Baš sam danas razgovarao sa starom o nekim debilnim predrasudama kojima smo okruženi.
Naravno nitko ne može pobjeći (poreći) od činjenice da u svom mozgu ima ukodiranu barem jednu predrasudu koje se slijepo drži makar to bilo u potpunosti nesvijesno. No činjenica je da je ta predrasuda tu.
I tako dok prolazimo trgom i gledamo sve one ulickane šminkerice u minicama i visokim peticama mislimo kako su glupe i debilne... BUM! Predrasuda. Isto kao i kada malda damica, petnaestak godina starosti, minica od soma kuna, cipelice od soma i po, mačica od petsto, a naušnice su valja nadsljedstvo od prošlih petnaest generacija pa su recimo neprocjenjive. I hoda ona ulicom u jedanaest sati navečer, mrtva pijana, jedva stoji na nogama. I što pomislimo kada ju vidimo? Jadno razmaženo bogataško derište. *shrug* PREDRASUDA. Isto kao i što cijeli moj jebeni kvart šminkerskog/cajkerskog smeća (da i ja sam prepun predrasuda premda za veliku većinu znam da su takvi kakvima sam ih opisao, ali ipak nisu svi, zar ne?) misli da pošto su vidjeli moje hlače i majice, moje tetovaže i frizuru da znaju sve o mom raskalašenom alkoholičarsko/narkomanskom životu. Heheh.. E pa grdno su se prevarili.
Iz razgovora sa starom shvatio sam kako ioako smo već u jebenom dvadesetiprvom stoljeću iliti toj nekoj novoj eri novih klinaca ništa se u biti nije promjenilo. Jer roditelji su i dalje ispali sa selendre i idalje su odgajani među ovcama a samim time su na taj način odgojili i svoju dijecu. I na samu spomen duge kose kod muškarca koji se ne bavi nogometom on je narkoman i nasilnik, a onaj ulickani gospodičić iz saloona je zet kakvog svaki otac traži svojoj kćeri. No zabopravljaju da je Saloon, Pasha i još mnogo tih klubova jednostvno pretrpano mafijašima i da se u takvim klubovima obično skuplja krema podzemnog kriminala. No opet, samim ovim razmišljanjem ja se opet vraćam na svoje predrasude kojima nisu krivi moji roditelji, no možda je krivo društvo u kojem se krećem. I iako sam svijestan svojih predrasuda i samim time se sramim samog sebe jer predrasude smatram slabošću, ja ih neću promijeniti na cijeloj skupini ljudi, no ukoliko upoznam nekoga s imalo mozga, može on biti i najveća zvijezda turbo-folka ipak ću se družiti sa njim/njom.
Teško je voditi blog i pokušavati ostati anoniman. Šteta što ne postoji opcija FRIENDS ONLY kao na Livejournal.com, kako bi se ograničilo čitanje postova samo na određenu skupinu ljudi... da... No, ionako vjerojatno mala količina ljudi je uopće naletjela na ovaj blog s obzirom da komentiram samo dva ili tri bloga koja su mi zanimljiva na ovaj ili onaj način, a s obzirom na količinu komentara koju sam do sada skupio dalo bi se zaključiti da samo svije osobe ovo i čitaju.
No, kako i dalje želim ostati anoniman, trudim se izbjegavati ostavljati postove koji bi se ticali moga života i dijelova istoga, tako ja sada moram gledati u sunce i skakati od sreće, te tu i tamo neku veselu vijest podijeliti sa prijateljima preko telefona kojeg nažalost organski ne podnosim. A pošto smo eto svi mi starci i dedeki koji zarađuju za život teško je uskladiti toplomjere i pronaći onaj stupanj slobodnosti i spreme da se ode i na tu prokletu kavu jer skupna opijanja nisu vrijeme za dubokoumne već površinske i tupave razgovore.
Napisah pola kilometra riječi koje sada kada ih još jednom pročitam vjerojatno neće imati nikakvog smisla. No možda, ako se večeras napijem i pukne me inspiracija, možda ipak dođe nešto smisleno i autocenzura nastupi (ili samo ispravak netočnog navoda)...
Ja, CENZURA, sada odlazim. Hvala na vašoj budnosti i nadam se da vas moje riječi nisu pretjerano uspavale.
Post je objavljen 15.05.2006. u 13:20 sati.