Eno je. Sjedi na panju i drži flautu u ruci. Dijeli nas živahno polje crvenih makova. Ona pušta dah i proizvodi intezivnu uspavljujuću melodiju od koje lebdim kao nota na vjetru. Začudo, vjetar je stao. Isprva mi se učinilo da čujem otkucaje svoga srca, a zatim sam ugledao na tisuće jednoroga kako grandiozno u skladnom ubrzanom kasu poput bijelog vlaka prolaze zemljom snova. Vlak je nestao kao i ona. Ostalo je samo njeno lice da me progoni.

Tjeskobno buđenje. Turobno kišno jutro. Otvaram samo jedno oko, jer je drugo zablokiralo; zakrmeljilo se. Pokušavam napipati sat na kantunalu, ali za prste mi se lijepi bratova razglednica iz Pariza po kojoj sam sinoć prolio sok. Zauzimam sjedeći položaj stavljajući jastuk iza leđa u okomiti položaj.
Ne znam zašto, ali dok sam gledao spikera jutarnjih vijesti, kroz glavu mi je prolazio sinoćnji razgovor sa Krešimirom. Pitao sam ga zašto ne vozi automobil iako je položio prije tri godine. Rekao mi je u povjerenju da često sanja isti san; kako izlijeće automobilom sa ceste u neku vodenu površinu i guši se zarobljen. U šali sam ga zastrašio pričom lika jednog Murakamijevog romana. Taj lik u stanu nije držao frižider zbog konstantnih snova istog sadržaja : on bi se u sred noći probudio gladan i krenuo do frižidera nešto pregristi. Kada bi otvorio frižider, ne bi ga obasjala svjetlost iznutra, već bi iz duboke tame izronile ledene ruke i povukle ga unutra.
Tješio sam ga činjenicom kako snovi znaju biti veoma čudni i često ne moraju biti predskazanje nekog lošeg događaja. A da ne spominjem klaustrofobičnog Filipa kojeg smo jednom onesvještenog iznijeli iz nagužvanog zadimljenog kafića. Jest da od tada više ne koristi pojas kada vozi, ali veliki je borac i uvijek se sam vozi liftom kada ide meni u goste kako bi prebrodio strah od skučenog zatvorenog prostora.

--------------------------------------------------------------------

Stojim na prozoru i gledam okupani grad. Pogled mi se priljepio za oluk susjedne zgrade. Jedan crni gavran neumorno je stajao ukočen, i kao da je cijelo vrijeme mene čekao da ga pogledam. Osjetio sam trnce odozdo kako nahrupljuju i udaraju u sinuse. Oči su se nevoljko zavodnile.
Moram do bankomata. Lova iscurila, a prvi ni blizu. Kiša još uvijek neumorno pada.
Skriven od proloma oblaka ispod kišobrana čekam da djevojka ispred mene podigne novac. Primjetio sam da je nervozna jer je cijelo vrijeme ubacivala i izbacivala kartice uz poznati neugodni zvuk bankomata. Mislim da je prekoračila dozvoljeni minus. Nakon par minuta odustala je. Užurbanim korakom uputila se u svoj automobil da ne pokisne. Ubacio sam karticu i kada sam krenuo ukucati pin doživio sam pravi flash-back.
- Heeeeej!!! – derao sam se trčeći za automobilom
Vjerojatno me nije vidjela u retrovizoru, ili je pomislila da sam nekakav manijak.
- Kako? - pitao sam se
Nikako nisam mogao sebi racionalno pojasniti zašto sam sanjao nepoznatu djevojku i odmah je isti dan sreo u gradu.

- Halo, jel tu Kre…Josipe, ti si? Zar nisi u Zagrebu?
- Ja sam…. – nastao je muk, a onda se sa druge strane prolomio plač
- Di je Krešimir? Daj mi Krešimira na telefon! – povikao sam uznemiren
- Nema ga višeeeee….čovječee… – gušio se, kašljao, zapomagao do besvijesti

Ironija sudbine : Filip je ispao iz automobila i velikim čudom preživio, i to sa lakšim tjelesnim ozljedama, dok je Krešimir koristeći pojas završio na dnu rijeke.

Dugo u noć Josip je tupo stajao naslonjen uz osvijetljeni prozor pripaljivajući cigaretu za cigaretom. On je dvije godine stariji Krešimirov brat i radi kao portir na nacionalnoj televiziji.
Sjećam se kako je Krešo jednom prilikom izjavio : "Moj buraz ti je prvi čovjek televizije. Čim uđeš, njega prvog ugledaš."