Taajni svijet

Koračanje maglovitim oblacima...

... škicnuh kroz krozor... vaaau... pa ovo vrijeme samo mene čeka... i krenem.
Stadoh kraj svog četveronožnog čupavca koji se sklupčao u košari, kao da ga plaši noć.
Rekoh mu, slušaj mali, ideš samnom, ako obećaš da ćeš biti tih. Te oči velike, vjerne i smeđe, sve rekoše. Krenusmo...
ma ima nešto čarobno u toj magli, ima...
Nedozvoljava uličnim svjetiljkama da pokažu svoj sjaj, ma koliko se one trudile...
Nedozvoljava slučajnom prolazniku zaviriti u moje lice...
Kao koračanje maglovitim oblacima...
I hodali smo, a nitko znao nije... ma hodali do kraja treće ulice.
Noć, magla i tišina... ništa više ni netreba.
Sve one znaju... znaju i misli, i šta piše na licu, i da ću uvijek..., i da neću nikada...
Studen gricka za lice, i ruke, i... baš u tom je čar...
Pomislili bi - luda je, pa tko još uživa u ovom lošem vremenu?
Ali eto, ima i takvih svjetova... koji koračaju maglovitim oblacima... koji svoje misli poklanjaju noći i koji osluškuju svoja sjećanja, koji čekaju, čekaju poznati miris u zraku...

16.11.2008. u 19:15
| Šta ti misliš? (8) | Tko printa? |