…i onda je princeza poljubila žabu.

Moram priznat da nisam probao jest žabe do prije par godina iako ta mala bića nastanjivaju ovo prebogato močvarno područje.
Žabe su svuda oko nas. One krekeću, znate, ono….skviiiiić-skviiiiić.
Valjda mi se zato zaleti ponekad da pripadnici ljepšeg spola kažem : "Žabo jedna!"
U biti, ja volim žabe. A kako ih volim, onda ova gore izjava nije uvreda.

Volim ovu klimu i ove bedaste ljude i miris mandarine u ranu jesen dok sjedim pod starom smokvom, a u ruci mi se rasipa krhki komad drage zemlje.

Danas mi je starom godišnjica – reče Željko
Željko je oženio moju rodicu. Sjedili smo na Gospu Karmelsku za istim stolom na večeri jedan preko puta drugoga.
Inače on ne govori puno, al ja sam bio jedini za stolom koji je gledao u njega.
Kada se samo sjetim… - nastavio je - ….kako je bilo mučno prolaziti tom alejom smrti.
Gledao sam uvijek da što prije pobjegnem.
Među tom hrpom kamenih lica što dolaze i odlaze kao na pokretnoj traci nalazio se i moj otac.
Prije nego je stigao u ovu ustanovu dane je provodio sa društvom kartajući.
Jednoga dana više nije imao snage sjesti u auto i odvesti se do gostionice gdje kartaju.
Htio sam ga ja odvesti, ali bio je preponosan.
Njega svi u kraju poznaju kao gromadu od čovjeka.
Nije htio da ga vozim i vodim pod ruku kao kakvu babu.

Pogledaj ih….. – rekao mi je - …..i ova ograda za koju se držim življa je od njih.
Nisu niti malo društveni…- rekao je sa smješkom i zakašljao.
Pripalio sam mu cigaretu.
Jebeš ga…. - rekoh - ….zbilja su za kurac. Kako uopće izdržiš sa njima??
U grlu mi se stezalo svako malo, al nisam zaplakao. Samo bi okrenuo glavu i gledao u daljinu.
Čuj Željko…..neću ja još dugo. Osjećam to.
Zrak više nije istog okusa. Ja sam sada slobodan….kao onaj žuti list topole što se izvija u zraku. Spuštam se lagano i nestajem.
A vidi njih dvoje… - pokazivao mi je prstom na mladi zaljubljeni par-…tko će im osmijeh sa lica skinuti?
Heh….- uzdahnuo je.
Zagrlio sam ga i zaplakao. Nisam više mogao izdržat. Pukla je brana emocija koja se godinama gradila. Bujica je preplavila cijelo tijelo.
Tješio me jedno deset minuta, kao da ja umirem.
Hej…..- rekao je
Znaš tko mi je sinoć bio tu??
Ne – rekoh .Tko?
Šimić.
Koji Šimić?
A.B.Šimić. Čitao mi je svoje pjesme.
Prekrasno. Uvijek si ga želio upoznat. Jedini problem je bio što je on umro kada si se ti rodio - rekao sam mu
Da…….- zastao je na tren i nastavio-…to je bio izniman doživljaj za moju dušu.
Idem sada. – rekoh. Moram po Elu u vrtić.
Idi……i poljubi je za mene.
Hoću oče.
Stavio sam obe ruke na njegovo lice i poljubio ga u čelo.
Znao sam da ga posljednji put vidim živa.

Hoćeš li jesti te žabe? – pitao me Željko
Pogledao sam u tanjur koji je bio pun žabljih pohovanih bataka.
Ne, ne……samo izvoli.
Ne volim žabe. – rekao sam mu, al lagao sam.
Bio sam poprilično gladan, al njegova priča me dokrajčila.
Otpio sam još dva gutljaja piva i pozdravio se sa svima.