np. Mudvayne
Zanimljivo je pitanje koje bi si mnoge današnje generacije klinica mogle postavljati Ta kako ste se vi svi zabavljali onda davno davno prije kada nije bilo nintenda ni gameboya??
I tako dok se današnje generacije tih nekih novih klinaca zabavljaju doma uz igrice i zaboravljaju kakav je to užitak trčati po livadi, padati na asfaltu i zabavljati se smišljajući nove naćine igranja mene hvata nekakva tužna nostalgija za nekim izgubljenim vremenima, nekim davno zaboravljenim djetinjstvom koje smo davno zaključali u skladište sijećanja i sada sakuplja prašinu na polici zajedno sa snovima koje smo gajili u nadi da ćemo jednog dana postati astronauti ili slavni nogometaši. Gdje je nestala ona strast za golim životom?
Evo gledam kroz prozor svoj kvart. Gdje su nestale sve one livade gdje smo igrali nogomet i bezbojl? Gdje je nestala ona šuma u kojoj smo se penjali na drveće i gradili kućice? Luk i strijela bili su naše oružije, a ne tisuću i jedna različita vrsta plastične puške koju moramo zamijeniti za dva tjedna jer baš ta koju ja imam u rukama više nije in i samim time više nije zanimljiva.
A gdje je nestala zanimljivost razmjenjivanja kazeta? Naravno danas se prže CD-i i skidaju pjesmice s interneta (jest to i ja radim i ne sramim se toga), ali kada sam prolazio kroz pubertet i upoznavao glazbu koja će me kasnije oblikovati kao čovjeka i koja je ostala u mojim venama i mojim bubnjićima tuli već prokletih osam godina imati jednu kazetu bilo je wov. Sjećam se svoje prve kazete od metallice (Ride a lightning). Nikome je nisam davao u ruke, čak ni roditeljima. Stajala je pored linije kao trofej koji sam dobio za spašavanje dvije tisuće ljudi čija je smrt skoro pa bila neizbježna, ali moj junački pothvat i puka snalažljivost te potpuna nebriga za vlastiti život samo kako bih spasio nečiji drugi (neki bi to nazvali i glupošću) i ponekad kada bi došli prijatelji kod mene ja bi ju stavio u liniju i pustio sav ponosan... huh, koja je to bila greška. Linija, eto hand made in germany way back in 1981. je lijepo progutala taj moj ponos na opću radost mojih prijatelja koji su u to vrijeme bili opčinjeni dinom merlinom ili je plavi orkestar tada bio in??? Ne sijećam se više. Koja je muka tada bila nabaviti novi primjerak. No onda.. polako se vrijeme mijenjalo. Došle su pržilice i ljudi koji su ih si mogli priuštiti (ja svoju dobio tek pet godina later) pržili su cd-e za kojih tridesetak kuna komad. I tako je počelo moje daljnje obrazovanje u pogledu muzičkog izražaja.. ovaj... muzičkog ukusa i neukusa. I tako, osam godina kasnije mladi gospodin ima pedesetak cd-a empetrijeva (ništa impresivno s obzirom da se današnji klinci već sa svojim petnaestak godina mogu pohvaliti da imaju i po stotinjak komada) koje sam čak sve i preslušao... I tako, jedan od rijetkih koji mogu za sebe reći kako su godinama polako i sazrijelii sakupili puno iskustva, par koncerata i poneko razbijeno rebro, slomljeno koljeno i par tisuća masnica, a još uvijek tu negdje mi je prvi CD koji sam dobio u ruke, stoji ispod kreveta duboko skriven i čuvan poput najveće tajne koju pukim spletom okolnosti svi znaju. Da, moj prvi Korn, Follow the leader... Iako je prvi album koji sam čuo bio Life is peachy no naželost to je bilo još u doba kada nisam imao niti jedan cd, a kazeta je odavno postala neupotrebljiva od pretjeranog preslušavanja.
I tako dok su se svi prijatelji lagano mijenjali i iz lošeg glazbeno neukusa prelazili u još lošiji te na kraju završili na narodnjacima ja sam bio mala crna ofčica... Dok prelazak na faks nije bitno promijenio mnogo stvari. ALi... hehe.. uvijek postoji onaj ružni ALI. Sada gledam svoje best frendovi, svi koji su slušali baš iste bendove kao i ja... Neki su prešli na Justina, neki na Immortal... Samo sam ja ostao isti onaj stari KoRn fan. Tužno? Dok su svi evoluirali u nešto novo ja sam ostao vjeran svojim bendovima da bih se na kraju razočarao u apsolutno svakom bendu koji mi je prije osam godina značio nešto više od života.
I sada kada gledam tu cijelu navalu Gotičara/black metalaca ili kako se već svi oni nazivaju... Čudno je to... Na kraju ostajem sam u toj nekoj grupi i dopuštam svima da me nazivaju MTV klincem jer iako nikada nisam imao satelitsku, a samim time nisam nikada niti gledao MTV, MTV je popularizirajući bendove koje slušam kreirao moju sudbinu usamljenog hardcoraša/Nu metalca...
I tako dok se današnji klinci trude biti kul nabrajajući tisuću i jedan bend i kritizirajući svakoga tko još nije spoznao da je Dimmu Borgir naj tru bend svih vremena meni iz zvučnika izlazi kreštavi Chinov glas koji se sudara sa jednostavnim gitarskim rifovima i u mojoj glavi tvori totalni kaos i delirij.
I tako, započeh sve sa djetinjstvom a na karaju o djetinjstvu nisam ni prozborio. Kako misli lutaju...
Možda je vrijeme da ostavim ovu tipkovnicu i posvetim se suncu vani. Morao bih si nabavit laptop pa da mogu otić do parkića, sijesti se u travu i uživajući u suncu pisati svoje gluposti jer olovku sam zaboravio držati onog trenutka kada sam odlučio napustiti faks i upustiti se u taj gorki život radnog čovjeka. Naravno, ispalo je da taj život i nije tako gorak jer da je zar bih još uvijek radio? Ili bih se vratio na faks u potrazi za boljom budučnošću???
Post je objavljen 08.05.2006. u 11:39 sati.