Otac je, kao i obično, zabio glavu u tanjur juhe i srkao do besvijesti. Dok sam zamišljao njegova usta širine tanjura, disao sam duboko. Baka ga je milovala po glavi i smiješila se. Zavrnuo bih joj vratom da nije mrtva već pet godina. Mrzim srpanj i mrtve babe. Nakon što ju je otac pokopao na groblju kućnih ljubimaca, godišnjice obrušavanja rasvjetnog stupa na sebe provodi upravo kod nas. Danas je bio moj red da je vozim natrag do groba. U biti, baš mi je bilo zabavno sa njom gore. Trčali smo oko crkve, plesali, pjevali i zalijevali uvelo cvijeće. Na kraju smo se igrali skrivača. Dugo je vremena nisam mogao pronaći, kao da je u zemlju propala. Kada sam najmanje očekivao, lukavo me zaskočila sa stabla i oborila na tlo kao Kato Clouseaua. Da nisam poznavao neke od judo vještina, piši propalo. Čim sam je zatvorio u grob počela je oponašati plač djeteta. Stara taktika koja kod mene ne pali.

Plač djeteta? Otvaram oči. Na digitalnom satu 3:31 AM. Odlazim do kupaone i oko vrata stavljam ručnik natopljen hladnom vodom. Vraćam se do prozora. Jedan mačić je zaglavio u susjedovu vrtu i doziva svoju majku. Počinjem pjevati Caribou od Pixiesa. Stara pjesma koja uvijek upali.
Jedna limena reklamna ploča nošena vjetrom obija žbuku povrh vrata susjedovog dućana cipela i stvara novi nesnošljivi zvuk. Nakon ovog, bojim se da nijedna taktika ili pjesma ne mogu biti dovoljno snažne da me prošvercaju do polja snova.

Susjed u jutro. Sjedi pred svojim dućanom i povlači zadnje kapi alkohola iz boce. Zna se dogoditi da ljudska noga danima ne kroči u njegovo malo cipelarsko kraljevstvo. Nakon što mu ponestane cigareta, zaključa vrata dućana i krene na popodnevni počinak. Kada čujem buku u ulazu znam da to on proganja djecu koja se vozaju liftom iz zabave. Jednom sam prilikom čuo kako ga oslovljavaju sa Džek Trbosjek.

Igy. Uvijek prvo pozvoni dvaput, a kako obično odmah ne otvorim, onda nastavi udarati šakama.
- Hajdemo liftom. – predloži on
- Zašto?? Pa na prvom katu smo. Što će nam lift?? – rekoh
- Onako. Koliko sam puta svratio kod tebe, a još se liftom nisam vozio.
- Dobro, `ajde. Pozovi ga.
Kada smo ušli, prepustio sam Igyju da pritisne gumb. Pritisnuo je onaj za polukat.
- Moraš stisnuti najdonji. – rekoh mu
Pritisnuo je ponovno. Spustili smo se u prizemlje. Igy je krenuo prvi otvorivši vrata. Tada se odigrala prava drama. U djeliću sekunde uspio sam vidjeti putujuću zgrčenu šaku, snop ključeva, Igyjevo vješto izmicanje tijela Michael Jacksonovom tehnikom, zamračenje. U svoj toj zbrkanoj pribranosti uspio sam razaznati spodobu koja je izvršila atak na moju glavu. Bio je to Džek Trbosjek glavom, bradom i šakom. Uspio sam odbiti sljedeći napad i izgurati ga iz lifta.
A gdje je Igy? Sjećam se da sam krajičkom oka uočio njegove noge i oblak prašine kako nestaju iza ugla. Smogao sam nadljudsku snagu i odbacio Džeka u prvi zid na koji smo naišli. Iščupao sam mu ključeve iz ruke i bacio ih van ulaza.
- Zašto Džek? – pitao sam ga dok je moj lakat bio pod njegovim vratom
- Što sam ti ja skrivio Džek? Pa susjed sam ti. Zar me ne prepoznaješ? Srećemo se skoro svaki dan.
- Nisi ti moj susjed, mulac jedan! Dobit ćeš ti svoje!!! – jecao je
A onda je iskoristio trenutak moje nepažnje, pa smo se otkotrljali par stepenica do ulaznih vrata. Zario mi je zube u lijevo uho i pokušao ga otgrnuti.
- Aaaaaaaaa……Tajsone……jebat ću ti mamu!!! – urlao sam
Tada mi se opet vratila nadljudska snaga. Zadao sam mu pet-šest zadovoljavajućih udaraca u glavu. U tim trenucima iz obližnje mesare iskočio je njegov prijatelj mesar sa sjekirom u ruci.
- Ostavi ga, mamu ti milu!!! – derao se
A onda je zamahnuo. Izmaknuo sam se. Pogodio je Džeka točno po sred glave.
- Ti! Vidiš što si uradio!?!? – zaplakao je histerično, a onda pobjegao u nepoznatom pravcu
- Strokewski… - čuo sam glas iza leđa
Okrenuo sam se i vidio Džeka nasmiješenog sa sjekirom u glavi. Izgledao je otriježnjen. Podočnjaka više nije bilo.
- Ej, susjed. – rekoh zbunjen
- Kako prodaja cipela?? – upitao sam iz pristojnosti
- Da je bolje ne bi valjalo. – on će na to zajebantski
- Džek, ispali su Vam ključevi – rekao sam sagnuvši se da ih dobavim
- Hvala ti Strokewski. Baš si pristojan momak.
- Ma nije to ništa. I Vi ste prava ljudina. – rekoh
Naslonio mi je ruku na rame i tako krenusmo u ulaz prema liftu.
- Mogla bi kiša danas. Tmurni su se oblaci navukli. Što Vi mislite?? – upitao sam
- Da, Strokewski. Uvijek mi sijeva u glavi kada je promjena vremena.
- Uh…..kao da mi je netko zabio sjekiru u glavu – rekao je
Na to smo se obojica grohotom nasmijali.