Društvo književnika Beograda objavljuje dva časopisa.
Prvi je namijenjen angažiranoj književnosti, satiri, aforizmima,
i to je "Beogradski balkanski trougao". Drugi je namijenjen
"standardnoj" prozi i poeziji, "Beogradski krug kredom".
Broj šest predvodi Anka Stanojčić. Umjesto fotografije,
na naslovnici je crtež Ljilje Lambić.
Anka Stanojčić je čitala: "Priča crvenih
cipelica" i "Crvena kugla".
Priča crvenih cipelica
Obućar nas je pravio s mnogo ljubavi. Znao je da ona voli baš takve,
elegantne, jednostavne, udobne crvene cipelice i namenio ih je
njoj za rođendan. Raznežila se kad nas je uzela u ruke, zagledala
sa svih strana, bojažljivo obula i oduševila se: „Kako su udobne!
Kako su lepe! ”
I odmah je iskombinovala sve prema nama, morala je crvena tašna
da se nađe, crvena bluza, crveni nakit... sve uz nas, da nam ništa
ne kvari sklad i lepotu! U svim svečanijim zgodama obukla bi svoj
crnocrveni komplet i obula nas. Pojavila bi se u društvu i muškarci
bi uzdahnuli. Verujemo da su i nas primetili, ne samo njen šarm,
osmeh koji pleni, njene blistave oči. Kad bi je omiljeni partner zavrteo
u ritmu bečkog valcera, ona bi zasijala, a mi smo se srećno vrtele
po parketu. Niko nije umeo lepše da pleše s njom, nikoga ona nije
više volela... a mi smo znale, kad bi nas osmehnuto obuvala, da će
videti njega. Nismo se ljutile ni kad bi nas ponekad izula, kad bi
odbacila i druge delove svoje crnocrvene kombinacije, kad bi bila
s njim. Znale smo da će nas posle još srećnija obuti.
Ne znamo gde sve nismo bile, koje smo lepe gradove obišle, gde
smo je sve nosile. Ako joj treba obuća za ceo dan u kojoj se noge
ne umaraju, bira nas i kompletira sve prema nama. Ali vreme je
prolazilo i mi smo postajale sve starije, oštećene, neravnomerne
crvene boje. Žalila je za našim starim sjajem i na komentar:
„Sve ti je lepo, samo su ti cipelice stare!”, odgovorila bi: „Nema lepših!”.
I sada smo u njenom ormariću, čuva nas za posebne trenutke. Ne
obuva nas često, jer je svako nošenje podseća na njega. A on je
više ne vrti u najlepšim valcerima i ne šeta s njom lepim gradovima.
S anđelima pleše večni valcer.
Zatim se predstavio Ljubomir Vujović svojom
inspirativnom poezijom.
UVEK NOVA
Da te nisam sreo
Ne bih znao da je nebo podnožje visina
Da su ljubavni vrhovi najteže osvojivi
Slutio ne bih da je čežnja bezdan svih dubina
Da su radost i tuga tako lako spojivi
Ne bih znao da je sreća bezmerje svih mera
Da se čitav kosmos nežnošću poklanja
Da je nada bića biću nade vera
Ne bih znao da i snovi žive kada život sanja
Da te nisam sreo
Ne bih znao da i sunce noću bdije
Da je ljubav večna kada se dariva
Dok promiče kroz vreme i uzdasima vije
Ostajući ista uvek nova biva
Stanko Janjušević, poznati slikar, kandidat je za Nagradu
grada Beograda s prvom knjigom "Dodir Neba".
Mirjana Hnilička je kandidat za Nagradu grada Beograda
sa dve knjige, "Barbara" i "Sinki priče". Do kraja čitanja
izabrane sinki priče niko nije pogodio o čemu se radi :)
Ivan Petrović nas je opet zaintrigirao svojim stihovima:
SUNCELOVAC
Ulovih Sunce, u čaši od vina,
Krik galeba silno more zatalasa.
Ne traži sreću, ni za kćer, ni sina
Ni u Atlantidi ti ne traži spasa.
Zarobljeno sunce u čaši se vrca,
Dok rukama lomim vrčeve od žada,
Kopljanici drže mačeve kraj srca,
A Sunce se bekstvu još iz čaše nada.
Ja ga čvrsto držim u šakama svojim,
Ali uzbuđenje opet dušom vlada,
Ovo sunce ne dam, da se meša s tvojim,
Već od drugog Sunca ti potraži hlada.
Kapiju od snova zabravio neko,
U inatu našem pobednika nema.
Zato pustih Sunce neka ide preko,
Neka još bude pesnicima tema.
Za lovinom svojom gledo sam izgubljen:
Zaljubljen bejah... ali ne i ljubljen...
Jelena Brenjo nam se blistavo predstavila pričom
"Rasprodaja"
Ljilja Lambić čitala je za bolesnog Petronija Šimšića
Doviđenja do sljedećeg okupljanja u Društvu književnika
Beograda, do promocije knjige "Violinski ključ" Sime Vasića.
Nastavljamo u Kočino selo, gdje se nalazi hrast star oko 300 godina,
raskošan, na obali brze Velike Morave.
Pogledajte kako sam hrast odvaja granu...
U mjestu Staro lanište gledamo pravljenje korpi i asura od pruća.
Slikamo spomenik Jovanči Miciću, na ulazu u Jagodinu iz pravca
Ćuprije na kružnom toku regionalnog puta Jagodina - Ćuprija - Paraćin
- Rekovac. U unutrašnjosti i ispred globusa, koji je promjera devet
metara, na kome piše „Ceo svet obiđoh, kao Jagodinu nigde ne
nađoh", postavljeno je šest kofera, koji simboliziraju zemlje u
kojima je bio.
U selu Glavinci slikamo se pored spomenika srpskom seljaku, dobro
urađenom, seljak i seljanka.
„Podigli su ga meštani i MZ u znak zahvalnosti selu i starijim generacijama,
a u cilju očuvanja tradicije i sećanja na nekadašnji način obrađivanja njiva.
Zbog toga seljak u jednoj ruci nosi motiku a u drugoj testiju za vodu, dok
seljanka, koja ide iza njega, nosi korpu sa hranom i motiku. Spomenik je
napravljen od betona, a patiniran je bronzom. Uradio ga je mladi vajar iz
Jagodine Ivan Marković.“
Sve što želim za sebe i svoje, želim i za sve prijatelje moje,
sve nevolje, patnje muke, nek prestanu, nek nestanu.
Zdravlje kućom nek' vam kruži, nek' vas dobra sreća služi.
Sretan Uskrs!
Društvo književnika Beograda objavljuje dva časopisa.
Prvi je namijenjen angažiranoj književnosti, satiri, aforizmima,
i to je "Beogradski balkanski trougao" (Drugi je namijenjen
"standardnoj" prozi i poeziji, "Beogradski krug kredom").
Promovirali smo broj 9. časopisa "Beogradski balkanski
trougao".
Promociju je vodila Anka Stanojčić, sekretar i voditelj
Društva književnika Beograda.
O časopisu je govorila Dragana Simić,
zamjenica glavnog urednika
Nastavio je glavni i odgovorni urednik časopisa,
Srđan Simeunović Sendan
Ljilja Lambić čitala je za opravdano odsutnu
poetesu Duku Veljković
Želja
Tuga nevericu prikačila
umesto mirisnog cveta.
Dosta je lažnih namera bilo,
previše unesrećenog sveta,
zbog dece,
zbog sebe,
zbog tebe,
zbog nas.
Pitanje mi zuji oko glave,
koje svetsko čudo da se desi mora
da ovaj svet postane čovečan,
da narodima svane čestita zora.
Zbog dece,
zbog sebe,
zbog tebe,
zbog nas.
Nastavili su svojim pričama i pjesmama:
Zoran Škiljević
Petar Jovanović
Miloš Nastić
i Srećko Aleksić
Energično su nastavili: Teodor Lorenčić
Srđan Simeunović
Dušan Živančević
Ljubomir Vujović
Blagica Antić
Nebojša Stojoski
Vidimo se na promociji sljedećeg časopisa, za sedam dana!
Ona je imala 6 izgubljenih trudnoća, svaka veća, zadnja od pet
mjeseci. Koliko joj je bilo teško da se toliko puta raduje i razočarava,
suvišno je reći. Malo tko ostaje normalan. Ona je ostala borac.
Odlučila je, biće majka, pa neka se i planeta zaustavi ako baš mora!
Nosila je svog mališana sa mnogo ljubavi i još više strepnje. Porođaj
je krenuo prije vremena, sa 6,5 meseci, bebac malečki, pa još muško!
Kad je djevojčica u pitanju, lakše je, veća je šansa da pregura. On se
pojavio uz sasvim solidnu dreku, čime je najavio svoju premijeru na
ovom svetu. Tu smo bile samo babica i ja, ona iskusna, ja početnik,
i samo nas dvije smo čule gromoglasan plač malog princa.
Kasnije je sve išlo po statistikama: dječak, 1250 g, prerano rođen,
male šanse... rečeno i mami tako, da ne gaji nade. Mama plače kao
kišna godina, suza suzu sustiže, a meni je teško gledati. Znam
što joj je rečeno, ono što važi za 99 % muških beba u prijevremenom
porođaju. Ali ja sam ga ČULA! I vidjela njegovu živahnost. Jesam
početnik, nemam iskustva, ne mogu procjenjivati kao kolege koje
vidješe tolike porođaje, ali ipak uzeh ženicu za ruku i rekoh joj:
„On će živjeti. Ja ću mu doći na prvi rođendan, a on čik neka se usudi
da me ne dočeka!”
Suze presahnuše: „Mislite?”.
„Mislim, sigurna sam. Pozovite me na prvi rođendan!”
Bebac je prošao Golgotu, stacionar za nedonoščad, sepsu, 20
dijagnoza od kojih svaka nosi glavicu... i preživio, bez značajnijih
posljedica. I poslije godinu dana duž mog odeljenja ide dječačić
sa velikom bijelom ružom. Vrte se svi, pitaju se šta će mališan tu.
Vidjeh mamu iza njega i shvatih. Došao da me pozove na rođendan!
„Doktorka, tko je to? “ pitaju me moje sestre.
„Ruža teška 1250 grama!” odgovorih.
Nedavno mi došla nezakazana dama. Ima sina advokata, pred
ženidbu. Insistira da je baš ja primim, a gužva neviđena.
„Vi niste moj pacijent”, rekoh.
„Nisam, ali sam mama Vaše ruže”. Ostadoh duže da je primim...
Majka savjetuje ćerki: -I dobro zapamti, sa svojim budućim
mužem ne smiješ biti intimna prije braka!
-Dobro, mama... ali zašto samo s njim ne?
-Doktore, ne znam šta da radim, boli me po cijelom tijelu!
-Kako to mislite?
-Lijepo: pipnem nogu, boli me. Pipnem ruku, boli me.
Pipnem glavu, boli me.
-Nije ni čudo. Polomili ste prst!
Došla žena u zatvor da posjeti muža. Pričaju o svemu.
-Kako su djeca?
-Dobro, samo ti počni da učiš kineski!
-Zašto?
-Pa rekla sam im da si službeno otputovao na tri godine u Kinu!
Došao djed kod liječnika.
-Doktore, imam problem.
-Kažite o čemu se radi?
-Pa vidite, popnem se na prvu, odlično! Popnem se na drugu,
nije loše. Na treću je već teško, a na četvrtu, nema šanse!
-A koliko je Vama godina?
-82.
-Pobogu, djede, pa meni je 40, a već poslije druge nemam snage!
-Izvinite, doktore, o čemu Vi to pričate?
-O ženama, naravno!
-A ja o stepenicama!
Sastali se izletnici ispred Vaznesenske crkve, jer odatle polazi
autobus do Topčiderske zvezde.
Tu se nalazi Arhiv Jugoslavije.
Kako mi pristaje kralj?
Vidjet ćemo izložbu koja pokazuje kako je Jugoslavija nastala
voljom velikih sila. Znamo i da je nestala voljom velikih sila.
Tu se običan čovjek ne pita ništa.
U blizini je prekrasan manastir Vavedenje, koji je podigla
Persida Milenković 1936. godine.
Njenu prijateljicu su ispratili na put anđelima u Zemunu
uz pjesmu „Vilo moja“ i s njom je letjela njena Dalmacija
i voljena Makarska, a svi u pratnji plakali su kao kišna godina.
Nikakav Rekvijem ne bi ih više potresao. Tada je napisala
priču Zavjet, u kojoj zavjetuje djeci da njena pratnja bude
„Da te mogu pismom zvati“, najljepša pjesma klape Maslina.
I tamo gore, ako postoji ono gore, čut će je...
i osmjehnut će se, iako će svi njeni dragi plakati...
Naš cilj je hotel Sheraton, sa odličnim uvjetima za održavanje
Škole nefrologije. Stižemo na vrijeme.
Veoma kvalitetna škola, savršena organizacija.
Novosađani su poznati po tome. A mi moramo
obnavljati znanje čak i kad smo penzioneri.
Tko ne voli učiti, neka ne bira medicinu!
U pauzi se pruža prilika da se vide stari prijatelji.
Na kraju sastanka slijedi gastronomski dodatak.
Napuštamo Novi Sad, grad koji je svima posebno drag.
Vjetar je veoma jak. No stižemo srećno kući. Zadovoljni smo
ovim danom, od perfektne organizacije do kvaliteta Škole.
Idemo u Nemenikuće, u crkvu posvećenu Sv. apostolima
Petru i Pavlu.
Tu se nalazi i česma posvećena princezi Kleopatri Karađorđević.
Suvremenici su pričali da je bila veoma lijepa, ali tiha i povučena.
Češki kompozitor i pijanista Alojz Kalauz koji je tih godina
boravio u Beogradu, za Kleopatrin 15. rođendan je komponirao
pjesmu “Što se bore misli moje” na riječi koje je napisao knez
Mihailo Obrenović. Sredinom pedesetih godina 19. veka numeru
je ponovo komponirao Kornelije Stanković i ta pjesma je za
vreme druge vlade kneza Mihaila redovno izvođena na balovima
u Beogradu.
U porti crkve pijemo izletnikovu kafu licemjerku i vraćamo se kroz
Sopot, grad s najmanje razvoda u Srbiji. Tko želi dugi brak, možda
se baš ovdje treba vjenčati?
Nastavljamo do akumulacionog jezera Duboki potok, raja za
ribolovce i potencijalnog turističkog centra.
Vozimo se u selo Srednji kraj s lijepom crkvom Sv. Nikole koju je
obnovio knez Miloš Obrenović u tursko vrijeme. Imao je prava da
obnavlja crkve, ali ne i da podiže nove, što je iskoristio da
razrušene obnovi.
Lijepe su freske.
U Beljini je Hram Sv. Arhangela Mihaila, čija je obnova početa 813,
na temeljima stare crkve iz 1732. Crkva nije bila ni ranije freskopisana.
U sunčanom danu riješili smo posjetiti dvije od 17 beogradskih
općina, Barajevo i Sopot. Izlet vodi Keti, a vozi nas Vlada.
U Barajevu nam se pridružuje inspirativni vodič Ivan Marković,
izletnik od malih nogu. Područje Barajeva bilo je naseljeno
još u neolitu, ali o tome nam neće pričati. Barajevo je
napredna općtina s dobrim natalitetom i 32000 stanovnika.
Odličnu domaću kavu pijemo u restoranu „Zavičaj“.
Kroz mjesto protječe rijeka Barijevica.
Radi se na tome da se područje općine proglasi za nacionalni
park zbog nezagađene prirode, nekoliko jezera, dosta divljači.
U Društvu književnika Beograda održana je lijepa i
uspješna promocija knjiga Anke Dinić "Labudova zvezda".
Pjesnik Srećko Aleksić je s poštovanjem doneo cvijeće
kolegici poetesi.
Recenziju je pročitao predsjednik Društva, Zoran ilić
Biografiju autorice je pročitala i promociju vodila sekretar
Društva Anka Stanojčić.
Anka Dinić je znalački odabrala buket dama za čitačice, pa je
Olivera Šestakov pročitala tri pjesme.
Svetlana Todorović se nadovezala sa dvije pjesme.
Blagica Antić je izabrala ljubavne pjesme.
Anka Dinić je pročitala šest pjesama, a kao posljednju
je izabrala pjesmu po kojoj se knjiga zove "Labudova zvezda",
posvećenu bratu Labudu u spomen.
Na Badnji dan
Labude
tvoja zvezda se spustila
na moj dlan.
Vidim slike...
Zaleđen Dunav
u mojoj šaci.
Jato labudova
čeka spas.
Hodam po ogledalu
oslobađam bele ptice
ledenih okova.
Srce mi je zaigralo
brate,
prepoznajem tvoj
dugi vrat.
Treba nam više ovakvih pozitivnih večeri lijepe reči i lijepog druženja.
Svi volimo stare automobile, zar ne? Ovo je post specijalno za Grunfa, ali uživajmo svi u pogledu na ljepotane koji su harali
cestama u prošlom stoljeću. Nalaze se u muzeju automobila
u ulici majke Jevrosime.
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.