđe, tu i tamo se upoznamo sa unutarnjim sobom i ostavimo svoju dušu pokraj klupice na kojoj zaspemo dok nas netko trezveniji i prisebniji ne probudi i odvuče do tramvaja. I onda kada kažeš da više jednostavno ne želiš piti alkohol, da ti je dosta opijanja i mamurlika, da ti je dosta boli i žgaravice, svi te začuđeno gledaju, nasmiješe se i guraju pelin pod nos. Što si uporniji u svome odbijanju to su oni ustrajniji u svojim pokušajima. Čak te nazivaju EMO CUNT WHORE BITCH GAY LEZBO SHIT. I na kraju se sve svede na to da popustiš, progutaš taj jedan pelin koji ti je baš loše sjeo na probavu, a baš iz nekog tupavog razloga traži od tebe da ga zaliješ pivom jer to radiš već pet godina i kako možeš uopće pomisliti sada promjeniti taktiku koja je bila uspješna svo ovo vrijeme. I baš ti je bilo krasno, nije ti se pila piva, nije ti se pilo ništa, baš si uživao u svom nealkoholizmu i sada se moraš boriti sa željom da otvoriš tu prokletu pivu. I zapitaš se imaš li ti u stvari problema sa alkoholom? Možeš li stvarno reći čvrsto NE i ne pokolebati se prvom prilikom?
Ono što je fascinantno jest činjenica da kada se god u nekom društvu pojedinac odluči na neki drastični potez odricanja nekog "poroka" okolina to jednostavno ne prihvaća i umjesto da budu podrška svi te ponovno nagovaraju natrag na tu cigaretu, na taj pelin, na tu pivu. Zar smo stvarno toliko u kurcu i toliko ljubomorni da ne možemo prihvatiti činjenicu da je netko hrabriji od nas, da se čak usudio pomisliti na nešto takvo poput smanjivanja ispijanja alkohola?
np. In Flames - Eayfaerer (The Jester ride)
Ne usudim se uopće ni podizati pogled na riječi koje sam ispisao jer znam da nemaju nimalo smisla i vjerojatno će većini biti dosadne, ali ionako ovaj blog pišem radi sebe, pa zar je važno koliko čitatelja imam??? (normalno da je važno, svi mi volim taj osjećaj kada smo željeni, voljeni, ili barem poštovani)...
Laku noć dragi narode 
- 00:55 -
ponedjeljak, 29.05.2006.
Millions of elephants jumping around in my head
np. In Flames - Bottled (Soundtrack to your escape)
Ako nešto mrzim onda je to neka meni neshvatljiva potreba za stavljanjem glupih pijesama u blogove. A one se sve automatski pokreću. I sada, nekako mi ne paše da mi se uz Flamese miješa Muse ili Shakira. Svi imaju pravo na svoje mišljenje i svoj izričaj, svoj glazbeni ukus. Ali, ako ga već želite podijeliti sa nekim drugim napišite koju pijesmu trenutačno slušate i ako nekoga zanima taj će pročešljati malo po netu, pronaći izvođača i pjesmu te poslušati, zar ne? A ovo scrollanje na dno stranice kako bi se pronašla gluša pijesma koja je upravo uništila najbolji dio Chinovog screama "Speak, I don't get it!!!"
Ljudska glupost je nenadjebiva, rekao je jednom netko, meni ostalo u pamćenju zauvijek, a činjenicu potrvđuje milijon ljudi kojima sam svakodnevno okružen.
No ono na što bih sada htio skrenuti pozornost nije glupost, već dvoličnost koje mnogi ljudi uopće nisu ni svijesni.
U zadnje vrijeme sve više i više gubim povjerenje u ljudski rod i ono od čega se stvarno razlikujemo od životinja - prijatelje. Našavši se u pomalo nezgodnoj situaciji, tražeći šutnju i nemješanje dobio sam u potpunosti neželjeni učinak. Znatiželja je ubila mačku, tako barem kažu. Kada bi barem nešto zgromilo gomilu ljudi koja širi d*bilne tračeve i miješa se u život drugih pokušavajući "pomoći" iako ne znaju cijelu situaciju.
Nije li frustrirajuće da kada dođeš negdje van, sretneš poznanika s kojim si se neko vrijeme opijao, a on ti priđe i pita te: "Jel istina da si ju pojebo??" I sada ti stojiš zbunjeno, gledaš ga kao da si duha vidio, ništa ti nije jasno jer koliko je tebi poznato patiš od kronične nejebice i desna ruka ti je jedina ljubavnica već dva mijeseca. I daljnjim razgovorm polako otkrivaš izvor tog trača. Jedan po jedan, izdajnici padaju, neprijatljski položaji su pronađeni. I dolaziš do posljednjeg, misliš to je on, on je sve pokrenuo... ali ne, to nije sve, jer uz kupljeni nož na poklon dobivate i ovaj priručnik "Kako zaklati svinju" u kojem su detaljno opisani skoro svi načini klanja ljudskog šljama. I tako doznaješ da je taj jedan d*bilni trač pokrenuo netko koga si smatrao jednim jako dobrim prijateljem, ako ne i najboljim. I razočaran svojim saznanjem više ne znaš što napraviti. I postaješ dvoličan poput njega. Ne govoriš ništa, dolaziš do njega i smješkaš se, piješ pivu koju ti je ponudio. Sutra je novi dan, novo opijanje, novo čašćenje. I polako zaboravljaš na sve, samo odlučuješ da od sada više nikada ništa nikome nećeš reći, tražiš svoje prave prijatelje koje si skoro i zaboravio jer životi su vam se odvojili u jednom trenutku i sada više nemate vremena jedno za drugo. Ponekad se sjetite jedno drugoga, pošaljete si porukicu, pokušate otići na kavicu, ali nikako da uskladite toplomjere. I tako gubite jedno drugo, dok polako ne zaboravite gdje ste zadnji puta bili skupa vani.
n.p. Sick of it all - Viev from the surface (LIfe on the ropes)
- 11:05 -
Lako je napisati knjigu sljedeći događaje koji su se dogodili, ali tko je u mogućnosti izmisliti sasvim drugačije likove, sasvim drugačiji svijet. Rijetki su takvi, a ja bih htio biti jedan od njih...
Eto i nje napokon. Inače ne volim kišu. Ali navečer, kada sjedim za kompjuterom - koji je smješten oko pet centimetara od prozora - i potiho slušam neki od svojih omiljenih bendova, lijepo je osjetiti onaj hladni dašak i čuti kapi kiše kako se odbijaju od automobila i pločnika. Imam tu sreću da kiša ne može do mog prozora, pa ne moram spuštati roletne. I sada, lijepo se nagnem, pogledam kroz prozor i vidim kako kiša briše današnji dan i priprema ulice za novo jutro. Zvuči depresivno, ali u biti nije.
Ustajem i palim svijeće. Da, nakon današnjeg razmišljanja i nostalgije za nekim drugim vremenima - prije nekih promjena u mentalnom sklopu kojeg još uvijek uspješno zadržavam u svom biću - otišao sam do dućana i kupio male lučice, male sviječice što uz odsjaj monitora i mali dašak vjetrića plešu stvarajući zanimljive sijene na zidovima. Zar ne bi bilo krasno kada bi i naše sijene mogle plesati i skakati neovisno o našem gibanju poput sijene Petra Pana??? Ah ta dječačka maštanja da smo netko/nešto što ne možemo biti.
Oduvijek sam se poistovjećiva sa junacima omiljenih filmova ili knjiga. Uvijek sam maštao da sam baš kao on/ona. Imati krila i letjeti. Postići ekstazu ispijajući krv iz nečijeg vrata. Najviše sam sanjao o tome da sam vampir. Ne onaj ružni Nosferatu, ili oni vampiri iz Vapires ili From dusk 'till dawn. Ne, nego oni romantičarski sanjači poput Lestata ili Armanda. Najviše sam htio biti poput Pandore. Smiješno, zar ne? Muško sam, a htio sam biti poput nekog ženskog vampira. Ali ako ste čitali Anne Rice možda ćete shvatiti zašto mi je od svih vampira, od svih likova koje je ona izmislila, najdraža Pandora. Prepuna ljubavi prema svima, uvijek je težila ka tom nekom savršenom osijećaju sreće i zadovoljstva. Zaljubljena u Lestata uvijek mu se u potpunosti davala. Oduvijke sam htio biti poput nje.. a nikada nisam. Zašto??
*Nemam više kiflica, odmah se vraćam*
Uglavnom. Gledao sam X-men 3. Naravno, skeptici će reći da je film sranje. Njihovo pravo. Ja isto imam pravo na svoje mišljenje i ono što ja mislim jest da je fil super. Čak mi je i bio bolji od drugog dijela što se rijetko događa s obzirom da obično nastavci jednostavno tonu sve dublje i dublje u propast. Nije bilo mnogo onih patetičnih scena koje bi nam trebale izvuči suze na oči, a ni onih pokušaja da budu smiješni... ne previše. Iako sam sjedio u prvom redu i to na lijevoj strani (da dobro ste čuli, toliko strasno sam htio gledati taj film da me ni prvi red nije pokolebao), skoro dva sata filma nisu me umorila. Film mi je bio zanimljiv cijelo vrijeme. Razočarali su me postupci nekih likova, tu i tamo neka d*bilna izjava maloumnih, ali su me neki zapleti iznenadili. U biti samo jedan, ali neću više reći, da ne pokvarim zadovoljstvo gledanja drugima. Sve u svemu svidio mi se film. A zašto i ne bi kada ionako volim gledati skoro sve filmove koji mi padnu pod ruku, a ovaj mi je posebno krieg jer Wolverine me oduvijek fascinirao, pa sam neko vrijeme čak i maštao o tome da sam on. Čak sam i nakon ovog filma posmislio kako i bilo kul imati one "kanđe" i još k tome moći zacjeljivati. Iako su mi u biti draže moći od Mystique (ili kako se to već piše), pa da mogu izgledati kako želim... hehe..
Kiša još uvijek pada, ali ja ništa ne čujem jer hrčak je večeras stvarno neumoran. Mislim da je vrijeme da se malo đubre nauči vrtjeti u plastičnom kolutu jer ovaj mu ide van iz kaveza like right now!
Već malo drijema, Snage nema, Zvonko spreman je za san, Jer sutra je novi dan!
Vrijeme je za spavanac. Laku noć svim čitateljima... kojih ionako nema mnogo...
np. One minute silence - Remain calm (Available in all colors)
- 00:36 -
nedjelja, 28.05.2006.
Da, znam, idem za svim turcima
np. Project hate - Blessed are we to be lied upon (when we are done, your flesh will be ours)
Eto nađoh ovo na početnoj stranici svima nam dragog bloga i odlučih slijediti mase. Njih desetak da budem precizniji. Ovo je slikica mojeg blogerskog/neradnog/razbibrižnog/cmarovskog/icq-evskog/glazbenog/filmskog/samozadovoljavajućeg kutka u sobi mi spavaćoj 
np. Rage against the machine - Bulls on parade (Evil empire)
Gledao sam ostale slikice. Stolovi pospremljeni. CD-i poslagani (vjerojatno abecednim redom). Nema prašine. Kao u nekakvom staklenom zatvoru.
Pridružite se ovoj akciji....
- 18:51 -
You are Peter Pan, can't you remember???
np. Fear factory - What will become (Digimortal)
Lijenost je jedna od najboljih ljudskih vrlina kada svi ostali obavljaju sve poslove umjesto tebe. Lijepo se sjedneš, blejiš u tu (u mom slučaju) sivu kutiju zvanu Tv i polako otupljuješ svoj mozak gledajući kako četverokotačni bolidi rade krug za krug u toj zatupljujućoj igri brzine i adrenalina. Ali ono što ti vidiš na ekranu nije brzina. Zar je itko ikada primjetio kako zapravo brzo oni voze? Nije. Meni actually izgleda kao da se vuku, a ono, oni jure tristotinjak kilometara na sat. I tako osamdesetak krugova. Da ti se zavrti u glavi.
I sada ležim hipnotiziran tom igrom boje i zvuka, sad je crveni, sad je plavi, sad je sivi... round and round and round and round and round...
I prođe cijelo stoljeće prije nego se pomakneš. Ustaneš se polako znajući da ako slučajno požuriš zavrtiti će ti se i promašit ćeš vrata u svom pokušaju da se dovučeš do WC-a.
I tako provodiš svoje teško stečeno slobodno vrijeme.
Iz dana u dan sve tuplji i sve hipnotiziraniji. Polako zaboravljaš čitati, razmišljati. Počinješ oponašati likove iz svojih omiljenih serija, koje se ubrzo stope jedna sa drugom. Gledaš reprizu reprize misleći kako ćeš nakon petstotog pokušaja shvatiti što je u biti toliko zanimljivo u tim licima. Gledaš glumce kako se razvijaju iz sezone u sezonu, kako stare, a ponašanje im ostaje u potpunosti isto. Gluma je jadna, nepotpuna i bezosjećajna.
Gledaš na sat. Moraš krenuti na posao. Zar već?? Pa di je nestao onaj slobodan dan koji si cijeli tjedan priželjkivao? Ustaješ iz kauča potpuno sljepljen od znoja. Zavrti ti se u glavi i promašuješ vrata. Osjećaš se slabo. Toliko si bio hipnotiziran da si zaboravio jesti. Sada više nemaš vremena. Tuširaš se i polako dolaziš k sebi. Oporavljaš se. Zaboravljaš Tv, zaboravljaš likove, zaboravljaš glumce. Osjećaš se bolje.
Smiješak na licu i krećeš na posao.
I opet prolazi cijeli tjedan u isčekivanju tog slobodnog dana kojeg ćeš opet provesti zaključan u kući buljeći u Tv.
Zato sam ja za danas odlučio uzeti bajk i otići u šumu. Ali, buđenje u dva, ručak kojeg mogah samo pomirisati jer "ranojutarnja" svađa između roditelja ti je jednostavno ubila tek, ukočenost mišića... sve su to faktori zbog kojih ipak malo bolje razmišljaš o svojoj odluci. I na kraju sjedaš pred televizor u nadi da ćeš si razbistriti misli i razmisliti o svome idućem potezu. Sjediš mirno zatupljen i polako zaboravljaš o čemu si uopće razmišljao.
Jebi ga.
np. Mercyful fate - Into the coven (Melissa)
I sada kada se sjetim kako sam prije samo dvije godine doslovno gutao knjige, a Tv nisam nikada ni palio... Hvata me nostalgija za tim davnim danima. Ali sada... nekako mi se teško natjerati da legnem na krevet, upalim muziku i uzmem knjigu u ruke. Ima toliko toga što još nisam pročitao a što bih htio. Ima toliko toga što sam pročitao nekada davno kada to isto nisam shvatio jer sam bio klinac kojem je igra riječi bila zabavna i to je sve što ga zanima, a sada sam ipak "odrastao" i neke stvari puno bolje shvaćam jer se bolje mogu poistovjetiti sa svojim junacima.
Gdje je nestao onaj dječak koji je spuštao roletne, palio mirisne štapiće i tisuće svijećica? Onaj što je ponekad ostajao doma kako bi uživao u svome miru? I listao knjigu za knjigom. Pisao. Crtao. Trudio se. Nestao je negdje daleko, zaboravljen; jer izgurao ga je ovaj novi "odrasliji" klinac kojeg je društvo forsiralo da je njegovo vrijeme došlo i da se treba prestati skrivati. I što su dobili? Zatupljenog kretena koji gledajući Tv zaboravlja da je gladan i da teba jesti!!! Are you happy noW!!!???
Možda je vrijeme da se onaj mali dječak vrati, da se zaboravi na godine, da se zaboravi na sve. Možda je vrijeme da se zaboravi na "odrastanje" i da se ponovno udahne duša ovoom trulom biću što se kreće kroz svijet. Jer kreativnost je jedina prava kvaliteta koju sam imao, a sada... sada sam i više nego prosječan. Sada sam običan. Isti. Izgubljen u moru kopija. Well, fuck that shit!
Gdje je nestalo doba kada sam se zabavljao uz dvadeset kn? A sada, ni dvjesto mi nije dovoljno. God damn.
Odoh.
Bicikl me čeka spreman. Fotić je spreman. Šuma je samo dva kilometra dalje. A unutra.. možda ponovno pronađem onog zabavnog malog i sjetim se kako je to zabavljati se bez da gubim sebe samog.
np. Orgy - Social enemies (candyass)
*EDIT*
Sjećate se kada sam rekao da se idem vozit? Eh, pa, to se uopće nije dogodilo. Otuširao sam se i vratio za komp. Već me glava boli od buljenja u njega i refreshanja jedne te iste stranice ali neću odustati =)
Sjedit ću ovdje poput zadnjeg kronera i kada osjetim da se smrad ponovno počinje širit iz mog usranog bića polako ću skočit do kupaonice na tuš i ponovno istim tempom nastaviti klikati taj desni gumbić na mišu. Može li mi kažiprst desne ruke toliko ojačati od stiskanja tog ukletog gumbeka da postane trostruko veći od ostalih??? 
- 15:17 -
petak, 26.05.2006.
dižimo jedra, sutra nas čeka
np. Deftones - Back to school (mini maggit)
Ponekad mi se čini da je sve naopako. Zapad je istok, jug je sjever... Ili možda obrnuto??? Zašto ne bi sjever bio istok, a istok nek bude zapad??? da ti se zavrti u glavi... 
Proteklih par dana nisam dolazio ovdije (iako kao što vidim ništa se ionako ne događa...) jer sam bio opterećen dubokim razmišljanjem o tome što da napravim sa ovim blogićem malim što ima nekih jadnih potencijala da se malko razvije u nešto smisleno... Ali, ono što sam htio izbjeći pokušavajući tajiti ljudima link ovog malog mjestašca polako se događa. Iz raznih usta je proletjela vijest do žednih ušiju gladnih novog trača kako vaš jedan jedini JA ima blog. Nisam siguran koliko ljudi ima linkić ali eto, i to je samo pitanje vremena. I tako... ja sjedio doma u mraku i gledao zbunjeno u svoj kompjuterčić koji mi je seka zatrpala smećem (kako je do-vraga uspijela natrpati 30GB sranja kada ima samo pet gigi mjuze i isto toliko filmića???? ha??? ha???) koji eto skuplja prašinu iz dana u dan jer je gazda toliko lijen da za obrisati ga da misli kako bi mu k**ac otpao ako ga dotakne krpom, a eto u zadnje vrijeme meni je ipak sve više i više stalo do mog ku*ca 
No, di sam ja ono stao?? Um da... blejim u kompjuter i razmišljam i razmišljam i već mi polako umiru stanice u mozgu od razmišljanja i čujem cry for help of my brain cells i (nevjerojatno je koliko "i"-ova jedna osoba poput mene može napisati u jednoj jedinoj rečenici) odlučih da je razmišljanju istekao rok trajanja i da ga se treba baciti u smeće ukoliko želimo poštediti ostatak vlastitog bića ukiseljenog zelja... Pa sam eto zadržao blog jer ipak, ne bih ja bio ja ako bi me samo mali problemčić pokolebao. Pa... da... Ono što sada slijedi jest lagana autocenzura.
Daklem... ako netko i zna moj linkić i ako dođe ovđe bre jedno u nadi da će pronaći neki sočni detalj iz života moga grdne će se da zajebe...
np. Slipknot - Tattered and Torn
I eto.. rekavši to, jedra dižemo i nošeni vjetrom k sutonu u susret krećemo i novi gubitci su na obzoru ali dok god bitka nije gotova nada još uvijek živi u našim plećima...
People are stupid. Period.
- 18:42 -
srijeda, 17.05.2006.
Hm, gledati Dirty debutants ili Girl fun??? Tuff one
SPAM evo ti ga na! Jedan nula za nas =p
Annyways.... Mirna je danas bila u Zvuku. Obukla je narukvicu sa crvenim zmajevima.
(morao sam to napisati inače bi me ubila).
Ništa pametnoga od mene večeras. Samo jedno pitanjce. Jel ima zainteresiranih da ispljune kojih 260 Euronovaca i time financira moj+1 put na Rock am Ring jer tamo nastupaju KoRn, Deftones, TooL, Stone sour, 36 Crazy fists, Avenged sevenfold, In flames, Metallica, Alexisonfire i mnogi drugi koje jednostavno ne bih htio propustiti. Za uzvrat, kako ne bi mislili da vi nećete ništa dobiti za svoje novce, mi vam obećajemo da ćemo se tamo zabaviti i da ćemo sjećanje na taj festival zauvijek držati u našim malim srdašcima. Za sve informacije javite se poštanskom uredu KOMENTARI, a ukoliko smatrate da naša prtuusluga nije advekatna toj sumi novaca ja sam uvijek spreman glumiti u porniću sa vama doklem god vi ste ženskog roda, mlađi od četrdeset i ne teži od 67 kg (ukoliko mislite da sam svinja pročitajte prošli post i biti će vam jasno da sam samo malo predrasudan)... a ukoliko ste stvarno zgodni, uvijek vam se pruža prilika za ponovno snimanje tog istog pornića. Pristajem na većinu poza i većinu mijesta, ali svi ti dogovori će se razraditi na vrijeme. Hvala na razumijevanju. TRANSVESTITI ne dolaze u obzir. Ponavljam, TRANSVESTITI ne dolaze u obzir.
- 01:23 -
ponedjeljak, 15.05.2006.
Kick me in the butt, maybe it'll grow and I'll have one
Baš sam danas razgovarao sa starom o nekim debilnim predrasudama kojima smo okruženi.
Naravno nitko ne može pobjeći (poreći) od činjenice da u svom mozgu ima ukodiranu barem jednu predrasudu koje se slijepo drži makar to bilo u potpunosti nesvijesno. No činjenica je da je ta predrasuda tu.
I tako dok prolazimo trgom i gledamo sve one ulickane šminkerice u minicama i visokim peticama mislimo kako su glupe i debilne... BUM! Predrasuda. Isto kao i kada malda damica, petnaestak godina starosti, minica od soma kuna, cipelice od soma i po, mačica od petsto, a naušnice su valja nadsljedstvo od prošlih petnaest generacija pa su recimo neprocjenjive. I hoda ona ulicom u jedanaest sati navečer, mrtva pijana, jedva stoji na nogama. I što pomislimo kada ju vidimo? Jadno razmaženo bogataško derište. *shrug* PREDRASUDA. Isto kao i što cijeli moj jebeni kvart šminkerskog/cajkerskog smeća (da i ja sam prepun predrasuda premda za veliku većinu znam da su takvi kakvima sam ih opisao, ali ipak nisu svi, zar ne?) misli da pošto su vidjeli moje hlače i majice, moje tetovaže i frizuru da znaju sve o mom raskalašenom alkoholičarsko/narkomanskom životu. Heheh.. E pa grdno su se prevarili.
Iz razgovora sa starom shvatio sam kako ioako smo već u jebenom dvadesetiprvom stoljeću iliti toj nekoj novoj eri novih klinaca ništa se u biti nije promjenilo. Jer roditelji su i dalje ispali sa selendre i idalje su odgajani među ovcama a samim time su na taj način odgojili i svoju dijecu. I na samu spomen duge kose kod muškarca koji se ne bavi nogometom on je narkoman i nasilnik, a onaj ulickani gospodičić iz saloona je zet kakvog svaki otac traži svojoj kćeri. No zabopravljaju da je Saloon, Pasha i još mnogo tih klubova jednostvno pretrpano mafijašima i da se u takvim klubovima obično skuplja krema podzemnog kriminala. No opet, samim ovim razmišljanjem ja se opet vraćam na svoje predrasude kojima nisu krivi moji roditelji, no možda je krivo društvo u kojem se krećem. I iako sam svijestan svojih predrasuda i samim time se sramim samog sebe jer predrasude smatram slabošću, ja ih neću promijeniti na cijeloj skupini ljudi, no ukoliko upoznam nekoga s imalo mozga, može on biti i najveća zvijezda turbo-folka ipak ću se družiti sa njim/njom.
Teško je voditi blog i pokušavati ostati anoniman. Šteta što ne postoji opcija FRIENDS ONLY kao na Livejournal.com, kako bi se ograničilo čitanje postova samo na određenu skupinu ljudi... da... No, ionako vjerojatno mala količina ljudi je uopće naletjela na ovaj blog s obzirom da komentiram samo dva ili tri bloga koja su mi zanimljiva na ovaj ili onaj način, a s obzirom na količinu komentara koju sam do sada skupio dalo bi se zaključiti da samo svije osobe ovo i čitaju.
No, kako i dalje želim ostati anoniman, trudim se izbjegavati ostavljati postove koji bi se ticali moga života i dijelova istoga, tako ja sada moram gledati u sunce i skakati od sreće, te tu i tamo neku veselu vijest podijeliti sa prijateljima preko telefona kojeg nažalost organski ne podnosim. A pošto smo eto svi mi starci i dedeki koji zarađuju za život teško je uskladiti toplomjere i pronaći onaj stupanj slobodnosti i spreme da se ode i na tu prokletu kavu jer skupna opijanja nisu vrijeme za dubokoumne već površinske i tupave razgovore.
Napisah pola kilometra riječi koje sada kada ih još jednom pročitam vjerojatno neće imati nikakvog smisla. No možda, ako se večeras napijem i pukne me inspiracija, možda ipak dođe nešto smisleno i autocenzura nastupi (ili samo ispravak netočnog navoda)...
Ja, CENZURA, sada odlazim. Hvala na vašoj budnosti i nadam se da vas moje riječi nisu pretjerano uspavale.
- 13:20 -
petak, 12.05.2006.
Kasnonoćna priznanja
idi jebi si mater
Priznajem, ovisan sam o Milka Lufflee čokoladi. Priznajem, ovisan sam o Jaffa keksima. Priznajem, volim pivu i ne mogu bez nje. Priznajem, obožavam voziti auto. Priznajem, obožavam voziti bicikl. Priznajem, ovisan sam o televiziji. Priznajem, volim gledati filmove makar bili debilni. Priznajem, ovisan sam o tetovažama i tetoviranju. Priznajem, isfrustriran sam paraktički bez razloga. Priznajem, pizda sam pijana. Priznajem, svinja sam muška. Priznajem, kreten sam. I priznajem, AUTOCENZURA!!! Hvala na razumijevanju ili manjku istoga; ispričavam se svima koje sam povrijedio, nije mi bila namjera.
*EDIT* Podlijegao sam tom fenomenu iako mu rijetko podliježem. Ali ipak neke stvari neke osobe ne bi smjele vidjeti. A već su vidjele. Zato, sada autocenzura stupa na snagu jer ne želimo da bude još pogrešaka. Brbljam. Odoh...
- 02:38 -
četvrtak, 11.05.2006.
Vicomat
Hehe, naiđoh na vic koji ste vi koji pratite Iskonov rad vjerojatno pročitali... Uglavnom...
Novovjenčani par je bio u braku dva tjedna.
Muž, iako jako zaljubljen nije mogao dočekati da izađe van i zatulumari sa svojim prijateljima.
Pa je rekao svojoj novoj ženi: "Draga, vraćam se odmah."
"Gdje ćeš dušo?" pitala je žena.
"Idem u kafić ljepotice. Idem na pivicu."
Žena je rekla: "Želiš pivo ljubavi?" Otvorila je vrata hladnjaka i pokazala mu 25 različitih vrsta piva iz 12 raznih zemalja: Njemačke, Nizozemske, Japana, Indije, itd.
Muž nije znao što napraviti, a jedino što mu je palo na pamet da kaže bilo je: "Da malena..ali u kafiću...znaš...imaju ledene čaše..."
Nije stigao ni završiti rečenicu kada ga je žena prekinula govoreći:"Želiš ledenu čašu najdraži?" Uzela je veliku kriglu iz zamrzivača, ledenu tako da se naježila čim ju je uzela u ruke.
Muž, već pomalo blijed kaže:"Da, dušice, ali u kafiću imaju i one super grickalice...Neću dugo, odmah ću se vratiti. Obećajem. OK?"
"Želiš grickalice medeni?" Otvorila je ormarić i počela vaditi chips, kikiriki, kokice...
"Ali mila moja... u kafiću... znaš... psuju i govore ružne riječi.
"Želiš ružne riječi, kretenu? Popij svoje jebeno pivo u svojoj jebenoj ledenoj krigli i pojedi te jebene grickalice, ti si sada oženjen i nigdje ti ne ideš! Jasno šupčino?"
Već vidim nastavak ovog braka...
Nakon tjedan dana zatočeništva muž više jednostavno nije mogao izdržati. Čak ni svakodnevni divlji seks nije mu mogao odvratiti pozornost od onog njemu dragog kafića u koji je već desetak godina dolazio na pivu. Bio je to njegov Cheers ("Sometimes you wanna go where everybody know your name; and they'll always glad you came...") i njegova mala slobodica. I tako odlući on probati još jednom, ali sa malo drugačijom taktikom.
I reče on svojoj ženi: "Draga, vraćam se odmah, idem u dućan."
Ona ga pogleda i nasmiješi se: "Što trebaš iz dućana dragi, znaš da ja volim ići u šoping."
Gleda ju zbunjeno razmišljajući što reći i onako tupavo odgovori: "Ma cigarete draga."
"I meni trebaju, idem ja do dućana."
Sav žalostan pokunjeno se okrenuo i dodao: "Meni kupi najjače", a ispod glasa prošaptao "možda umrem brže."
Prošlo je još mijesec dana i polako je i seks bljedio. Čas ju je bolila glava, čas joj se nije dalo na podu kada ima krevet... A muž već lagano lud ko strijela. I sada već napaljen ko tinejđer koji je tek otkrio porniće, a Cheers i društvo nije vidio već skoro dva mjeseca, on odluči za onaj final step, onu zadnju opciju.
I dođe on do drage i kaže joj: "Draga, želim razvod."
Ona ga začuđeno pogleda i upita: "A zašto dragi, zar nam nije lijepo zajedno???
"A je, ali... znaš ja imam potrebe i izvan ove kuće a ti mi ne daš van..."
"Ma joj dragi, vani stvarno nema ništa zanimljivo za tebe, vjeruj mi."
Opet stjeran u kut ovaj puta je odlučio da se žestoko brani. Skupio je svu svoju mentalnu snagu i izderao se: "Odlazim iz ove kuće ovog trena kučko!!"
Znato što se onda dogodilo??? Vrlo je jednostavno. Dok je provaljivao kroz vrata vlastitiog stana kako bi napokon izašao van ona mu je donesla ključeve kako joj ne bi uništio vrata. Misleći kako je pobjedio muž je sav sretan otključao vrata, otvorioh ih, pomirisao slobodu i dobio sjekiru u leđa.
Heh, pa se ti ženi gospon papučar.
- 12:44 -
srijeda, 10.05.2006.
Razmišljanja iz kreveta
np. Project hate
Girls, girls; all I think about is girls
Poking (or pokeing??? o.O) people makes me happy. Especially when they scream cuz of it.
Došlo je proljeće, lijepo vrijeme, sunce i cvijeće, tu i tamo se probije i pokoji lijepi miris kroz ovu šumu betona i čelika i ispušnih plinova. Vrijeme je parenja. Leptiri odbacuju svoje čahure da bi pokazali svoju ljepotu bar na jedan dan. I u ljudima se nešto mijenja. Ne samo odjeća ko ja postaje kraća već i način razmišljana, pa čak i gledanja na svijet.
I tako dok se sve budi i mijejna vaš uvaženi ja razmišlja što bi bilo da nisam kosu odrezao ili da sam barem ovaj zimski san pokušao prisiliti se malo vježbati pa da i ja imam što pokazati. No, ne bih bio ja JA da ipak napravim nešto od mnogih novogodišnjih odluka.
No ne zapitate li se zašto je u nekim (naglašavam: NEKIM) stvarima ženski rod stvarno povlašten, a i mnogo jači od muškog? Npr. Uđite u bilo koji kafić i pogledajte situaciju. Cure i pripijenim majćicama, dekolteići se smješkaju sa svih strana, hlačice, suknjice, minice. Da ti pamet stane. I tako gledaš sve te djevojčice, pokušavaš trezveno razmišljati i gledati sugovornicu u uši, ali pogled ti jednostavno klizi. I tako svako malo buljiš u njene sise od kojih se znojiš. pa ti pogled pada na njene prekrižene noge i još k tome one zavodničke usne... i nastaje kaos. Trudiš se svoju sugovornicu ne tretirati kao seksualni objekt, ali koliko god se ti trudio ne uspijeva ti. I tako kako bi malo bolje pridobila tvoju pažnju, mlada dama poseže za tvojom glavnom i izravnava ti pogled sa svojim dok opet ne napravi kobnu pogrešku i u želji da ti se približi kako bi ju bolje čuo naginje se preko stola a ono malo majčice što ima na sebi otvara svoja vrata tvome pogledu na onaj crni čipkasti grudnjak, ponekad malo premali, i one predivne dvije kvrge sa bradavicama koje muškarčevim očima prijaju bolje od bilo kakvog pogleda. I dok ti ona priča kako ju je bivši dečko smatrao samo najobičnijom seks igračkom i kako ne želi to doživljavati od tebe ti kimaš glavom ali sve na što misliš jest kako bi htio primiti te sise, kako bi ih htio držati, gnječiti, lizati... I znojiš se. Drhtiš. Misliš da ćeš eksplodirati. I onda ono kobno pitanje: "Pa slušaš li ti mene uopće?? Isti si kao i svi drugi, đubre jedno!"
Eh da... I tako vaš junak biva odbačen i sam, jadan i tužan ješ jednu večer će se družiti sa Niveom ili Doveom te Jennom ili nekom Black Saphire. A ona? Ona će opet s istom pričom o muškim svinjama osvajati nekog drugo sretnika ili nesretnika, ovisno o tome koliko je ovaj slijep kada skine svoje naočale.
A pogledajmo malo muški rod. Prema zakonu muškarci ne smiju u mnoge ustanove ući u kratkim hlačama, pa makar to bile i tro-frtaljke. Dlakave noge nitko ne želi vidjeti. Većina ih nosi xxl majice kako bi pokrili svoje škembe i sise koje su nerijetko veće od onih od pripadnica suprotnog spola. I na kraju dobijete pogrbljenog idiota koji nerijetko nije nikada upoznao čari ogledala, tuša i, nedaj bože, deo sticka ili nekog drugog sredstva za ubijanje znoja, na kojemu odjeća visi kao sa vješalice. I dok cure (govorim sada o ljudima sa kojima sam ja okružen) u devedest i devet posto imaju predobre atribute za pokazat skrivanjem (iliti pokrit tek toliko da nije skroz otkriveno i da je u granicama dobrog ukusa, a svejedno ti plijeni apsolutnu pozornost i samim pogledom na taj dekolte zaboravljaš što si htio reći, a bilo je vrlo važno), dečki nemaju ništa za pokazat. Ili su ugojene debele svinje, ili su već narasle pivske škembe, ili su premršavi i zakržljali. I koji im atributi prestaju??? Dokazivanje pred ženkom. I tako jedan macho muškarac koji drži do sebe mora biti glasan, agresivan, uvijek neustrašiv i jači od drugoga, mora skakati na svaku provokaciju upućenu na njegov račun iako je niti pet minuta ranije izvrijeđao sve prisutne u društvu, mora moći popiti kojičinu alkohola veću od njegove vlastite težine mjereno u litrama, biti brz na novčaniku iako će sljedećih mjesec dana gladovati i žicat za još koju pivicu jer trijezan neće moć gledat curu koju je skoro imao samo da nije pao u alkoholnu komu i izrigao joj se po cipelama koje joj je mama baš jučer kupila i platila osamsto kuna.
Daklem, sa jedne strane imamo damu svu ulickanu i lijepu da ti pamet stane (mnogi su skoro poginuli zabivši se u stup ili već nešto što se u tom trenutku našlo na putanji koja je određena prije opaženja tog bića), a s druge strane imamo pijanog "mačo" muškarca u smrdljivoj majici jer se odselio od roditelja kako bi bio kul a još nije naučio prati odjeću, masne brade od čevapa koje je pojeo u nekog šipca, smrad luka dopire iz unutrašnjosti, pivo ili vinčina u ruci i pjevaju se sve posljednje borbene samo da se čuje tko je najglasniji a samim time i glavni. Nije baš neka usporedba za ratmeđu spolovima, zar ne? Jer ovu rundu odnose cure. Nemojte me krivo shvatiti ja nisam nimalo za rat među spolovima.
Uglavnom. Ono što mene smeta jest (gledano iz muške perspektive): ja kao muškarac mogu obući majicu koja je petnaest brojeva veća i još smrdi k tome kako bi sakrio škembu, a cura mora imati neku lijepo ispeglanu, mirišljavu i pripijenu kako bi pokazala sise; ja kao muškarac mogu biti glasan, podrigivati, smrdjeti po luku i prditi, a jedna dama ukoliko je kriva za predhodno izrečeni zločin biva kažnjena izbjegavanjem i ignoriranjem suprotnog spola; ja kao jedna muškarčina trebam se okolo hvalit koliko sam riba pokosio pa makar se pola toga ne sijećam pa se samim time vjerojatno nije ni dogodilo, dok jedna dama ukoliko je u posljednjih deset godina prmjenila viša od dva partnera biva proglašena kurvom. I tako... A jedino što u biti svaki muškarac želi jest nevinu djevicu vani, a ludu "kurvu" u krevetu. Drugim riječima, dok ste vani i opijate se ona izgleda nevino poput tek procvale ruže, sjedi mirno i ne prigovara, ne broji vam već petnaestu pivu i smješka se odobravajuči svaku neslanu šalu na svoj račun; a kada dolazite doma i gasite svijetla u spavaćoj sobi ona se iz krotke dijevice pretvara u neobuzdano seks čudovište koje će vas jebati do besvijesti. Glupo zar ne? U biti nije.. Ali! Ako se mene pita (a pošto je ovo MOJ blog mene se uvijek pita) savršena cura bi bila - naravno skladno građena, lijepa lica, pametna, duhovita, nikada ne pati od PMSa niti se izvlači na isti, te nema glavobolje niti su plahte prljave a njoj nije do seksa na zmazanim plahtama... ;p - ona cura koja neće prigovarati mojoj trećoj pivi, ali ako je ona popila samo jednu, a ja se već skoro nalazim u alkoholnoj komi zaslužujem hladan tuš i ignoririanje kojih petnaestak dana; mora imati svoje stavove, pokazati što želi a što ne želi i ne misliti kako sam ja jedan jedini bog; ne biti previše ljubomorna ali doza ljubomore je uvijek dobro došla; samoinicijativno ujutro me probuditi uz pušenje jer je svijesna da ću joj uzvratiti istom mjerom neki drugi dan; shvaćati potrebu malo "vlastitog prostora za disanje"; ne bojati se podrignuti u javnosti niti popiti pet šest čašica više (dok god se ne opija svaki dan, naravno)... itd. itd....
Odužio se ovaj moj post.bokić
*EDIT*
Ima tipfelera, od kojih me jedan upravo nasmijao do suza, ali sada trenutno nemam vremena za ispravljanje...
Tko god da čita ovaj blog mislim da će se snaći u svim tim greškama.
Hvala na razumjevanju, vaš JA
- 11:38 -
ponedjeljak, 08.05.2006.
DIG! Burry me...
np. Mudvayne
Zanimljivo je pitanje koje bi si mnoge današnje generacije klinica mogle postavljati Ta kako ste se vi svi zabavljali onda davno davno prije kada nije bilo nintenda ni gameboya??
I tako dok se današnje generacije tih nekih novih klinaca zabavljaju doma uz igrice i zaboravljaju kakav je to užitak trčati po livadi, padati na asfaltu i zabavljati se smišljajući nove naćine igranja mene hvata nekakva tužna nostalgija za nekim izgubljenim vremenima, nekim davno zaboravljenim djetinjstvom koje smo davno zaključali u skladište sijećanja i sada sakuplja prašinu na polici zajedno sa snovima koje smo gajili u nadi da ćemo jednog dana postati astronauti ili slavni nogometaši. Gdje je nestala ona strast za golim životom?
Evo gledam kroz prozor svoj kvart. Gdje su nestale sve one livade gdje smo igrali nogomet i bezbojl? Gdje je nestala ona šuma u kojoj smo se penjali na drveće i gradili kućice? Luk i strijela bili su naše oružije, a ne tisuću i jedna različita vrsta plastične puške koju moramo zamijeniti za dva tjedna jer baš ta koju ja imam u rukama više nije in i samim time više nije zanimljiva.
A gdje je nestala zanimljivost razmjenjivanja kazeta? Naravno danas se prže CD-i i skidaju pjesmice s interneta (jest to i ja radim i ne sramim se toga), ali kada sam prolazio kroz pubertet i upoznavao glazbu koja će me kasnije oblikovati kao čovjeka i koja je ostala u mojim venama i mojim bubnjićima tuli već prokletih osam godina imati jednu kazetu bilo je wov. Sjećam se svoje prve kazete od metallice (Ride a lightning). Nikome je nisam davao u ruke, čak ni roditeljima. Stajala je pored linije kao trofej koji sam dobio za spašavanje dvije tisuće ljudi čija je smrt skoro pa bila neizbježna, ali moj junački pothvat i puka snalažljivost te potpuna nebriga za vlastiti život samo kako bih spasio nečiji drugi (neki bi to nazvali i glupošću) i ponekad kada bi došli prijatelji kod mene ja bi ju stavio u liniju i pustio sav ponosan... huh, koja je to bila greška. Linija, eto hand made in germany way back in 1981. je lijepo progutala taj moj ponos na opću radost mojih prijatelja koji su u to vrijeme bili opčinjeni dinom merlinom ili je plavi orkestar tada bio in??? Ne sijećam se više. Koja je muka tada bila nabaviti novi primjerak. No onda.. polako se vrijeme mijenjalo. Došle su pržilice i ljudi koji su ih si mogli priuštiti (ja svoju dobio tek pet godina later) pržili su cd-e za kojih tridesetak kuna komad. I tako je počelo moje daljnje obrazovanje u pogledu muzičkog izražaja.. ovaj... muzičkog ukusa i neukusa. I tako, osam godina kasnije mladi gospodin ima pedesetak cd-a empetrijeva (ništa impresivno s obzirom da se današnji klinci već sa svojim petnaestak godina mogu pohvaliti da imaju i po stotinjak komada) koje sam čak sve i preslušao... I tako, jedan od rijetkih koji mogu za sebe reći kako su godinama polako i sazrijelii sakupili puno iskustva, par koncerata i poneko razbijeno rebro, slomljeno koljeno i par tisuća masnica, a još uvijek tu negdje mi je prvi CD koji sam dobio u ruke, stoji ispod kreveta duboko skriven i čuvan poput najveće tajne koju pukim spletom okolnosti svi znaju. Da, moj prvi Korn, Follow the leader... Iako je prvi album koji sam čuo bio Life is peachy no naželost to je bilo još u doba kada nisam imao niti jedan cd, a kazeta je odavno postala neupotrebljiva od pretjeranog preslušavanja.
I tako dok su se svi prijatelji lagano mijenjali i iz lošeg glazbeno neukusa prelazili u još lošiji te na kraju završili na narodnjacima ja sam bio mala crna ofčica... Dok prelazak na faks nije bitno promijenio mnogo stvari. ALi... hehe.. uvijek postoji onaj ružni ALI. Sada gledam svoje best frendovi, svi koji su slušali baš iste bendove kao i ja... Neki su prešli na Justina, neki na Immortal... Samo sam ja ostao isti onaj stari KoRn fan. Tužno? Dok su svi evoluirali u nešto novo ja sam ostao vjeran svojim bendovima da bih se na kraju razočarao u apsolutno svakom bendu koji mi je prije osam godina značio nešto više od života.
I sada kada gledam tu cijelu navalu Gotičara/black metalaca ili kako se već svi oni nazivaju... Čudno je to... Na kraju ostajem sam u toj nekoj grupi i dopuštam svima da me nazivaju MTV klincem jer iako nikada nisam imao satelitsku, a samim time nisam nikada niti gledao MTV, MTV je popularizirajući bendove koje slušam kreirao moju sudbinu usamljenog hardcoraša/Nu metalca...
I tako dok se današnji klinci trude biti kul nabrajajući tisuću i jedan bend i kritizirajući svakoga tko još nije spoznao da je Dimmu Borgir naj tru bend svih vremena meni iz zvučnika izlazi kreštavi Chinov glas koji se sudara sa jednostavnim gitarskim rifovima i u mojoj glavi tvori totalni kaos i delirij.
I tako, započeh sve sa djetinjstvom a na karaju o djetinjstvu nisam ni prozborio. Kako misli lutaju...
Možda je vrijeme da ostavim ovu tipkovnicu i posvetim se suncu vani. Morao bih si nabavit laptop pa da mogu otić do parkića, sijesti se u travu i uživajući u suncu pisati svoje gluposti jer olovku sam zaboravio držati onog trenutka kada sam odlučio napustiti faks i upustiti se u taj gorki život radnog čovjeka. Naravno, ispalo je da taj život i nije tako gorak jer da je zar bih još uvijek radio? Ili bih se vratio na faks u potrazi za boljom budučnošću???
- 11:39 -
subota, 06.05.2006.
Only one of us walks away
np. Slipknot
Spavati i sanjati. Sanjati širom otvorenih očiju. Bez potrebe za hranom, bez potrebe za kretanjem. Tjelesno mrtav, u stanju totalne halucinacije uzrokovane prekomjernom upotrebom uređaja za reprodukciju glazbe. Telefon zvoni. Gdje?? Zar je važno, glazba još uvijek svira. Krug za krugom, tisuće okretaja, milijuni zvukova. Sve prolazi kroz moje uši. Hrčak okreće kolut. Cviljenje se nekako spaja sa ritmom. Tu i tamo gubi ritam, ali ponovno ga hvata. Da ga bacim na speed? Možda će onda držati ritam. *shrug* Pas laje. Nisam čuo lavež pasa već desetak dana. Netko kuca na vrata. *odlaže tipkovnicu i ustaje se* Stara nudi kolače. Miris hrane budi trbuh iz uspavanosti. Ajme, grči se. Vrijeme je za poć i najest se da se može bolje pit. *gleda kroz prozor* Kiša će opet. Auto je spreman. Prljav, ali ima radio i zvučnike koji još uvijek reproduciraju nekakav zvuk. Vrijeme je za poć. NJami...
- 19:17 -
petak, 05.05.2006.
Bruce Lee strikes back
Sunce piči mi roštiljamo...
Eh kad bi ta idila dugo potrajala. Eto, već za sutra popodne prognoziraju kišu. I kako da se današnja mladež opija kad uz kišu mora doma ići?? Zar to naš dragi Bog, kojeg eto ova ultra religiozna država toliko štuje, želi da se naša mladež, budućnost našeg nam podneblja, razboli smrzavajući se na mokrom??? Pa kakv je to Bog pitam vas ja??? I tako, vaši uvaženi ja, jer mnogo nas se krije iza jednog smiješka, ipak će morat autom da se vozika pa pijan da cestu traži. Ili... ili... *zaneseno i dramatično povisuje ton dok publika uzdiše u iščekivanju tog važnog obrata u radnji* ILI!!!! Ili će se moje osobno ja stisnuti ispod poderanog kišobrana iščekujući Zagrebačku električnu konzervu da se stisne među svu mladež i pokojeg skitnicu pa da se naudiše svih para i na kraju izleti van u nadi da je ipak uspio preživjeti tu tešku borbu sa željom da jedan od mnogih što ga nastanjuju izađe van kako bi ga moje drugo ja malo pobliže moglo upoznati. Bok ja sam tvoja unutrašnjost, a ti??? You shall not pass!!! *udara nepostojećim štapom o nepostojeći most te stvara nepostojeći bljesak i nepostojeći odron prethodno spomenutog nepostojećeg mosta*
Dumbo luduje u svom kavezu. Mislim da mu se sviđa poslastica što mu đubre od vlasnika kupilo u nadi da će se na taj način iskupiti za tri dana bez hrane, a da ne spominjemo njegovu lijenost pri zamjeni piljevine. Pih...
Nego kada bi ti bio ja, a ja bio ti da li bi i ostali ja-ovi bili ti te ostali ti-ovi bili ja??? Bismo li onda bili jedno ili samo ja i mnogo ti-ova, odnosno ti i mnogo ja-ova???
Ponekad poželim udariti glavom o stol. Tek toliko da vidim da li će ostati ožiljak. Ali što onda? Zanemariti bol i udariti još jednom? Ili bi to već bilo samounakaživanje odnosno, nešto što je svim gotičarima poprilično priraslo srcu (barem bi trebalo biti - svaka čast iznimkama), potpuno nepotrebno nanošenje boli mome biću i svim njegovim stanovnicima.
No, kako ne bih duljio (i nastavio trabunjati besmislice u nedogled), odo ja malo pajkiti. Ipak je sutra novi dan. Subota, radna doduše; sunčano jutro, oblačno večer, kišovita noć. I tko kaže da black and white ne idu zajedno???
- 23:10 -
