Sve je veći mrak u mraku,,,

Nino je bio mali luzerčić. Išao je u 7. razred osnovne škole u Rijeci. Imao je jednog prijatelja i samo je s njim izlazio, u kino i tu i tamo na cugu. Glavna tema bili su im Star Wars i Alan Ford. Sve dok njegov prijatelj nije poludio. Poludio, potpuno! Nino to nije nikako mogao razumjeti, Darko se potpuno promijenio. Nije se više htio zabavljati akcijskim figuricama Star Warsa, jednom je čak i rekao da mu je to dosadno! Što se to događalo s njim? Nino je ozbiljno razmišljao o tome da predloži njegovim starcima da ga psihološki testiraju.
Sve dok nije Darko jednog dana rekao što ga muči već tako dugo. Reci, reci već jednom, Nino je bio nestrpljiv. Darko je pucao ravno u glavu i otvoreno rekao da ima djevojku. Nino je ostao preneražen.
S tim da nije imao izbora, pomirio se s tim. Ali on je i dalje ostao luzerčić. Kako je Darko postajao popularniji, tako se Nino više šlepao za njim po feštama.
Što se dogodilo, razmišljao je Nino. Bili su najbolji prijatelji otkad su progledali, i bili su u većini stvari isti. Bili su odlični učenici i luzeri, ali Darko je oduvijek malčice odskakao jer je imao mrvicu bolji karakter, i to je, čini se, bio presudni faktor. Istini za volju, imao je puno bolji karakter, ali nemojte to reći Ninu.
Kad je Ninov stari domio promaknuće, dobivao je i više love, što je značilo veći džeparac za Nina, i više ekipe za Nina. Nije znao da je novac toliko moćan.
Nako jedne od fešta, vodio je Sašu doma, mrtvog pijanog. S njim je bila i Sašina sestrična koja je bila u gradu preko ljeta. Sašini su roditelji bili krvnici i bio je zabrinut što bi mu mogli učiniti. Marta ga je umirila govoreći da nema nikog doma do jutra i, naravno, pozvala ga u kuću. Nakon te noći, za njega više ništa nije bilo isto.

Nekoliko godina nakon toga on se još uvijek osjećao kao da živi na visokoj nozi. Ali još mu uvijek nije bilo jasno kako je dospio tamo gdje je. Bilo mu je svega dosta i htio je svoj stari život natrag. Ali, kad god bi mu se javile takve misli, u sebi bi odmahnuo rukom i zaboravio.

Što se dalje dogodilo... Pogađate, našla se neka koja mu je slomila srce.
On je oduvijek znao da nije on za to, da je upao u snobovski svijet preko skoro-pa-popularnog prijatelja i starog na položaju. Pravio se da se ne žali, da mu je to super - i to zato što je vidio u američkom filmu da je to fora - a svi znamo kakvi su amerikanci, barem što se tiče filmova.
Zvala se Antonija, bila je predivna. Bila je sestra Darkovog prijatelja. Darko i taj prijatelj su imali sve zajedničko, od domaće zadaće do djevojke. Kad jedan nije imao nešto od navedenog nije imao ni drugi, a kad je bar jedan imao nešto od toga... Ah, pogodite sami..
Uglavnom, ona je bila sve što je bilo koji tinejdžer mogao poželjeti. I bila je jedina Ninova djevojka koja je bila starija od njega samoga, nakon Marte.
Kad ga je napucala, nije izlazio iz sobe tri dana. Prijatelji su mislili da je išao posjetiti rodbinu u Italiji, a starci su poludjeli od brige. Pio je sok iz frižidera koji je imao u sobi, wc mu je bio praktički u sobi, a iz sobe je izlazio jedino u gluho doba noći slagati si maratonske sendviče, što nije bilo nimalo zdravo, jesti kisele krastavce usred noći, ako smijem primjetiti.
No dakle, nije to sad bitno. Poanta je u tome da mu je slomila srce i da se odselio. Priredio je ekipi jednu malu oproštajnu feštu, onako, tek toliko, više za njih, a starog su premjestili u poduzeće u Dubrovnik. Otada se Nino nije nijednom čuo ni sa kime iz Rijeke, ali sada im priprema iznenađenje. Doći će na jedan tjedan, i pokazati svima svoju novu.. Zove se Antonela.


I u čemu je fora? Da sam se ja htjela odseliti, ma da sam imala i najbolju namjeru, ne bi mi uspjelo. Zašto? Jer nisam snob. A nije mi ni Rockefeller ništa u rodu.

Tako kaže jedna pjesma, i nije mi loš taj stih... Taj me stih jedino sad drži na životu, moglo bi se reći.

1.


Došao je kraj školske godine. Taj sam trenutak čekala od rujna 2006., tj. od samog početka školske godine. To mi je bilo jedno veliko olakšanje. Doduše, taj je kraj bio daleko drugačiji od onog što sam htjela i zamišljala , i onog što bi se moglo smatrati normalnim.
U drugi razred krenulo nas je dvadeset petero, od toga u treći razred nastavlja samo dvadeset troje. Svi mi znamo da se sranja događaju, ali to obično meni i u mom okružju. Priču o Martinčici ste vjerojatno pročitali, (ako niste, pročitajte) i to je jedna od najgorih stvari koja mi se u zadnje vrijeme dogodila. Ali, da to ne bi bilo sve, priča se mora nastaviti. Sada, hvala Bogu nije nitko umro, ali naš će razred odsada biti prazniji za još jedno mjesto. Moja Vivi je pala razred, i to sve zbog one šugave profesorice iz povijesti, Automehaničarke.
Ta je glupača došla lani u veljači kao zamjena profesorici koja je otperjala na porodiljni. Nakon osnovne škole i ondašnjed učitelja iz povijesti, kojeg je moja mama zvala vreća govana hehe, bila sam končno sretna što imam predivnu provesoricu i što neću više morati mrziti povijest. Onda je došla Automehaničarka i već nakon par dana zauzela stav velike face i umišljenog autoriteta, ne shvaćajući da nam ona ne znači ništa više od ničega. Zato smo je mi, oprostite na izrazu, jebali u zdrav mozak. Ali ta žena stvarno nije normalna. Ne morate mi vjerovati, i možete misliti da to kažem samo iz zlobe, ali ona je glupača, ona je idiot, i tome nema pomoći. Ona zabrije sebi neštol u glavu, i koliko god ona bila u krivu, i koliko god mi to njoj pokušavali objasniti, ona tjera svoje. Proveli smo malu anketu po škol.i tražeći jednu osobu kojoj ona predaje povijest i koja bi imala reći nešto, bilo što lijepo o njoj. Našli smo jednu djevojku, koja je rekla da ima lijepe cipele, ali to se ona rugala.
Uglavnom, Vivi je gotovo od samog starta imala loše ocjene, na polugodištu je imala čak sedam jedinica. Uspjela je većinu poispravljati, ali za matematiku i knjigovodstvo nije bilo nade. Zato si nije mogla dozvoliti još jednu. Zadnjih par tjedana sve je ispravila, osim poduzetništva i, naravno, povijesti. Profesorica iz poduzetništva joj je rekla da će joj dati šansu da ispravi, samo ako joj to bude "treća", tj., ako ispravi povijest. U četvrtak, zadnji dan došao je red na tu povijest. Profesorica je po svom dobrom starom običaju nije htjela dati 2. Vivi je znala za 2, ali ona je tvrdila da nije i još je tvrdila da joj ne želi dati 2 jer to ne bi bilo pošteno prema drugima koji su dvojku zaslužili. prvo, ona ju je zaslužila, znala je, stvarno. Drugo, ona nije imala pravo igrati na kartu poštenja, jer da je nas bilo imalo briga za njezino poštenje, ona bi bila mrtva pod zemljom.
Jesam li spomenula da je ona kriva i za ono što se dogodilo Martinčici. Par osoba je trebalo odgovarati povijest u četvrtak, među njima i Martinčica. Uspjeli su je nagovoriti da odgode za petak, ali ona je zaprijetila da tko ne dođe u petak, imat će jedinicu za kraj. Martinčica je trebal ići na pregled kod doktora u petak, ali je zbog povijesti odgodila put za ponedjeljak. I poginula. Ali to Automehaničarki nije palo na pamet. Ona je sama sebi zakon.
Dobro je, ja sam svoju dušu koiko-toliko olakšala, sada možemo prijeći na

2.


Počela sam raditi, onako sezonski. Lova je dobra, ali trud je ogroman. Ma nije mi toliko ni do love, nego ima taj posao i neke svoje prednosti, ali ne bih o tome, hehe..
I tu na red dolazi pjesma koja kaže svemu dođe kraj, a i činjenica da opet jedva čekam taj kraj, a tek sam počela. Ali to će brzo završiti, i onda će mi biti žao... Serem, neće, ali imat ću pare u džepu i prvo što ću napraviti s njima će biti to da ću počastiti susjeda jednom dobrom cugom, to sam mu obećala. A onda ću ići u shopping, i ~shop till I drop~! Jedva čekam. A onda će opet početi škola, ovaj put bez Vivi. Jesam li spomenula da mi je ona najbolja prijateljica iz razreda? U smanjenom ćemo obujmu prkositi profesorima i čmariti se za ocjene. Ah, zašto samo nije Vedran pao razred??
Nego, prkosima ja i ovako i onako, i to šefu. On je mislio da se može zajebavat sa mnom, ali na krivu se namjerio. Nema veze, izdresirat ću ja još njega, i onda ću ga pustiti u svije, neka ga pokuša dresirati netko drugi, heh.


I tako ja sa prstima u zavojima (uzrokovano ranajvanjem na poslu) pišem post sa malim zakašnjenjem, nadam se da mi to neće nitko zamjeriti. Usto svako malo fulam slovo, jer sam za potrebe prolaska pri sanitarnoj innspekciji, ili kako se to više zove, morala odrezati nokte. Nije problem, ali je problem taj što je tema STVARNO DOSADNA, ali sljedeći će put biti zanimljivija. Spremam se pisati o svom susjedu, a taj je legenda, napravi foru od biskupa koji nateže klincima. I stalno jede ribu. I ima dva tate. I čita Pepeljugu, i tvrdi da je naglasak na LJU. To i ja tvrdim, jer me je tako mama naučila kad sam bila mala, i ja od toga ne odustajem!
Evo, za kraj, samo da još jednom ponovim:




SVEMU DOĐE KRAJ

HEHE:)

Uptown me već dugo davi da napišem novi post, jer ne želi više gledati ovaj datum iz prethodnog posta. Pa evo, Uptown Girl, nadam se da ti je srce sad na mjestu, hehe. poosa

Ne mogu a da se ne osvrnem na Shaggyjev komentar, jer ne shvaćam što je ustvari htio reći. Ispalo je možda malo dvosmisleno, pa želim samo da objasnim neke stvari.

Krenimo ispočetka.
Ja ne živim u svijetu bajke, nisam nikada niti pokušavala. Moji doma su mi oduvijek pokušavali, i silno su se trudili da mi uvijek daju sve što mi treba, ali nekkoji put nisu mogli uspjeti. I pritom ne mislim na dizajnerske krpice niti na neku visoku tehnologiju, jer za to se moram sama oznojiti ako baš želim. Tako da od samog početka tvrdim da mi nije do toga stalo, i ako neki misle da se samo preseravam, ili da glumim lažnu skromnost, nisu u pravu, jer sam naučila živjeti bez toga, i znam da to nije tako strašno. Ja nisam kao većina djevojaka kojima je uzora Paris Hilton, meni je bliže uzoru moja razrednica, hehe. Ne, ozbiljno, žena je full pametna i snalažljiva, i mislim da nije loše biti ona. Mobitel sam si sama kupila, i tu i tamo kupim bon, a da doma za to ne znaju, jer bi mi zabranili da trošim na to i htjeli bi mi ga oni kupiti, i to je istina. Živim skromno i, vjerovali vi to ili ne, nije ni to tako loše.
A što se tiče bloga, njega nisam osnovala zato što mi je dosadno ili nemam pametnijeg posla, nego zato da si olakšam dušu. Nemam živaca za dnevnik, a kako mi treba oduška, ovo mi se činio kao dobar način. A kako je pisanje jedina stvar za koju sam prilično sigurna da mi dobro ide, zašto to ne podijeliti s drugima? Mislim da je to osvježenje za moju generaciju, s tim da moji vršnjeci na blogovima pišu o tome kako su proveli subotu, ili zašto im roditelji ne daju veći džeparac. A česta je pojava da su na blogovima potpuno druga osoba nego inače, a to je bez veze, osim ako ne žele jednog dana postati scenaristi, ili nešto slično. Ovo mi je također najbolji, možda i jedini način, da kažem što mislim, bez obzira na to hoće li to tko pročitati ili ne. Lijepo je vidjeti par komentara pod postom, ali to mi nije ni u jednom trenutku primarni cilj...

Oprosti Shaggy, ako sam te bilo kojom rječi uvrijedila ako sam krivo protumačila tvoj komentar, ali nisam htjela da bilo tko ima doživljaj kad dođe na moj blog da je došao na stranicu sljedbenice Vlatke Pokos.

I što mi sad preostaje? Slušajući Beach Boyse - "Good Vibrations" uživati u životu dok još mogu i potajno se nadadati boljim danima. Neznam baš, ali nekako nisam uvjerena da će oni tako skoro doći...

Sljedeća pjesma: Belinda Carlisle - "Heaven Is A Place On Earth"
Je li uistinu? Vidjet ćemo...

Pusa svima koji me vole.. Ljudi, VOLIM VAS! Živite punim plućima, i, još jednom apeliram na sve Vas, živite u trenutku, one najvažnije i najljepše stvari se ne planiraju, one se dogode samo ako se brzo odlučite i prepustite trenutku. Ja Vam svima kažem, pravi trenutak se ne očekuje, on se dogodi, zato dobro otvorite oči, izbjegavajte prijetnje i ugrabite prilike, to se isplati, i uvijek ispadne dobro!

Ljudi moji! Volim Vas!