nedjelja, 28.05.2006.
You are Peter Pan, can't you remember???
np. Fear factory - What will become (Digimortal)
Lijenost je jedna od najboljih ljudskih vrlina kada svi ostali obavljaju sve poslove umjesto tebe. Lijepo se sjedneš, blejiš u tu (u mom slučaju) sivu kutiju zvanu Tv i polako otupljuješ svoj mozak gledajući kako četverokotačni bolidi rade krug za krug u toj zatupljujućoj igri brzine i adrenalina. Ali ono što ti vidiš na ekranu nije brzina. Zar je itko ikada primjetio kako zapravo brzo oni voze? Nije. Meni actually izgleda kao da se vuku, a ono, oni jure tristotinjak kilometara na sat. I tako osamdesetak krugova. Da ti se zavrti u glavi.
I sada ležim hipnotiziran tom igrom boje i zvuka, sad je crveni, sad je plavi, sad je sivi... round and round and round and round and round...
I prođe cijelo stoljeće prije nego se pomakneš. Ustaneš se polako znajući da ako slučajno požuriš zavrtiti će ti se i promašit ćeš vrata u svom pokušaju da se dovučeš do WC-a.
I tako provodiš svoje teško stečeno slobodno vrijeme.
Iz dana u dan sve tuplji i sve hipnotiziraniji. Polako zaboravljaš čitati, razmišljati. Počinješ oponašati likove iz svojih omiljenih serija, koje se ubrzo stope jedna sa drugom. Gledaš reprizu reprize misleći kako ćeš nakon petstotog pokušaja shvatiti što je u biti toliko zanimljivo u tim licima. Gledaš glumce kako se razvijaju iz sezone u sezonu, kako stare, a ponašanje im ostaje u potpunosti isto. Gluma je jadna, nepotpuna i bezosjećajna.
Gledaš na sat. Moraš krenuti na posao. Zar već?? Pa di je nestao onaj slobodan dan koji si cijeli tjedan priželjkivao? Ustaješ iz kauča potpuno sljepljen od znoja. Zavrti ti se u glavi i promašuješ vrata. Osjećaš se slabo. Toliko si bio hipnotiziran da si zaboravio jesti. Sada više nemaš vremena. Tuširaš se i polako dolaziš k sebi. Oporavljaš se. Zaboravljaš Tv, zaboravljaš likove, zaboravljaš glumce. Osjećaš se bolje.
Smiješak na licu i krećeš na posao.
I opet prolazi cijeli tjedan u isčekivanju tog slobodnog dana kojeg ćeš opet provesti zaključan u kući buljeći u Tv.
Zato sam ja za danas odlučio uzeti bajk i otići u šumu. Ali, buđenje u dva, ručak kojeg mogah samo pomirisati jer "ranojutarnja" svađa između roditelja ti je jednostavno ubila tek, ukočenost mišića... sve su to faktori zbog kojih ipak malo bolje razmišljaš o svojoj odluci. I na kraju sjedaš pred televizor u nadi da ćeš si razbistriti misli i razmisliti o svome idućem potezu. Sjediš mirno zatupljen i polako zaboravljaš o čemu si uopće razmišljao.
Jebi ga.
np. Mercyful fate - Into the coven (Melissa)
I sada kada se sjetim kako sam prije samo dvije godine doslovno gutao knjige, a Tv nisam nikada ni palio... Hvata me nostalgija za tim davnim danima. Ali sada... nekako mi se teško natjerati da legnem na krevet, upalim muziku i uzmem knjigu u ruke. Ima toliko toga što još nisam pročitao a što bih htio. Ima toliko toga što sam pročitao nekada davno kada to isto nisam shvatio jer sam bio klinac kojem je igra riječi bila zabavna i to je sve što ga zanima, a sada sam ipak "odrastao" i neke stvari puno bolje shvaćam jer se bolje mogu poistovjetiti sa svojim junacima.
Gdje je nestao onaj dječak koji je spuštao roletne, palio mirisne štapiće i tisuće svijećica? Onaj što je ponekad ostajao doma kako bi uživao u svome miru? I listao knjigu za knjigom. Pisao. Crtao. Trudio se. Nestao je negdje daleko, zaboravljen; jer izgurao ga je ovaj novi "odrasliji" klinac kojeg je društvo forsiralo da je njegovo vrijeme došlo i da se treba prestati skrivati. I što su dobili? Zatupljenog kretena koji gledajući Tv zaboravlja da je gladan i da teba jesti!!! Are you happy noW!!!???
Možda je vrijeme da se onaj mali dječak vrati, da se zaboravi na godine, da se zaboravi na sve. Možda je vrijeme da se zaboravi na "odrastanje" i da se ponovno udahne duša ovoom trulom biću što se kreće kroz svijet. Jer kreativnost je jedina prava kvaliteta koju sam imao, a sada... sada sam i više nego prosječan. Sada sam običan. Isti. Izgubljen u moru kopija. Well, fuck that shit!
Gdje je nestalo doba kada sam se zabavljao uz dvadeset kn? A sada, ni dvjesto mi nije dovoljno. God damn.
Odoh.
Bicikl me čeka spreman. Fotić je spreman. Šuma je samo dva kilometra dalje. A unutra.. možda ponovno pronađem onog zabavnog malog i sjetim se kako je to zabavljati se bez da gubim sebe samog.
np. Orgy - Social enemies (candyass)
*EDIT*
Sjećate se kada sam rekao da se idem vozit? Eh, pa, to se uopće nije dogodilo. Otuširao sam se i vratio za komp. Već me glava boli od buljenja u njega i refreshanja jedne te iste stranice ali neću odustati =)
Sjedit ću ovdje poput zadnjeg kronera i kada osjetim da se smrad ponovno počinje širit iz mog usranog bića polako ću skočit do kupaonice na tuš i ponovno istim tempom nastaviti klikati taj desni gumbić na mišu. Može li mi kažiprst desne ruke toliko ojačati od stiskanja tog ukletog gumbeka da postane trostruko veći od ostalih??? 
- 15:17 -
