Evo me opet ljudovi.
Nabijem vas sve na Bamboću.
Jebeš ga…..nisam tu svaki dan kao neki koji gaje respekt prema kvantitetu.
Kažem vam i ponavljam (citiram Davora Šukera)……lopta je okrugla.
Ako ne možete bez mene predlažem da u dvorištu kuće vaših pradjedova ili možda u dnevnim boravcima stanova koje će otplaćivati vaša praunučad objesite jednu loptu medicinku i u serijama po trideset komada udarate glavom u nju.
To je prava koma…..vjerujte mi.
Nakon deset serija Strokewski će vam biti u potpunosti jasan.
Ovakvo extremno trošenje energije u cilju razumijevanja umjetne inteligencije koju nameće svrsishodni blogovnik Strokewski zaobilazi samo jedan bloger vrijedan poštovanja.
Njegovo ime je (upamtite dobro) zedanpravde.
Veoma zanimljiva osoba…..velim vam.
Iako je, kako kaže, pogledao samo tri emisije «Po ure kulture», može se pohvaliti sa odgledanom cijelom sezonom emisije «Drugo Lice».
No, njegov najveći uspjeh je ulazak u GUINNESS-ovu knjigu rekorda.
Uspio je čitavih 47 sati bez prestanka komunicirati sa inteligentnijim bićima.
Kako?
Stajao je skoro dva dana otvarajući usta pored akvarija sa ribicama i ušao u povijest.
Poslije toga je izjavio : «ovo je mali korak za policajca, ali veliki za moju domovinu».
I neka netko kaže da mi Hrvati nismo najveće face na svijetu.

Vozim se preko nadvožnjaka. Razmišljam.
Koristim se umjetnom inteligencijom. Kao Spielberg.
O čemu razmišljam??
O gašenju bloga.
ZAŠTOOOOOOOO???????????????????????????????
Pođite gore niz stepenice.
Treća vrata desno.

Robinzon Rade čuvao je nadvožnjak. Trubnuo sam mu.
Radi mi truba čovječe. Jupiiiiiiiiiii. Tri put hura za moju malu trubu.
Prolazim tehnički.
Cijela kolona iza mene sjela je na trubu.
Shvatili su da trubim jer je Hrvatska pobijedila Rusiju u borbi za sedmo mjesto na europskom prvenstvu u košarci.

U glavi mi tužna melodija Cave-ove izvedbe stvari Muddy Water.
Ipak se smijem. Pa ja idem davat instrukcije iz informatike profesoru engleskog.
Uključim radio i čujem DRIVE od R.E.M.
Teško je opisat osjećaj jednog rokera kada nakon dugo vremena čuje dragu stvar.
Tada me preplave osjećaji….svi moji trenuci života vezani uz taj bend.
Parkirao sam se pokraj profesorove kuće.
Kasnio sam.
Svejedno, morao sam čut stvar do kraja…hey kids rock`n`roll….nobody tells you where to go…

Zagreb 1993. godine.
Spin Doctors…..4 non blondes.
Tog ljeta posjećujem zgrade nekoliko fakulteta : PMF-a, ETF-a, Filozofskog i Sivoekonomskog.
Jako me zanimalo prostorno uređenje tih zgrada.
U slobodno vrijeme su mi davali neke papire da šaram po njima zajedno sa ostalima.
To je bila nekakva igra.
Poslije su na ulazima tih zgrada lijepili papire A4 formata sa imenima najboljih igrača.
Vidio sam neke i da plaču.
Pretpostavio sam da ne znaju gubiti.

U Španskom sam se zaljubio u jednu pičku.
Ona nikada nije čula za U2. To me napalilo.
Odmah sam je pitao da mi da pičke.
Dala je.

Opet vi da sam Prost.
Serete. Znate i sami da tko pita ne skita.
A nije vam neugodno petkom rano se dignut i pitat u ribarnici kilo inćuna??

Uglavnom, danas dok sam čekao svoj Čizburger, jedan bradonja od svojih pedeset mi se unio u facu i ponosno pričao o svojoj ženi koja ima dvadeset pet.
Lijepo – rekoh
Mladiću….sve je OK dok ti se može dignut.
Poslije toga si poput stare krpe.
Gospon – rekoh
Danas sam izmislio par novih sexualnih poza.
Mogu li ih isprobati na vašoj ženi??
Nakon ovog pitanja sva su auta sprašila sa parkirališta.
Zatvorili su se svi prozori na obližnjim kućama.
Čak se i Bush sakrio iza grma.
Gledali smo se u oči čitavu vječnost.
Bilo je jako napeto.
Bradonja je posegao rukom u svoj desni džep, a ja u svoj lijevi.
Gledali smo se još neko vrijeme, a onda je on potegao prvi.
Hitro je, povlačeći ruku iz desnog džepa, izvukao osam kuna za svoj topli sendvič.
I to : tri kovanice od dvije kune, jednu kovanicu od kune i dvije kovanice od pola kune.
Ubio me.U pojam.