svjetlost
30.07.2006., nedjelja
ČETIRI LJUPCA TAMAN TOLIKO
|
Likovi: Šaptač, Kralj, Breskva, Pripovjedač Vrijeme radnje: taman tada Mjesto radnje: Šaptačevo kraljevstvo I. GURKANJE ŠAPTAČ: Rano il ne ja ljupce ti šaljem Da taknu te na pravo mjesto Volim te gledati dok topla snivaš Al to je već sada prečesto Jer budnu te želim, pogleda čistog Da zračiš bistrinom sjajnom refreeeeeeeeeeeen I dok te ljubim da ništa ne skrivaš Pred mojom odajom tajnom Ni pogled, ni osmjeh, ni radost ni žar A tijelo svoje da daš mi ko dar Ni sanje, ni suze, ni tugu ni bol Jer ljupci su moji baš pravi za to Refreeeeeeeeeeeeeeeen Radostan, iskričav valcer, nagovještava Ni korak, ni klecaj, ni uzmak ni pad podiže energiju, iskonski pomiče sržžžž Da sve to odjednom dođe nam sad Ovdje pjeva šaptač Ni drhtaj ni plamen, ni suzu ni trag Na kraju opere pjevaju svviiiiiiiiiiiiiiiiiiii Jer ljupce ti šaljem, pa ja sam ti drag publika pleše pored stolica, uhhhhhhhh Refreeeeeeeeeeeen Ni uzdah, ni treptaj,ni dodir ni slast Ja uzimam sve to, pa bit će mi čast Ni ponor, ni svemir,ni šušanj ni bat Ja ljupce ti šaljem, otkucava sat. Muzika počinje, orkestar cijeli (trebam ga još definirati, ali ne preveliki), bezbrižnu i vedru atmosferu stvara, pa se instrumenti počinju odvajati i dječje strasno natjecati koji će glasnije voćem biti… i tako mnoštvo TEMA voćnih razmili svoje zvuke predigrom… mmmmmmmm… to neka nota upliće zametak želje… neprimjetno gotovo Taman toliko… I počinje glazbena priča igrom ispunjenja i htjenja, svjesnosti i želje, stvarnosti i mašte… Nastupa pripovjedač Pripovjedač: Taman tada subota bješe Ljeta dvije i šeste Dvadeset nekog mjeseca lipa Sunce na vrh krijeste Kralj je poželio kušati nešto Slađe od voća svega Što ga je imo u obilju svome Kraljevstva bogata vrijedna Šetao tako dvorima svojim Ponukan željom čudnom Okus se javi tihom slutnjom Breskvastom posve okruglom Šaptač: Mmmiriše tako neznano voće sočno ti puni usta zrelost ti čuje vidi i kuša košticu njegovu sluša (glazba podcrtava ove radnje i užurbanost pripreme i priprema pojavom novih motiva „pojavu“ Breskve..) ( scena se polako mijenja) Pripovjedač: Opijen snažno ovim čudom Stade se spremati hitro Pomno se rediti laštiti ruho Jer sve to bilo je bitno Sluge je zvao neka mu pregnu Najbolje konje bijele Pripreme nove odore sjajne Darove sve one cijele Što ih je ne znajuć kada će trebat Ljubavlju žarkom spravljo Redao pomno mjeseca svakog Za ticanje neko bajno Kada glazba dosegne vrhunac krešenda na scenu stupi Kralj…. Kralj šeta među voćem …(Kralj šeta među voćem, miriše ga, opipava Igra glazbe i Kralja… smješka mu sa lica ne silazi.. pa, kao da san je, usta ne otvara da kuša, da proba… već ga mazi, već ga miluje, već ga ljubi… to voće svekojako (nije greška), svakoliko (niiiije greška))… Oprobao je kralj, sve to, uživao u tome, mirisao, doticao. Bilo mu je predivno. Taman toliko… i… Kralj: Podsjetit sada opet se želim Na neka svoja djela Kako sam brižno spremao velim Prošla je godina cijela Prvog sam Snježnog mjeseca hladnog Spravljao banane meke Dodao malo šuma rijeke Pravio tako lijeke Drugog je zatim mjeseca Bure Valjalo čekati sjene Jabuka ranih kiselih sočnih I šljiva plavih voćnih Kralj: Trećega jele pjevahu vitke Skakahu posred lista Dirah im iglice pokrete čitke Prikaza duša se čista Četvrtog onog mjeseca Trava U zelenom polju što puca Sakupljao jagode crvene slatke S toplog proljetnog sunca Ovo mi ljubavi tražio ti si Da spjevam samo za te Eto od srca čistog svoga Darujem ove sate Mjesece čudne kojim se vraćaš Valjda ti trebaju zlato Milo moje ljubljeno sunce Spjevah ih samo zato Pa čini s njima što te volja Za dar se ne misli dalje Ako ti vrijede uzmi ih mili A ako ne ti predaj ih svili smješka mu sa lica ne silazi.. pa, kao da san je, usta ne otvara da kuša, da proba… već ga mazi, već ga miluje, već ga ljubi… to voće svekojako (nije greška), svakoliko (niiiije greška))… Oprobao je kralj, sve to, uživao u tome, mirisao, doticao. Bilo mu je predivno. (muzika polako mijenja izričaj, postaje fragmentarna i kao da gubi cjelovitost ritma i harmonije) Šaptač: Tanani bajni koncerta zvuci Milinom dotiču uho Kraljevstva moga što ih je sklado Maestro u doba gluho Osjetit beskvu ispočetka Želiš li vođo časni Kušati voće neznano tajno Jesu li snovi jasni Nisi to voće oprobo kralju Košticu njegovu tako Čudna je ona želiš li znati Ne može do nje svako (ovo ponoviti više puta, najprije samo najavu da postoji jedno voće, zatim objava da ga „još kušao nisi“ pa i to ponoviti više puta dok se radoznalost u Kraljevoj svijesti ne uobliči i u jasnu želju) (već je glazba doživjela svoju mijenu i jasno oslikava unutarnje Kraljevo stanje) Pripovjedač: Istog se toga subotnjeg dana Breskva igrala lako S voćem raznim igara stalnih Kotrljavih smiješnih raznih Odjednom osjeti želju za kraljem Odavno rođenu tajnu Željenu strasnu veliku svetu Toliko puta kletu Pitanu stalno u svakoj noći Pletenu nitima srca Ta joj tajna životom cijelim Uvijek na vrata kuca Šaptač: Došlo je vrijeme voćko mazna Tajnu otkriti svetu Što te je pratila stopu svaku Činila srcu tvom štetu (muzika je već poprimila jasan breskvasti oblik, a upliće mu se TEMA Šaptača) Šaptač: Tanani bajni koncerta zvuci Milinom dotiču uho Kraljevstva moga što ih je sklado Maestro u doba gluho Bi li mala skakutava breskvo Voljela sresti kralja Časnog i vrijednog, smionog pravog Što ne zna koliko valja Nisi ti nikad došla do srži Kraljevske gorde neke Spočetka takla točku tajnu Slobodnu bujicu rijeke (ovo ponoviti više puta, najprije samo najavu da postoji jedan kralj, zatim objava da ga „još takla nisi“ pa i to ponoviti više puta dok se radoznalost u Breskvinoj svijesti ne uobliči i u jasnu želju) Pripovjedač: U hipu je znala putovati valja Nepoznat pravac je snađe Treba pohoditi daleke čudne Tajnoga kraljevstva lađe Ugladit kožu nježnu joj bilo Važno i potrebno jako Ugodit mirist opojno breskvast A srž poravnati tako Njena je slutnja toga početka Plovila morem plavim Šetala dvorima nota nekih Lutala zvukom bajnim Šaptač: Susret neka željama vašim Bude šaptanjem otkan Koncertom slovom Glasom i slikom I vašim milim likom....................taman toliko........................ Pripovjedač: Oboje stigli istome trenu Šaptača kraljevstvo ovo Sjećanja zaspu zašto su došli Stadu raspredati slovo Željni stići sve što treba Kazivali djela svoja Iskreno časno s puno strasti Kao što su i ova Breskva opijena raskošnim dvorom Zapjeva u sebi zborom Kralj pak vidjevši tajnu ovu Pomaknu košticu slovu Šaptač: Neka ne bude slučajno. Budite jedno taman toliko.......da nastupi čarolija Pripovjedač: Breskva u trenu postane žena Crna naga al stidna Kralj se ogleda čovjekom zrelim Vlasima pomalo bijelim Susret njihov spoji vrijeme Dah dušu i mjesto Pristali jesu toga trena Šaptača slušati često Čuti ga češće svakoga dana Prebirat i druge zvuke A dati cijela bića svoja Pristati na sve muke (dok Pripovjedač pripovijeda Kralj skida one dijelove kostima koji ga čine Kraljem, a Breskva izvodi pravi striptiz skidajući masku breskve (siguran sam da ćemo naći dovoljno hrabru primadonu da to izvede) ostajući naga, postajući ŽENA) II. SUSRET (u međuvremenu, scena se promijenila i do kraja Susreta ostaje ista, skromna… nadopuniJ))) VOLIM TE Kralj: U tebi vidim ljepotu svoju, ponos me prožima na te, istinu čujem draga, mila i hoću je slušati sate Breskva: Iz tebe tako duboko sija Vjera čvrsta i sveta Da kušam s tobom divljenje svoje Sve do kraja svijeta Šaptač: Podarite jedno drugom istine taman toliko......... da vjeru steknete čvrstu, a uz nju darujte tajni taman toliko..........da tražite se uvijek. (ovo neka izgleda kao da baca čini na njih manirom rasnog čarobnjaka) Kralj: Dajem ti iskrenost svoju zlatnu Ona će svijetliti nama Uz nju ti poklanjam tajnu svetu Pod ruku svjetlu, tama. Breskva: Vjeru ja imam što istinu prati Ide za njom kao sjena Al skrivenog malo trebam ti dati Šapnuta ta mi je mjena. Šaptač: Budite jedno drugom podrška taman toliko.............da sigurnost spoznate skupa, al slobode ostavite taman toliko..............da rasti možete nesmetano. Kralj: Znanje, vještinu, mudrost, iskustvo Prosipam životom tvojim Puštam i šutim onda kad treba Da kreneš putem svojim Breskva: Sve što sam do sad skupila u se Otvaram tebi na znanje Čim te nema, ja samo ćutim Tvoje posebne sanje Šaptač: Jedinstvo vaše u iskušenjima bit će taman toliko.............da uvijek iznova spoznajete koliko je snažno, duboko, životno vrijedno. Kralj: Kad odem u trenu putem drugim Očaran svilenom dugom Osjetim radost, divljenje, čudo Šaptačevim sjajnim slugom Pa krenem put povratka Svoga i tvoga Kroz magle tuste i silne Zasja mi jače naša ljubav U predjele nove mi dirne Breskva: A ja kad se vinem u oblake bijele Pozvana slastima novim Ne čujem ništa do šaptanje neko Sva opijena plovim Pri povratku tražim nebo i more Ne spazim ništa do mraka A onda tebe vidim sjajnog Što blještiš od sunčevih zraka Šaptač: Tjelesna ljubav potrebna vam je taman toliko..........da biste uvijek kretali ispočetka, a ona je nužna taman toliko................da biste uvijek iznova osjetili slast kraja, to jest jedinstva svoga Kralj: Moje je tijelo odaja carska U kojoj tebe gostim Dajem ti sebe, do kraja cijelog Da osjetim tebe, tko si. Breskva: Prostirem tebi svo svoje biće Željom i strašću nudim U nježnom tkanju tijela naših Za tobom sve više žudim. Šaptač: Spoznajte mane jedno drugog taman toliko.........da ne ostanu sakrivene, a pričajte o njima taman toliko...........da vam pružaju radostan osmjeh Kralj: O vidim sada da shvatila nisi U čudu me samo gledaš A ja te grlim i smješak ti dajem I čekam da mi se predaš Breskva: Opet si samo propustio nešto Što obični ljudi rade A ja se smiješim, jer nisi sad za to Pa to ti donosi nade. Šaptač: Pričajte o prošlosti taman toliko........da vam pruža nauk, a šutite o njoj taman toliko...... da spoznate da se ne da mijenjati Kralj: Prošlo je vrijeme lijepo i ružno Puteve moje dalo Dovelo ovdje, gdje sada ja sam Iskustva i znanja mi malo Ali da nije njega bilo Ne bih do tebe stigo Ne bih se šarena dugo moja Na oblak ovaj digo. Breskva: Ono što prošlo je, nema sad kuda Samo mi sjećanje osta Opet mi izviru poruke otud I to je taman dosta To mi stazu osvijetli moju Do tebe da mogu doći Zlato moje blještavo sjajno S tobom kući poći. Pripovjedač: I tako su Breskva i Kralj snatrili u Šaptačevom kraljevstvu, opijeni jedno drugom, šaptanjem,oblakom i svaki sobom. Šaptač: Nisam rekao da će biti lako...... taman toliko..................... (bez ljutnje molimJ neki će dijelovi dijaloga morati doživjeti promjenice.. Taman toliko) Kraj susreta III. PODBADANJE Pripovjedač: U snatrenjima bajnim odlutali Kralj i Breskva put kraljevstva tajnog, ne primijetivši da su se previše udaljili. Šaptačevi dvori bijahu ostali negdje iza brda, a sunce lagano zalazilo. Breskva osjeti pomicanje žute koštice svoje. Kralj zanesen, smiren je bio. I ču se kratko....... Šaptač: Ukrstite mačeve.................. taman toliko........ Breskva: Dolazi noć nam, o mili kralju Valja nam vratit se tud Meni je tako nekako čudno Kao da mrak mi je svud Kralj: Ne boj se draga, pa ja sam tu za te Ne vidim nikakav jal Sve mi je sjajno, vrelo i bajno Osmjeh mi titra čak sad Breskva: Vidim da nisi me shvatio kralju Upravo hvata me strah Valja nam vratit se poznatim putem Ne znam da svira nam Bach Kralj: Ne čuješ zvuke, predivne lutnje Ni odjek zvona tih Lepet krila, usnulih zvijezda Mila zar nije to stid Breskva: Želim ti reći usnuli kralju Da sad me hvata već bijes Kamoli da sam uz nekakve harfe Sposobna proći kroz stres Ti tu tek stojiš, ne pomičeš sebe Da pomogneš nemoći toj Ti si kralju usnuo sasvim Pitam se da li si svoj Kralj: Breskvo draga mila i čedna Dirnut ćeš mene i svijet Čemu ove oronule suze Sve je to ptica let Breskva: Ostavi priče, puste i prazne Učini nešto sad ti Ja sam ovdje a ti tamo Nismo sad ni blizu mi. Pripovjedač: I kako već biva u bajci svakoj, pojavi se kočija niotkuda, pa ih poveze bliže Šaptačevim dvorima. Izađu tu negdje, a tek što su sišli................ Šaptač: Ukrstite mačeve............još jednom..........taman toliko....... Breskva: Ispade meni cipela krasna Umraku ne mogu je naći A tebi je svjetlo, koliko vidim Možeš se baš dobro snaći Kralj: Milice moja, breskvice ljuta Što će ti cipela pusta Ovdje je meko kao u perju Ko kad je magla tusta Breskva: O vidim moj dragi Nije ni tebi više to svjetlo prejako Nisam znala dok rekao nisi Veseli me što baš je tako Sad smo bliže srećice moja Vulkan i smiraj su skupa Ja sam stoga radosna jako Mene ta svjetlost kupa Kralj: Ta svašta ti pričaš Nisam ja bijesan, Nisu me učili tako Oni su meni rekli da treba Raditi sve baš polako Nježno, blago, smireno, tiho Uvijek u istome trenu Naviko ja sam, biti uz svakog Čitati njegovu mrenu Breskva: Tako mi žao, kralju mili Što moju vidio nisi Ni dio nećeš čitati sada Samo sa sobom ti si Ne umiješ dati ono što treba Tako si beskrajno čudan Čini se kao da upravo ti si Odonda posvema budan Kralj: Zar ti si breskvo ovoga puta Tražila usnulog kralja Prošao ja sam iz majčinih skuta Moja je prošlost dalja Pripovijedač: I opet kao u svakoj bajci, zasja krijesnica , obasja put, pa Breskva ugleda svoju cipelicu. Natakne je na nožicu i krenu put Šaptačevih dvora. ( čuje se tiha glazba....ljupce ti šaljem...bez pjevača.........), pa se zagrle i približe jedno drugom. I tek što im se učinilo da je opet sve na svome mjestu.......................................... Šaptač: Latite se mača.........još jednom.......taman toliko................ da ga odložite. Kralj: Kako je bajno ovako s tobom Ići put velikih zvijezda Nisam ni slutio, čuđenje moje Samo tek naznake gnijezda Breskva: Tako se čini, svestrano moje Da ja sam usnula javu Tek što sam mala kročila svijetom Probala svu ovu stravu. Al kralju mili ja sam ti stvarno Baš tako jako gladna Putujem slatko, razmišljam mukom Kako je staza mi jadna Kralj: Sad mi je evo stvarno dosta Usnula breskvo plava Nisi ni plava smeđa ni žuta Samo si previše ljuta Neka si takva, baš me to briga Da znaš i ja sam gladan Ali mi ova ljubav za tobom Zaborav priziva jadan Ne ćutim ništa više od svega Što bilo je tu malo prije Samo mi doba latit se mača I neka se ništa ne smije Neka sve prođe usnulim putem Budit se nećemo tako Ne znamo slušat Šaptača jednog Mada smo htjeli ovako Breskva: Pokaži kralju da vidim kako Od mača se gine sjajnog Probati moram kada sam smjela I sama to činit odavno Želim da odem od tvoje ruke inače nema mi smisla Ako Šaptača ne čujem tihog Naporna sva sam presvisla. Kralj: Mili Bože što me sad snađe Ovo ni snatrio nisam Niti sam htio nikad ni jednom Bio negdje zapisan Sada moram latit se mača Ubiti ono što trebam, Najviše volim, želim i snivam Kako sam jadan i bijedan Oprosti Bože što lišavam sebe Za ovu ljubav svetu Znam da moram Došlo je vrijeme Valja počiniti štetu Srce je moje čisto i bistro Voli i daje do kraja Mačem ću zlatnim Ostavit snove Danima beskrajnog sjaja Breskva: Molim za šapat Posljednji nježni Šapčući klečim zadnja A srce bolno crveno sija Ključa i drhti kao ti i ja Prekasno čuh te Moradoh sama Čekati nisam mogla Jedva sam bljesak Poruke tvoje Zadnje spoznati mogla U hipu srca se svoga latih Dovoljne luči sjajne Zahvatih vode mutne duboke Podzemnog grada tajne Još sam cijele preduge noći Čekala šapat meki Praćena sjenom, rogom nekim Na rubu mjesecom mekim Bez znaka tvoga nikako nisam Usnuti konačno mogla Ležala tiho slušala srce Dalekog šaptača svoga I nisam čula drhtanje znano Nekom je drugom dano S mačem u ruci, dogorjelom luči Usnih Da šapatom tihim Jednom Valja vratit se kući. Šaptač: Osjetila ili ne Kraj stopa tvojih moje koračaju Osjetila ili ne Dok lebdiš krila moja jačaju Osjetila ili ne Dok toneš anđeli te meni vraćaju Pripovjedač: Zatražila ili ne Naličja se pravog laćaju Pripovjedač: U kraljevstvu Šaptača Zalazila noć Zaginuo boj Doticao jal Probudio strah Zavladao stid Prožimao bijes Pogodio stres Presvisla nemoć Oblila suze Puste prazne Padao mrak Magla ljuta Mrena žalosna Strava gladna Muka jadna Zaborav stigne Napor dođe Ubijanje smogne Bijeda uđe Šteta osta Ništa posta Šaptač: Snivajte.......taman toliko..........da spoznate..... buditi se valja. KRAJ P.S. Nastavak slijedi J IV. ŠAPTAČEVO KRALJEVSTVO Ljupce ti šaljem......................... Pripovjedač: Lagana pjesma buditi stala Svu ovu zaspalu svitu Jednog po jednog Dvoje odjednom Troje i tako redom Četvrtog kada probudi pjesma Sinu i sunce svako U ruci mojoj, tvojoj i onoj Blješti sve tako lako Šaptač: Nižem za tebe ljupce Pažljivo slažem u nizu Spajam ih tiho redom Da budu sasvim blizu Pripovjedač: Prva je misao bila Krenuti ispočetka U doba radosti čiste Djetinjeg onog svetka Zasvira koncert sjećanja krasnih, beskrajnih polja zlatnih livada snenih, snatrenja strasnih ničim ometenih davnih Šaptač: Bisera tražite..............taman toliko............... Pripovjedač: Svatko odmah tražiti stade Biser u krunama školjke Raditi vrijedno Sretno i spretno Liječiti sve svoje boljke Jedan je tražio malu al čednu Školjku na dnu mora A drugi snatrio veliku bijelu Na hridi svoga dvora Treći je gledao zelenu sjajnu Putujuć da će je naći Ostali isto svatko svoju Šaptač: Na dobro će izaći J)) Pripovjedač: I ova trojica s prethodnog stiha Zaista nađoše svoje Srećom sijahu i šaptač tako Radost se širila lako Šaptač: Zlata darujte..............................taman toliko....................... Breskva: Kralju tako ljubim ti reći Da jednu želju gorim Toliko jaku, veliku, svetu Pa nemam riječi da zborim Kralj: Nekad su riječi od viška mila Nemoj brinuti zlato Ako ti želja velika snažna Onda će biti tako Kralj: A meni sunce toliko sija Da veće je od moje želje I slova nema kojim bih mogo Izreći tolko veselje Breskva: Od plama silnog što tako bukti Darujem tebi želju Svilenu čednu strasnu tajnu Života moga vrijednu Kralj: A ja tebi poklanjam svoju Iz najdublje duše svoje Neka ti duge buduće dane Grije to sunce moje Breskva: Želim da želja što dadoh je tebi Traje i plamti dugo Kroz vremena teška i bremena svisla Odlazi, zbogom tugo Kralj: Ja tako žarko sunce sad znadem Da prestati nikad neće Uvijek će zrake prodrijeti jake I cvast će to poljsko cvijeće Šaptač: Čuvajte Kraljevstvo moje.............taman toliko...........da vječno traje Pripovjedač: Koncertom slavnim glasima davnim Krenite ispočetka U dječje doba Nevinih slova Majčina oka oba Očeve skute kad pratili vi ste Mašući srcem svojim Igri se vraćali taman toliko Šaptačevim Kraljevstvom ovim I tada će sijati snažno i vječno Sunce u vašoj ruci Blistati punim Čudesnim sjajem U svakoj mora luci U svakoj uvali ove zemlje Na svakom komadu puta U kapi rijeke Rastu bilja Pogledu ptice neke U latima fine zelene trave Vrhu planina ovih Moru što šumi i priča tajne Plave svjetlosti sjajne U dahu sunca prečistog žutog Klasju žita što mu je nalik Zlatu mekom želje vaše Predivne glazbe naše Skoku dupina smjelog nad morem Dodiru vašem nježnom Pahulji zlatnoj kristalno bijeloj Oluji svakoj snježnoj Šaptač: Evo još nešto ponizno samo Dajem od srca svoga Šaptanje tiho strpljivo nježno Dijamant ovoga doba Čuvah ga pomno tisuće ljeta S najvećim žarom života svoga Kraljevstvo svoje obilja puno Bogatstvo srca moga Sada ga lako predajem vama Na čuvanje pomno trajno Nek vode bistre liju stalno Kao što bilo je davno Kad svi su pomislili da je kraj..........................STIŽE ŠAPTAČ...............taman toliko Stigoh na kratko dosta je bilo Taman toliko i malo više Da predam od srca cijeloga svoga Zadnje slovo od boga moga (svi se okreću kome će predati šaptač zadnje slovo..dopuni....taman toliko...:)))) Šaptač polako prilazi Kralju, ruku mu stavlja na rame, ljubac mu dajeJ) KRALJ Hvala ti bože jedini mili Što valjam taman tako Biser zlatni u mekoj svili Moram al ne bih sad plako SVI: Nek nam Kraljevstvo naše sija Blješti kozmosom dugim Jače od zvijezda, dalekih sitnih I bude luč nekim drugim Što budu ga željeli čuvati brižno Budućim ljetima dugim Tkati snove i šaptanja meka Prizvati sve izdaleka (Kako se zaorila pjesma jasna, na scenu upadaju veselo breskve s jedne strane a kraljevi s druge strane, pridružuju se pjesmi........svima lica blješte ............. KRAJ |
- 12:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ISPOCETKA
|
Kako me Heidegger taknu s mjesta Usred mekane srži Shvatih odjednom Da jesam Maestra I rekoh: « dobro se drži» Osjetih odmah da opet mi valja Krenuti sve ispočetka Graditi stubu ponovo prvu Valjda jednoga petka  |
- 00:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
28.07.2006., petak
MAČEVANJE
|
Pripovjedač: U snatrenjima bajnim odlutali Kralj i Breskva put kraljevstva tajnog, ne primijetivši da su se previše udaljili. Šaptačevi dvori bijahu ostali negdje iza brda, a sunce lagano zalazilo. Breskva osjeti pomicanje žute koštice svoje. Kralj zanesen, smiren je bio. I ču se kratko....... Šaptač: Ukrstite mačeve.................. taman toliko........ Breskva: Dolazi noć nam, o mili kralju Valja nam vratit se tud Meni je tako nekako čudno Kao da mrak mi je svud Kralj: Ne boj se draga, pa ja sam tu za te Ne vidim nikakav jal Sve mi je sjajno, vrelo i bajno Osmjeh mi titra čak sad Breskva: Vidim da nisi me shvatio kralju Upravo hvata me strah Valja nam vratit se poznatim putem Ne znam da svira nam Bach Kralj: Ne čuješ zvuke, predivne lutnje Ni odjek zvona tih Lepet krila, usnulih zvijezda Mila zar nije to stid Breskva: Želim ti reći usnuli kralju Da sad me hvata već bijes Kamoli da sam uz nekakve harfe Sposobna proći kroz stres Ti tu tek stojiš, ne pomičeš sebe Da pomogneš nemoći toj Ti si kralju usnuo sasvim Pitam se da li si svoj Kralj: Breskvo draga mila i čedna Dirnut ćeš mene i svijet Čemu ove oronule suze Sve je to ptica let Breskva: Ostavi priče, puste i prazne Učini nešto sad ti Ja sam ovdje a ti tamo Nismo sad ni blizu mi. Pripovjedač: I kako već biva u bajci svakoj, pojavi se kočija niotkuda, pa ih poveze bliže Šaptačevim dvorima. Izađu tu negdje, a tek što su sišli................ Šaptač: Ukrstite mačeve............još jednom..........taman toliko....... Breskva: Ispade meni cipela krasna Umraku ne mogu je naći A tebi je svjetlo, koliko vidim Možeš se baš dobro snaći Kralj: Milice moja, breskvice ljuta Što će ti cipela pusta Ovdje je meko kao u perju Ko kad je magla tusta Breskva: O vidim moj dragi Nije ni tebi više to svjetlo prejako Nisam znala dok rekao nisi Veseli me što baš je tako Sad smo bliže srećice moja Vulkan i smiraj su skupa Ja sam stoga radosna jako Mene ta svjetlost kupa Kralj: Ta svašta ti pričaš Nisam ja bijesan, Nisu me učili tako Oni su meni rekli da treba Raditi sve baš polako Nježno, blago, smireno, tiho Uvijek u istome trenu Naviko ja sam, biti uz svakog Čitati njegovu mrenu Breskva: Tako mi žao, kralju mili Što moju vidio nisi Ni dio nećeš čitati sada Samo sa sobom ti si Ne umiješ dati ono što treba Tako si beskrajno čudan Čini se kao da upravo ti si Odonda posvema budan Kralj: Zar ti si breskvo ovoga puta Tražila usnulog kralja Prošao ja sam iz majčinih skuta Moja je prošlost dalja Pripovijedač: I opet kao u svakoj bajci, zasja krijesnica , obasja put, pa Breskva ugleda svoju cipelicu. Natakne je na nožicu i krenu put Šaptačevih dvora. ( čuje se tiha glazba....ljupce ti šaljem...bez pjevača.........), pa se zagrle i približe jedno drugom. I tek što im se učinilo da je opet sve na svome mjestu.......................................... Šaptač: Latite se mača.........još jednom.......taman toliko................ da ga odložite. Kralj: Kako je bajno ovako s tobom Ići put velikih zvijezda Nisam ni slutio, čuđenje moje Samo tek naznake gnijezda Breskva: Tako se čini, svestrano moje Da ja sam usnula javu Tek što sam mala kročila svijetom Probala svu ovu stravu. Al kralju mili ja sam ti stvarno Baš tako jako gladna Putujem slatko, razmišljam mukom Kako je staza mi jadna Kralj: Sad mi je evo stvarno dosta Usnula breskvo plava Nisi ni plava smeđa ni žuta Samo si previše ljuta Neka si takva, baš me to briga Da znaš i ja sam gladan Ali mi ova ljubav za tobom Zaborav priziva jadan Ne ćutim ništa više od svega Što bilo je tu malo prije Samo mi doba latit se mača I neka se ništa ne smije Neka sve prođe usnulim putem Budit se nećemo tako Ne znamo slušat Šaptača jednog Mada smo htjeli ovako Breskva: Pokaži kralju da vidim kako Od mača se gine sjajnog Probati moram kada sam smjela I sama to činit odavno Želim da odem od tvoje ruke inače nema mi smisla Ako Šaptača ne čujem tihog Naporna sva sam presvisla. Kralj: Mili Bože što me sad snađe Ovo ni snatrio nisam Niti sam htio nikad ni jednom Bio negdje zapisan Sada moram latit se mača Ubiti ono što trebam, Najviše volim, želim i snivam Kako sam jadan i bijedan Oprosti Bože što lišavam sebe Za ovu ljubav svetu Znam da moram Došlo je vrijeme Valja počiniti štetu Srce je moje čisto i bistro Voli i daje do kraja Mačem ću zlatnim Ostavit snove Danima beskrajnog sjaja Breskva: Molim za šapat Posljednji nježni Šapčući klečim zadnja A srce bolno crveno sija Ključa i drhti kao ti i ja Prekasno čuh te Moradoh sama Čekati nisam mogla Jedva sam bljesak Poruke tvoje Zadnje spoznati mogla U hipu mača latih se svetog Dovoljne luči sjajne Zahvatih vode mutne duboke Podzemnog grada tajne Još sam cijele preduge noći Čekala šapat meki Praćena sjenom, rogom nekim Na rubu mjesecom mekim Bez znaka tvoga nikako nisam Usnuti konačno mogla Ležala tiho slušala srce Dalekog šaptača svoga I nisam čula drhtanje znano Nekom je drugom dano S mačem u ruci, dogorjelom luči Usnih Da šapatom tihim Jednom Valja vratit se kući. Šaptač: Osjetila ili ne Kraj stopa tvojih moje koračaju Osjetila ili ne Dok lebdiš krila moja jačaju Osjetila ili ne Dok toneš anđeli te meni vraćaju Osjetila ili ne Još čas pa naličje to pravo shvaćaju Pripovjedač: U kraljevstvu Šaptača Zalazila noć Zaginuo boj Doticao jal Probudio strah Zavladao stid Prožimao bijes Pogodio stres Presvisla nemoć Oblila suze Puste prazne Padao mrak Magla ljuta Mrena žalosna Strava gladna Muka jadna Zaborav stigne Napor dođe Ubijanje smogne Bijeda uđe Šteta osta Ništa posta Šaptač: Snivajte.......taman toliko..........da spoznate..... buditi se valja. KRAJ P.S. Nastavak slijedi  |
- 06:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #
22.07.2006., subota
TAMAN TOLIKO........
|
Likovi: Šaptač, Kralj, Breskva, Pripovjedač Vrijeme radnje: taman tada Mjesto radnje: Šaptačevo kraljevstvo Pripovjedač: Taman tada, subota bješe, sunce na zenitu, dvadeset četvrtog dana mjeseca lipa (nije greška), ljeta gospodnjeg 2006. Kralj je poželio kušati breskvu. Bilo je u njegovom kraljevstvu svekolikog voća, najfinijeg, najegzotičnijeg, čudnog i rijetkog. Oprobao je kralj, sve to, uživao u tome, mirisao, doticao. Bilo mu je predivno. Šaptač: Postoji jedno voće što kušao ga nisi, a zove se breskva. Pripovjedač: I kakav je kralj već bio, znatiželjan, slobodnog uma, hrabar i smio, jako poželi breskvu. Šaptač: Dođi u kraljevstvo moje gdje jedino breskvi ima. Pripovjedač: Odjenuo kralj najsvježije ruho, umio lice i bradu, naredio slugama upregnuti vrance, pa zlatnim kočijama krenuo. Ulaznica za Šaptačevo kraljevstvo bila mu je koncert. A to mu bilo lako, jer je toga bio pravi Maestro......... Pripovjedač: Istog toga dana Breskva se, čineći neke svakodnevne poslove, kotrljajući se svojim običnim svijetom, odjednom uznemirila. Osjetila je sitost blizine ostalih voćki, cvijeća i drveća. Primijetila nemir, želju, poziv. Zaustavila se, stala. Poželjela kralja. Lude li želje pomislila je tada, pa kako su kralj i voće za skupa. Šaptač: U kraljevstvo moje krenuo kralj, što želi kušati breskvu. Pripovjedač: U hipu je znala da ide na put, pa se sva ugladila, miris priredila, srž poravnala. Ulaznica joj je bila krenuti ispocetka. A u tome je bila pravi Maestro, počinjati stalno. Pa se vrati na početak. Sresti su se mogli jedino slušajući Šaptača taman toliko...... Pripovjedač: Oboje stigli u istom trenu, taman tada, kao što rekoh, u Šaptačevo kraljevstvo, ogledali se znati željni (nije greška).Ulaskom na mjesto sveto, zaboravili jedno i drugo razlog svog dolaska. Kralj svikao na kraljevstvo svoje, nije baš bio začuđen puno. Promatrao je svitu, odore, hranu, uzimao što mu se prohtjelo, pa išao dalje. Breskva očarana, omamljena, opijena čarobnim Šaptačevim dvorima, samo je bojažljivo gledala, plašeći se išta i dotaći. Samo je djelićem sebe naslutiti dala da je srž joj nekako pomaknuta. Šetali tako nekoliko dana, ne znajući da se traže, a kad su se sasvim slučajno sreli.... Šaptač: Neka ne bude slučajno. Budite jedno taman toliko.......da nastupi čarolija Pripovjedač: Pa se Breskva pretvori u ženu a Kralj u običnog muškarca. Ne bijahu s istoga mjesta ni vremena, ali susret njihov spoji mjesto, vrijeme, dah i dušu u jedno. I to samo zato jer su pristali slušati Šaptača, a čuti ga, svako od njih dvoje, najbolje što su mogli, svim svojim bićima. Taman toliko............... I. SUSRET Kralj: U tebi vidim ljepotu svoju, ponos me prožima na te, istinu čujem draga, mila i hoću je slušati sate Breskva: Iz tebe tako duboko sija Vjera čvrsta i sveta Da kušam s tobom divljenje svoje Sve do kraja svijeta Šaptač: Podarite jedno drugom istine taman toliko......... da vjeru steknete čvrstu, a uz nju darujte tajni taman toliko..........da tražite se uvijek. Kralj: Dajem ti iskrenost svoju zlatnu Ona će svijetliti nama Uz nju ti poklanjam tajnu svetu Pod ruku svjetlu, tama. Breskva: Vjeru ja imam što istinu prati Ide za njom kao sjena Al skrivenog malo trebam ti dati Šapnuta ta mi je mjena. Šaptač: Budite jedno drugom podrška taman toliko.............da sigurnost spoznate skupa, al slobode ostavite taman toliko..............da rasti možete nesmetano. Kralj: Znanje, vještinu, mudrost, iskustvo Prosipam životom tvojim Puštam i šutim onda kad treba Da kreneš putem svojim Breskva: Sve što sam do sad skupila u se Otvaram tebi na znanje Čim te nema, ja samo ćutim Tvoje posebne sanje Šaptač: Jedinstvo vaše u iskušenjima bit će taman toliko.............da uvijek iznova spoznajete koliko je snažno, duboko, životno vrijedno. Kralj: Kad odem u trenu putem drugim Očaran svilenom dugom Osjetim radost, divljenje, čudo Šaptačevim sjajnim slugom Pa krenem put povratka Svoga i tvoga Kroz magle tuste i silne Zasja mi jače naša ljubav U predjele nove mi dirne Breskva: A ja kad se vinem u oblake bijele Pozvana slastima novim Ne čujem ništa do šaptanje neko Sva opijena plovim Pri povratku tražim nebo i more Ne spazim ništa do mraka A onda tebe vidim sjajnog Što blještiš od sunčevih zraka Šaptač: Tjelesna ljubav potrebna vam je taman toliko..........da biste uvijek kretali ispočetka, a ona je nužna taman toliko................da biste uvijek iznova osjetili slast kraja, to jest jedinstva svoga Kralj: Moje je tijelo odaja carska U kojoj tebe gostim Dajem ti sebe, do kraja cijelog Da osjetim tebe, tko si. Breskva: Prostirem tebi svo svoje biće Željom i strašću nudim U nježnom tkanju tijela naših Za tobom sve više žudim. Šaptač: Spoznajte mane jedno drugog taman toliko.........da ne ostanu sakrivene, a pričajte o njima taman toliko...........da vam pružaju radostan osmjeh Kralj: O vidim sada da shvatila nisi U čudu me samo gledaš A ja te grlim i smješak ti dajem I čekam da mi se predaš Breskva: Opet si samo propustio nešto Što obični ljudi rade A ja se smiješim, jer nisi sad za to Pa to ti donosi nade. Šaptač: Pričajte o prošlosti taman toliko........da vam pruža nauk, a šutite o njoj taman toliko...... da spoznate da se ne da mijenjati Kralj: Prošlo je vrijeme lijepo i ružno Puteve moje dalo Dovelo ovdje, gdje sada ja sam Iskustva i znanja mi malo Ali da nije njega bilo Ne bih do tebe stigo Ne bih se šarena dugo moja Na oblak ovaj digo. Breskva: Ono što prošlo je, nema sad kuda Samo mi sjećanje osta Opet mi izviru poruke otud I to je taman dosta To mi stazu osvijetli moju Do tebe da mogu doći Zlato moje blještavo sjajno S tobom kući poći. Pripovjedač: I tako su Breskva i Kralj snatrili u Šaptačevom kraljevstvu, opijeni jedno drugom, šaptanjem,oblakom i svaki sobom. Šaptač: Nisam rekao da će biti lako...... taman toliko..................... Kraj susreta P.S. Nastavak slijedi :))) |
- 05:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #
15.07.2006., subota
BRESKVINE SPOZNAJE
|
KAD ne obećaš ništa, možeš ispuniti sve. Kad ne očekuješ ništa, dobiješ sve. Ništa ne moraš, a kad poželiš, moraš sve. Slobodan stvaraš najčvršću vezu. Savršeni mir je kad treperi svaki atom tebe. Neizvjesnost je najjasnija spoznaja. Šutnja je najbogatija rječitost. Kad zatražiš malo i hrabro, dobiješ stostruko. Samoća je jedino stvarno druženje. Najsnažniji si kad klečiš. Najglasniji si kad šapćeš. Stvari se savršeno poslože u kaosu. LJUBAV JE OGROMNA MOĆ – ZATO JE SE TOLIKO BOJIMO. P.S. To sam ja, Breskva, vratila sam se. Tu sam. Želim s Vama podijeliti svoje spoznaje. Ništa novo. Samo su moje. Ne zapisujte ih, neće Vam pomoći. Kad budete spoznali, sjetit ćete ih se, ne samo mojih spoznaja, već svih od početka svijeta. Želim Vam reći da bez Vas ne bih ni otišla ni vratila se. Nikada. Donk: Da te nije, ne bi me bilo ovdje, ti si moj početak, stidljiv prvi korak, impuls. Pripada ti prvo slovo moga putovanja ka ljubavi. Vera: Bez hrabrosti koju si stalno spominjala, nema putovanja. Stelae: Rekla si da sam dovoljno otvorena za ljubav, ja sam ti vjerovala Vakuum: Ukazivala si da mogu primiti ljubav i da ne bježim od nje Đuđa i Ninočka: Sijale ste čistom radošću mladosti, što mi je jako trebalo Saimon7: Upozoravala da se posvetim svome putu cijelim svojim bićem, tako sam i učinila Umjetnik: Poručio mi da je moje putovanje vrijedno života, razumjela sam D.C.: Govorio da ne sumnjam u svoj put, osnažio mi vjeru Jedna mala***: pokazala mi čistu radost, što me još više potaklo m@l@ uspomena: Poručila mi da trebam riješiti prošlost da bih mogla nastaviti put Heidegger i Extion: Slali ste mi snažne poruke Šive o razumijevanju Naposljetku: U tebi sam se najviše ogledala, ti si mi najviše slična Inamorata: Pokazivala si mi da je slikovito snatrenje, dio puta Hvala Vam svima na pomoći, VOLIM VAS. Na svojim putevima, sigurno znajte, imat ćete puno pomoćnika, kao što ja imam Vas. A JEDAN će se pojaviti da Vas za ruku povede, onaj što je ČISTA LJUBAV. Moj se pojavio s one strane duge, izronio glazbom i čarobnim štapićem. Pravi Maestro, vjerujte. I tako sam pod njegovim ravnanjem, otplesala svoj prvi valcer sa Šivom. Vratila sam se i sve izgleda isto. Ali nije i nikad neće biti. Više nisam sama. Svi ste u meni i ja u Vama, nedjeljivi, kao jedno. |
- 21:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #
14.07.2006., petak
LICE I NALIČJE
|
Zahvaćena vihorom slatkih voda, valovima krijestastih pjena, Zelenih mirisa optočenih zlatom, Zatečena vidicima prostranih oblačja Kušam nektar bogova ljubavi Klizi niz grlo, miluje utrobu, žari srce. I okus mu nepoznat, mek i žut na zlato Gust i pun kao orahova ljuska, Lagan i žestok zbunjuje, smete Kao krv podatan, životan, potrebit. Opijena tako ljubavlju svetom, ne primijetih....... Barku i vale što plove i sebe samu olujnu snenu. Ni dukat ljubavi što vrti se tajno tek okušan, proban, plavičasti. Izviru tamo iz valova burnih Strah zapreten tek osnažen Sile bijesa i nemoći skupa, dižu se vihorom ispod krijeste A stid se pomalja sramno put barke Prati je tiho uz trošni pramac. Tek tad ja primijetih sebe u samotnoj lađi nošenoj nekud. Plovim kud ne znam, plutam kud nisam Zašto sam ovdje našla se usred Naličja takvih kad zvala ih nisam? Al znam da sam tebe ljubavi moja Viđala jasno u snu i na javi Željela strasno krvlju svojom Otkala nježno nitima daha Vabila iz kozmosa snježnog Snatrila o koraku tvome što stiže Jer ovdje te nisam pronaći mogla dugo, dugo, predugo.... Sad kad si zvuke mi odaslao Odzvanjaju svakim drhtajem mojim Znam da si baš cijelo ovo vrijeme Tekao životnim sokom mojim Disao slutnjama istim tim mojim Srcem mojim lutao tajno, da lupa sve brže A ja uhom primala druge note, Mislila da daleko, negdje ti si, tamo kud pucaju horizonti. A neka sam sama i ne znam si puta I neka mi strah se ukaza bijeli Neka i bijesa i nemoći bude Ljubomore traga i sestre joj tuge Pristala ja sam na nepoznato Čisto i sveto, duboko, zlatno A to svoje naličje ima Pa i njega pozvah ne znajuć za to. Lice i naličje skupa tu su, Prate mi barku što pluta bez pramca I slijede mene i ljubav moju. Svi smo jedno, odraza raznih..... Čujem kroz more pjesmu tvoju Ljubav mi zoveš, budiš je, hrabriš Opijaš zvukom naličja njena Da spoznaju lakneš, pomogneš, želiš. Ostajem ovdje u barci ovoj, Trošnoj, maloj, nenađenoj Na pučini modroj, širokoj, slanoj Ne odustajem ovoga puta, koliko god strašno bilo Makar grudi mi steže, guše me suze Sad čujem ti korak i pjesmu što dira Taman gdje najviše boli me zlato Kida i peče jako,jako, pa zacjeljuje polako A lica i naličja traju kroz vrijeme Dok nektar kušam, otrov ga prene. |
- 09:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
05.07.2006., srijeda
breskvina sjećanja-najteža lekcija
|
U životnim borbama i previranjima, Breskva je izoštrila svoja oružja, naučila boriti se. Znala je doći do prave informacije u pravom trenutku i odmah odreagirati, te tako biti uvijek korak ispred svojih neprijatelja. Ulagala je svu svoju koncentraciju, snagu i samokontrolu da bi došla do svojih ciljeva. Učila je o novim stvarima, saznavala i upijala sve što joj je bilo potrebno na svome putu. Shvatila je da je znanje moć što joj daje prednost. Snalazila se u teškim okolnostima, pod pritiskom, navikla podnositi stres. Te i takve životne lekcije savladala je u velikoj mjeri, mada je bila svjesna da nas život uvijek iznova iznenadi svojim novim i nepredvidivim pričama. Izvježbana borbama, sjajnog oružja, vitkog mača, britkog uma, čvrsto je kročila životnim stazama. Nježna ratnica utrla je puteve i spoznala načine ostvarenja svojih nauma. Samilosna prema nemoćnima, meka prema djeci, inače neumoljiva i stroga prema sebi i drugima. Dani su njeni ratnički prolazili već ustaljenim smjerom. I kad se najmanje nadala, život joj je poslao najtežu lekciju. I nije za nju bila spremna. Pojavio se smiren, blag, samozatajan, neugledan. Potpuno drugačijih manira, njoj suprotan. Tih, odmjeren, s odmakom, počekom. Ona je bila strasna i hitra. On skoro nečujan ali temeljit. Smirivala ju je njegova blizina, a njena vatra davala živost njegovom životu. Zajedno bi raspravljali o dilemama, smireno, racionalno, često pričali oprečne stvari. Ona bi se ljutito žarila, dokazivala, branila svoje. Sjajnim mačem. Ratnički. Divio se njenoj žestini, snazi, odlučnosti. Ona njegovom miru, strpljenju i mudrosti. I u posve suprotnim energijama, mjenama vatre i mira, vjetra i muka, oluje i bonace, rodila se nemoguća ljubav. Neočekivano, neželjeno, iznenada. Stavila ih na muke. Jer je bila zapriječena njegovom obitelji. Taj je vrtlog uhvatio Breskvu posve nespremnu, našla se u zbunjenosti, užasu, patnji i bolu. Navikla ratnički rješavati svoje životne probleme, latila se dobro poznatih načina. I vjerovala da će uspjeti. Promišljala što učiniti, pokušavala donijeti odluku. Kidala se danima od bola i težine. Razdirala je čežnja, želja za njegovom blizinom. Bacala je u očaj njihova razdvojenost. Krala je mrvice njegove kratkotrajne bliskosti. Pristajala na okrajke njegova života. Nekad danima gledala u jednu točku, pokušavajući naći izlaz. Onda drhtavim grudima ronila suze u mračnoj samoći. I znajući u traku svijesti, da je ovo neka lekcija, pitala se što treba naučiti. I nije bilo odgovora. Samo muk. Kakve god je izlaze pronalazila, nisu bili dobri. Što god je ugledala kao put, rješenje, nije valjalo. Samo je ogromna bol razdirala, a um nemiran smjenjivao misli očaja i tuge. Njena ratnička oružja otupjela su, izgubila sjaj. Mač je ležao neulašten i beskoristan u uglu odaje njenih tajni. Nada oronula skutrila se u tamnom kutu njene napaćene duše. Vjera posustala na koljenima stisla se u samom dnu srca Breskvinog. I sama je Breskva bila skroz obnevidjela, jer ratniku bez svoja tri oružja nema smislenog života. Vrijeme je prolazilo. Svakog trena pitala se što treba učiniti. Treba li odustati od svoje ljubavi? A pokušala je ali srce nije dalo. Treba li razoriti obitelj u ime svoje ljubavi? Znala je da nikad ne bi bila sretna. Očajničkim krikom, kad je bila već na izmaku snaga, ideja, zdravog razuma i svega što ju je činilo ratnikom, niotkuda, iz najdublje dubine, najdalje zvijezde doprla je poruka. Poruka o nauku kroz koji je prolazila. Lekciji najtežoj za nju životnoj. I smućena svijest lagano je primala, postupno se smirivala, dan za danom oporavljala. Trebalo je dana da shvati. U nauku ovom nije borba pomagala, ni vjera ni nada. Ništa od toga. Samo mudrost čekanja. Shvatila je da mora pustiti. Sve. Otpustiti čežnju, bol, strah, nemir, želju. Predati sve životu. Povjeriti odluku višoj mudrosti. Prepustiti se neizvjesnosti. Ne znati odgovor. Ne saznati vrijeme ni mjesto ni način. Uploviti u nepoznato. Odreći se kontrole. Prepustiti se. Cijelim bićem rijeci života, bez kormila i opreme. Samo promatrati. Usuditi se ne znati. Moći disati u nesigurnosti. Opipati beskraj. Dodirnuti nepoznato. Omirisati slobodno. Dotaknuti iskonsko. Susresti se s mudrošću. Obuhvatiti ljubav u njenom najdubljem smislu. Jer ljubav se ne da planirati, kontrolirati, obuzdati ni usmjeravati. Ona ne poznaje parametre, brojeve, ni ulaštene mačeve. Ne miriše na naše planove i slike smišljene. Ljubav je neobuzdana daljina pred kojom valja klečati i pokoriti joj se sasvim. Prepustiti joj se u neznanju, plesati s njom nepoznate valcere, osluškivati neobične zvukove. Nisu to melodije, to su krici bola spojeni s titrajima radosti, opojni mirisi nektara prošarani teškim dahom patnje. Ljubav je sve to u jednom, savršeno sabrana u ružinom cvijetu. Bilo je potrebno naučiti predati se nepoznatom, kleknuti pred nečim što je sveto kao sam život, utihnuti pre snagom većom od bilo čega drugog. I kako joj se prepuštala, Ljubavi iskonskoj, obuhvaća ju je bezvremenska snaga blagosti, toplina smiraja, zasvirala joj tiha harfa sklada, do tad nepoznata. Zasjala stidljivo nada njena zaboravljena u kutu sobe njenih snova, pridigla se umorna ali nekako snažna. Pokrenula se vjera njena s ranjenih koljena poniklih tijesnih, blago osvježena ljubavnim povjetarcem. Nježno je uzela Breskva mač posivjeli, obrisala ga suzom ponekom da bi zasjao opet sjajan. I tako su Breskva i tri njena životna oružja poklonili se gostu časnom, Ljubavi. A Ljubav se sagnula, klekla do njih, nasmiješila se, pomilovala ih, zamirisala i prigrlila ih sve zajedno. Tako veličanstvena zatekla ih Ljubav svojom ljubavlju, uhvatila u suzama drhtavim, što im se prignula, da li su je dostojni. I pričala im bez riječi Ljubav, kako se pojavljuje onima što je prihvaćaju, hrabro joj se predaju, prihvaćaju bez planova. Tako su Breskva, mač, vjera i nada, sjeli za isti stol s Ljubavlju i obećali jedni drugima zajedničko ratništvo do kraja svijeta i vijeka. |
- 22:39 - Komentari (28) - Isprintaj - #
02.07.2006., nedjelja
ZNAK
|
Prati me danima, s prekidima, uporno Najprije je bila spontano, iz dubine, izgovorena riječ, Nepovezana razgovorom, došla niodkuda, iz nutrine moje. Potom tijekom poslovnog sastanka micanje materije, Netaknute, same od sebe, osjećaj znaka. Uvijek je van konteksta, nepovezan sa trenutkom, uočljiv, znakovit. Znak Slijedi osoba što nosi iznenađenje, originalnost, Nešto što i sama imam, dar mi moj pokazuje, ohrabruje me Da ga pokažem, izrazim, oformim. Pa još jedna osoba što nosi znak Pojavljuje se iznenada na neobičan način Pokazuje mi opet što volim i želim najviše od svega. Znak Potom muškarac sjedi za susjednim stolom Nepoznat, bez riječi, na tom mjestu, Samo da bih vidjela znak na njegovoj majici. Nakon nešto dana ugledam znak na Ekranu, piše mi stranac. Ne mogu ne primijetiti ga, taj znak. Previše je učestao, izrazit, jasan i sav znakovit. Zbunjena sam, potrebno mi je da ga razumijem. Pojavljuje se niotkuda, iznenada, kad najmanje očekujem. Da bih ga uočila. Tražim objašnjenje, posvuda, pokušavam se sjetiti, Prizivam sjećanja, znanje, prelistavam knjige, Iščitavam simbole. Pitam prijatelje. Sva su objašnjenja moguća ali nesigurna. Poruka je možda sasvim jednostavna. Uznemirena sumnjama, mislima o znaku, Odustajem od traženja smisla. Znam da će objašnjenje doći kad budem spremna spoznati ga. Znam da je ono negdje u meni. Ali i znam da idem za znakom, slijedim puteve koje mi nudi, Kad me pozove, odazovem se kao jeka. Kad ga ugledam, osmjehnem se. Ako me pokušava skrenuti s puta, znam da ću se vratiti na pravi put. Ako me navodi na iskušenje, na kompromis s kojim neću biti sretna, Znam da ću to spoznati. Ako me uči strpljenju, prihvaćam nauk. Ako iskušava moju vjeru, znam da će ona biti time još jača. I tako se zanimam znakom i on samnom i ne znajući pravila igre I ne znajući kuda me to vodi, i ne znajući do kada će trajati. Jedino što znam da ga ne mogu zaobići, ignorirati i ne primijetiti. Pa ga uočavam, iščitavam mu obrise u ljudima, slovima, riječima, predmetima, Snažnim osjećajima, uskovitlanim mislima. Znak u meni pobuđuje suze koje se odjednom kristale u mome oku, slijevaju obrazima. Izaziva u meni navalu radosti života i bujice smijeha. Gura me u bolnu tugu što odjednom izvire iz mojih grudi. Taj me znak utapa u sumnje i tisuće pitanja. Grcam bez odgovora. Taj mi je znak sam život jer sam zbog njega odsanjala najdivniji san, Jer sam ispisila svoju najveću životnu želju Jer sam počela činiti ono što sam oduvijek željela a nisam imala hrabrosti. Taj mi je znak otjerao sram, izbacio me iz jedne predrasude, srušio jedan zid što me gušio. On mi je osvijestio dio nutrine, razotkrio jednu stranu svijeta, pogurao me do ponora da mogu početi živjeti. On mi je pokazao kako je bolno kad umire dio mene, kako strah od nepoznatog ledi dah. Donio mi je spoznaju da tom nužnom smrću sviće početak novi, da prazninu nakon kraja Zamjenjuje svježa radost, jenjava strah od nepoznatog, Vjera čvrsne i otvaraju se novi horizonti. Naučio me da treba odpustiti dio sebe što nas guši, Odstraniti zid za koji sam mislila da me štiti, Usuditi se proviriti preko njega Odustati od ograda, dozvoliti si promjenu. I taj mi je znak sam život i smrt, jer jedno bez drugog ne ide. |
- 16:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Igra svjetlosti i sjene svakodnevna izazovna zabavna zamorna ples katrana i zlata na vrelom asfaltu dok koračaš zagrljaj vjere i sumnje dok spavaš šum mora i pustinjski prah dok si zbunjen jedino zlato svjetlom sja more buči, vjera traje kad voliš Ratnici Svjetlosti prepoznaju se po pogledu. Postoje na svijetu,dio su tog svijeta, i u svijet su poslani bez torbi i bez obuće. Mnogo se puta osjećaju kukavički. Postupci im nisu uvijek ispravni. Ratnici Svjetlosti pate zbog besmislica, zaokupljaju ih nevrijedne stvari, ne vjeruju da će ikad sazrijeti. Često se smatraju nedostojnim svakog blagoslova ili čuda. Ratnici se Svjetlosti nerijetko zapitkuju koja je njihova uloga. Mnogo im se puta čini da život nema smisla. Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer pitaju. Jer neprestano tragaju za smislom. I naći će ga. Paulo Coelho
LJUBISAN-PETISAM
Ljupci naši životom kruže Suze tvore u ruže Reči ljute molitvom šute Duše se naše druže Snena radost danima našim Vraća se ispočetka Ljubav stiže srcima dvama Zlato svoje čeka Nižemo tako lanac sjajni Dukata parnih rednih Čašću točen verom gonjen Samog života vrednih Karika svaka jednako važna Pesmom sreće igra Sliku krasnu šarenih boja Rukom vaja čigra Plešu lako ritmom sjajnim Dukati zlatnog lanca Bude onog srcu dragog Usnulog moga znanca. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||