Prati me danima, s prekidima, uporno
Najprije je bila spontano, iz dubine, izgovorena riječ,
Nepovezana razgovorom, došla niodkuda, iz nutrine moje.
Potom tijekom poslovnog sastanka micanje materije,
Netaknute, same od sebe, osjećaj znaka.
Uvijek je van konteksta, nepovezan sa trenutkom, uočljiv, znakovit.
Znak
Slijedi osoba što nosi iznenađenje, originalnost,
Nešto što i sama imam, dar mi moj pokazuje, ohrabruje me
Da ga pokažem, izrazim, oformim.
Pa još jedna osoba što nosi znak
Pojavljuje se iznenada na neobičan način
Pokazuje mi opet što volim i želim najviše od svega.
Znak
Potom muškarac sjedi za susjednim stolom
Nepoznat, bez riječi, na tom mjestu,
Samo da bih vidjela znak na njegovoj majici.
Nakon nešto dana ugledam znak na
Ekranu, piše mi stranac.
Ne mogu ne primijetiti ga, taj znak.
Previše je učestao, izrazit, jasan i sav znakovit.
Zbunjena sam, potrebno mi je da ga razumijem.
Pojavljuje se niotkuda, iznenada, kad najmanje očekujem.
Da bih ga uočila.
Tražim objašnjenje, posvuda, pokušavam se sjetiti,
Prizivam sjećanja, znanje, prelistavam knjige,
Iščitavam simbole. Pitam prijatelje.
Sva su objašnjenja moguća ali nesigurna.
Poruka je možda sasvim jednostavna.
Uznemirena sumnjama, mislima o znaku,
Odustajem od traženja smisla.
Znam da će objašnjenje doći kad budem spremna spoznati ga.
Znam da je ono negdje u meni.
Ali i znam da idem za znakom, slijedim puteve koje mi nudi,
Kad me pozove, odazovem se kao jeka.
Kad ga ugledam, osmjehnem se.
Ako me pokušava skrenuti s puta, znam da ću se vratiti na pravi put.
Ako me navodi na iskušenje, na kompromis s kojim neću biti sretna,
Znam da ću to spoznati.
Ako me uči strpljenju, prihvaćam nauk.
Ako iskušava moju vjeru, znam da će ona biti time još jača.
I tako se zanimam znakom i on samnom i ne znajući pravila igre
I ne znajući kuda me to vodi, i ne znajući do kada će trajati.
Jedino što znam da ga ne mogu zaobići, ignorirati i ne primijetiti.
Pa ga uočavam, iščitavam mu obrise u ljudima, slovima, riječima, predmetima,
Snažnim osjećajima, uskovitlanim mislima.
Znak u meni pobuđuje suze koje se odjednom kristale u mome oku, slijevaju obrazima.
Izaziva u meni navalu radosti života i bujice smijeha.
Gura me u bolnu tugu što odjednom izvire iz mojih grudi.
Taj me znak utapa u sumnje i tisuće pitanja. Grcam bez odgovora.
Taj mi je znak sam život jer sam zbog njega odsanjala najdivniji san,
Jer sam ispisila svoju najveću životnu želju
Jer sam počela činiti ono što sam oduvijek željela a nisam imala hrabrosti.
Taj mi je znak otjerao sram, izbacio me iz jedne predrasude, srušio jedan zid što me gušio.
On mi je osvijestio dio nutrine, razotkrio jednu stranu svijeta,
pogurao me do ponora da mogu početi živjeti.
On mi je pokazao kako je bolno kad umire dio mene, kako strah od nepoznatog ledi dah.
Donio mi je spoznaju da tom nužnom smrću sviće početak novi, da prazninu nakon kraja
Zamjenjuje svježa radost, jenjava strah od nepoznatog,
Vjera čvrsne i otvaraju se novi horizonti.
Naučio me da treba odpustiti dio sebe što nas guši,
Odstraniti zid za koji sam mislila da me štiti,
Usuditi se proviriti preko njega
Odustati od ograda, dozvoliti si promjenu.
I taj mi je znak sam život i smrt, jer jedno bez drugog ne ide.
Post je objavljen 02.07.2006. u 16:14 sati.