Na jednom južnodalmatinskom otoku u pitoresknom mjestašcu, okrenutom licem prema "velikoj čizmi", sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća živio je čovjek po imenu Jeronim sa svojom ženom i dva malodobna sina. I baš kao da je te `84. sve krenulo naopako u njegovom životu.
U samom buđenju vjetrovite rujanske večeri pripalio je vatru na kominu i promatrao plamteću kuglu koja u mislima svakog sanjara povećava volumen mora dok uranja u njegove plavetne dubine. I bilo je nešto jako tužno u tom trenutku; rastanak čovjeka i sunca odisao je posebnim sentimentom. I sav taj maritimni zrak što se uzdizao iz prostranog zaljeva mirisao je drugačije. Genovska ciklona vrebala je miljama daleko čekajući znak nadređenih joj sila.
Razmišljao je o uspješnoj ribolovnoj godini, vraćanju kredita, o svojoj novoj barci, ženi, djeci…zatvaranju krugova.
***
Iste noći, kada je oluja već uzela maha, u luku je stjecajem okolnosti uplovila jahta duga tridesetak metara. Vlasnik plovila sklonio se od nadolazeće oluje. Na doku ga je dočekalo nekoliko ljudi koji su zaprimili radijski signal i naveli ga u njihovu uvalu. Cijelu noć otokom je haralo nezapamćeno nevrijeme u posljednjih pedeset godina. Munje su iskrile nebom poput programiranih svjetala božićnog drvca. Olujni vjetar rušio je stabla. U nekoliko navrata nestajalo je električne energije.
Ujutro se božja ruka bavila pospremanjem oblačnih puzli. Igra je završila. Valjda i Bog ima svoju majku da ga kori.
Ubrzo se doznalo i tko je vlasnik famozne jahte. Bio je to crnogorski biznismen po imenu Miodrag, a odsjeo je u jedinom motelu koji se nalazio u samom centru mjesta. Tog jutra konačno je imao priliku vidjeti otočni krajolik u svom pravom svjetlu, okupanog suncem. Ta scena je bila toliko dojmljiva da je odlučio ostati nekoliko dana. I nije zažalio. Uživao je u oazi mira na koju nikada ne bi naišao da nije bilo oluje. Obećao je vratiti se…iznova odati poštovanje ovom raju na zemlji.
***
I vratio se već sljedećeg ljeta. Dočekala su ga tmurna lica mještana. Netko kao da je otjerao svu ribu iz njihovog akvatorija u neko drugo more. Propao im je glavni izvor prihoda. Miodrag im se ukazao kao spasitelj. Odlučio je na otoku otvoriti biznis vezan za prženje i distribuciju kave u mjesta dalmatinskog primorja. Predočio je općinskim čelnicima plan po kojem želi otočno gospodarstvo ponovno osloniti na noge. Pristali su jer nitko osim njega nije bio niti približno "lud" ulagati svoj kapital u nešto toliko neizvjesno i po njihovom uvjerenju unaprijed osuđeno na propast. No, šutjeli su i nadali se najboljem.
Od svih otočana jedino se Jeronimu nije svidjela ta ideja. Imao je neki loš predosjećaj i čak je na jednoj od sjednica mjesnog odbora pokušao uvjeriti čelne ljude da ne ulaze u taj projekt. Nije htio da se neki "stranac" miješa u sudbinu otoka i njegovih žitelja. Jedne večeri dobio je i zaključno mišljenje nekolicine sumještana u vidu nabacivanja vreće na glavu i par udaraca palicama i nogama.
Miodrag je preuzeo otok. Otvorio je pogon i zaposlio ljude. Pod pritiskom žene Jeronim je ponižen otišao moliti Miodraga za posao. Moćnik ga je primio bez ikakvih otežavajućih okolnosti. Čak mu je i ponudio posao voditelja glavnog skladišta. Jeronim se tada osjećao kao čovjek koji je svjesno jurio glavom u zid, a zid mu se nekim čudom izmaknuo i pustio vremensko-prostornoj orijentaciji da ga proguta.
***
Jeronim je nakon mjesec dana dobio plaću koja je bila u razini jednosatne potrošnje goriva Miodragove jahte. Prije odlaska kući žurio je odnijeti naručeni paket kave predsjedniku općine. Na jednom cestovnom pravcu, iznad kojeg se izdiže šumarak, umalo nije pregazio ježa koji je ležerno prelazio cestu. To manevriranje volanom moglo ga je glave koštati. Nema ništa gore nego voziti moskvić "teška" volana.
Na povratku od predsjednika općine primjetio je ježa i jednu krvavu mrlju uz rub ceste. Osjećao se krivim. Mogao je stati prije petnaestak minuta i prenijeti ga na drugu stranu ceste, ali vjerojatno bi tim činom samo narušio prirodnu ravnotežu. Svejedno, osjećao se krivim.
Vrativši se kući, u dvorištu je zatekao djecu kako se igraju, a u kući Miodraga kako sjedi za kuhinjskim stolom, dok mu je žena upravo izlazila iz spavaće sobe navlačeći kućni ogrtač preko golog tijela.
- Jeronime… - izgovorila je
Ništa nije rekao. Okrenuo im je leđa i otvorio frižider. Tražio je nešto, ni sam nije znao što. Uzeo je prvo što mu je došlo pod ruku – jogurt od šumskog voća.
Okrenuo se. Miodrag je već stajao do njega.
- Jesi ostavio paket kod Stjepana? – pitao je
- Nije ga bilo kući. Ostavio sam njegovoj ženi.
- Njegovoj ženi?! Jesi ti normalan?!
- Zašto? Ionako će mu ona predati kada dođe kući.
- Ne razumiješ čovječe. Naglasio sam ti da paket predaš osobno u njegove ruke! – rekao je uzevši jogurt iz Jeronimove ruke, promućkao ga, otpio gutljaj i ispljunuo mu u lice, te žustro napustio kuću zalupivši za sobom vratima
- Jeronime… - žena je pokušavala nešto suvislo reći, ali uzalud
Vrata kuće još jednom su se zatresla.
***
Jeronim je krenuo pješice prema šumi pokraj koje se mještani usude proći samo autom. Nekoliko ljudi nestalo je u zadnjih desetak godina, a svima se zadnji trag gubi upravo u blizini šume. On se nije bojao. Bar ne ovoga puta. Htio je izazvati smrt na dvoboj.
Kada je došao do lokacije na kojoj je zadnji put ugledao uginulog ježa, tamo ničega nije bilo. Ni ježa, ni krvi. Kroz tijelo su mu prošli trnci. Osjetio je prisutnost nadnaravnog. Stao je ispred jednog stabla i pogledao uvis. Odlučio je umrijeti tamo gore. Uspeo se na najvišu granu, sjeo i čekao.
Nakon pola sata čuo je nekakvo šuškanje pod stablom. Ugledao je malog snježnog čupavog maltezera.
- Iš…iš…čuješ li me…briši odavde – Jeronim je vikao ispod glasa bezuspješno pokušavajući otjerati psa
- Spooky…javi se…Spooky…gdje si?? – čuo se nadolazeći muški glas
Bio je to Miodrag u potrazi za svojim psićem. Jeronim se dodatno uznemirio čuvši ga.
- Aaaa….tu siii – povikao je ugledavši malenog čupavca
- Što si se uzlajao? Nema gore ničega. Možda neka zalutala vjeverica – rekao je nasmiješen
Tada je ugledao Jeronima kako sjedi gore na grani
- Jeronime, kojeg vraga izvodiš tamo gore??
- Što te briga!
- Silazi, kad ti kažem!
- Tko si ti da mi naređuješ?! Bog? Alah? Tito??
- Ja sam ti nadređeni…jel me čuješ?! I ne petljaj Tita u naše stvari!
- Nisi ti meni ništa i ne moram te slušati!
U tom trenutku Jeronim je poželio biti sam. Samo je htio da Miodraga više nema. I tada, nekim čudom šumsko tlo se rastvorilo i pred Miodraga je iskočila džinovska divlja jagoda. Nije imala milosti. Progutala ga je u trenu i uskočila natrag u rascjep koji se za njom zatvorio.
Jeronim je spokojna osmijeha zaklopio oči i duboko uzdahnuo, a Spooky je tužno cvilio pokušavajući prednjim šapama otkopati tlo ispod kojeg mu je gazda nestao.
- Jeronime, jesi dobro??
- Ja…jesam gazda. Sve u redu.
- Malo mi djeluješ odsutno. Hajde, prebroj stanje robe, pa možeš i ranije kući.
- Hoću, nema problema. Hvala gazda.
|