Kiru pojela noć

Predsjednik Sabora Vladimir Šeks započeo je raspravu o točki dnevnoga reda Osnivanje saborskog istražnog povjerenstva zbog izjava ministra Kirina u četvrtak, pola sata prije ponoći.
To samo po sebi spada u prvorazredne političke skandale i pokazuje koliko je ova tema neugodna za Kirina, Vladu i saborsku većinu koja tu Vladu podržava.

Da bi se uopće na dnevni red saborske sjednice moglo staviti osnivanje saborskog povjerenstva, potrebno je prethodno dokazati postojanje javnog interesa. SDP je to dokazao i raspravu je u interesu javnosti trebalo voditi pred javnošću. No, Šeks je Kirina gurnuo duboko u noć i obavio ga tamom da ga se što manje vidi i čuje.

Priča o Kirinu ima svoju komičnu i svoju tragičnu stranu. U Saboru je dobila i svoju farsičnu, jer je čista politička farsa tako važnu temu raspravljati u kasnim noćnim satima do pola dva ujutro.

Osnivanje Povjerenstva nismo zatražili zbog Kirinovih duhovitih prostodušnosti kojima mjesecima uveseljava cjelokupnu javnost jer je to stvar HDZ-a. Očito nemaju nikog boljeg pa da ga stave za ministra. Njihova stvar. Kirin je, takav kakav jest, i sramota Vlade jer: kakav ministar, takva i Vlada.

Osnivanje Povjerenstva nismo tražili ni zbog Kirinovog priznanja da je počinio kazneno djelo opisano u čl. 223. Kaznenog zakona kao Povreda tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka, programa ili sustava. To je stvar Državnog odvjetništva koje je možda i poduzelo istragu o toj ministrovoj izjavi, samo što to Kirin ne zna kao što ništa nije znao ni o akciji Maestro. Ili su mu zaboravili reći ili mu ne vjeruju pa sve važne stvari koje radi policija pred njim taje.

Osnivanje Povjerenstva predložili smo da se ispita politička odgovornost ministra Kirina zbog njegovih zastrašujućih i prijetećih izjava da je pratio trag servera i da to nije ništa prema onome što će još raditi u predizbornoj kampanji.

Odgovornost je međutim pojam koji ne postoji u političkom rječniku HDZ-a i Vlade. Oni jednostavno ne znaju što znači ta riječ.

To su pokazali i u raspravi o povjerenju Vladi zbog uloge potpredsjednika Vlade i trojice ministara u Upravnom vijeću HFP-a.
Ova četvorice upravljali su leglom korupcije i kriminala, a sada oni sami, Vlada i HDZ odbijaju svaku političku odgovornost.

U raspravi su neprestano izbjegavali temu odgovornosti, dovikivali iz klupa, svađali se kao piljarice, spominjali davno zatvorene teme poput Viktora Lenca, o kojem je uostalom u pol bijela dana bilo osnovano istražno povjerenstvo i u kojem su imali većinu članova, ali koje, unatoč tome, naravno, nije tamo pronašlo ni korupciju ni kriminal. Čini se da soborski zastupnici HDZ-a Sabor shvaćaju kao second hand tržnicu na koju neprestano iznose neke neke svoje iznošene, već pomalo izblijedjele, potpuno demode krpice koje su se nosile prošle političke sezone umjesto da prihvate odgovornost za korupciju i pljačku ovdje i danas.

Kolega i zvijezda

Zadarski gradonačelnik Živko Kolega odbio je na Dan antifašističke borbe položiti vijenac pod spomenikom palim borcima zbog crvene zvijezde i time pokazao ne samo nepristojnost prema Udruzi antifašističkih boraca i antifašista, nego i zavidno neznanje. Kolega naime kaže kako ne može polagati vijenac pod komunističkim simbolom, pod istom tom zvijezdom koja je bombardirala Zadar.

Pod zvijezdom je bombardiran Zadar i ne samo Zadar nego i mnogi gradovi i sela zato što su oficiri Jugoslavenske vojske na početku rata zadržali taj simbol na svojim kapama dok ga kasnije nisu zamijenili drugim obilježjima koja su izravnije pokazivala pravu svrhu njihova ratovanja.

Time su, dakako, nanijeli sramotu tome simbolu jer su pod njim činili zločine. Ali, složimo se najprije oko toga da nema tog simbola na svijetu pod kojim u povijesti nisu činjeni zločini. Rimski su orlovi, nošeni na zastavama legija i kohorta, širili slavu brojnih cezara, sve odreda zločinaca ogrezlih u krvi, nerijetko i rođene braće, a Rimsko je carstvo svoju moć i bogatstvo temeljilo na krvi porobljenih naroda, na pljački, na otimanju djece, na silovanjima seljanki, na raspećima onih koji su se usudili usprotiviti. Na jednom od tih rimskih križeva završio je svoj ovozemaljski put i Krist koji je učenike svoje podučavao blagosti i praštanju, a one noći kad je bio predan, u Getsemanskim vrtovima, na Maslinskoj gori, jednome od njih, koji je trgnuo mač u želji da njega, Učitelja, obrani pred vojnicima rimskim, rekao: spremi mač, spremi mač, jer tko se mača laća, od mača i pogiba.

A, eto, ne može se zanijekati da i Crkva što ju je Krist sazdao na Petru, stijeni svojoj, nije toliko puta u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti, prečula poziv svoga učitelja s Maslinske gore, da nije trgnula mač i krenula u osvajačke, križarske pohode, pustošeći, paleći, ubijajući i pljačkajući omnia ad maiorem Dei gloriam.

Pa i kasnije, zar ne, sve do novoga doba, sveti je Uficij mnoge napredne umove, ali i mnoge nevine žene, lažno optužene za općenje s nečastivim, slao na lomače koje su stoljećima paljenje po svim evropskim gradovima i selima. Pod kojim znakom, pitam ja Kolegu i sve njegove kolege, pod kojim znakom? Ne bojmo se to izgovoriti, ne strahujmo sami pred sobom to izreći, da, da, u znaku križa, gradonačelniče, in signo crucis. Ali zar će zato, itko pametan, odbiti položiti vijenac pod znakom križa kada je križ, unatoč svemu, bio i ostao prvenstveno znakom kršćanstva i simbol Kristove muke.

I pod Davidovom zvijezdom i pod srpom islamskoga polumjeseca i pod nacističkom svastikom i pod ustaškim U i pod četničkom kokardom i pod brojnim drugim simbolima koji su se u povijesti javljali, činjeni su zločini.

Učinjeni su mnogi i pod crvenom zvijezdom petokrakom i to ne samo u Domovinskom ratu kada je taj simbol zapravo zloupotrijebljen, nego i u Drugom svjetskom ratu ali ta crvena petokraka zvijezda, kao što Kolega krivo misli, nikada nije bila simbolom komunizma. Komunizam je naime imao svoj simbol srpa i čekića, a zvijezda petokraka zapravo je stari pentagram, korišten od najstarijega doba i značio je kroz povijest sve i svašta, između ostaloga bio je i još uvijek jest i znak slobodnih zidara, a u novije doba općenito je prihvaćena kao simbol slobode. Zvijezda s pet krakova, ne doduše crvena, kao heraldički simbol slobode nalazi se danas na brojnim zastavama zemalja koje s komunizmom nemaju nikakve veze, Sjedinjenih Država, na primjer, kao i na zastavi Europske unije kojoj se svi nadamo priključiti. Ironija je sudbine htjela da ta zvijezda, simbol slobode, s hrvatske zastave bude skinuta upravo u trenutku kada je naša domovina krenula u borbu za ostvarenje te iste slobode koju zvijezda simbolizira i eto, zvijezda je danas u Hrvatskoj još samo znak jedne tvornice ulja.

Ona je, eto, kao što se vidi iz ponašanja zadarskog gradonačelnika Živka Kolege, i neprestani izvor iritacije za njega, za Ivu Lončara i sve njima slične koje povezuje isti, prepoznatljiv stil, ili bolje reći, nedostatak stila, i isto oskudno znanje o značenju simbola.

vic

Mailom mi je stigao vic i toliko me nasmijao da sam odlučio podijeliti ga s vama.

Mali Ivica je strašno želio 100 eura.
Svaki je dan molio Boga da mu ih pošalje, ali novac nikako da dođe.
Odluči on poslati pismo, no u pošti nisu znali što bi s pismom upućenim Bogu, pa su ga poslali u Vladu. Sanadera je dirnulo pismo i odluči poslati Ivici 5 eura, jer što će malom Ivici toliki novac.
I dobio Ivica 5 eura, oduševio se odgovorom i odluči poslati pismo
zahvalnosti:

Dragi Bože,

puno ti hvala kaj si poslal lovu. Samo nemoj više slati preko Vlade jer su lopine maznule 95 eura.

Tvoj Ivica

HFP - zasluga ili sramota Vlade

Puknula korupcijska afera u Fondu za privatizaciju. Provedena akcija „Maestro“. Pohapsilo potpredsjednike.

Odmah nakon što se saznalo za uhićenja, novinarima se na iznenada sazvanoj konferenciji za novinare obratio premijer Sanader s tezom o velikom Vladinu uspjehu, a nedugo zatim javnosti su se obratile i oporbene stranke sa posve suprotnom tezom: traži se odgovornost Vlade.

Pitanje je dakle postavljeno i na njega bi trebalo smisleno odgovoriti: je li akcija „Maestro“ stvarno uspjeh Vlade, kako to tvrdi premijer ili je ona zapravo Vladina sramota, kako to kaže oporba?

Razmotrimo najprije prvu mogućnost. Akciju su proveli Državno odvjetništvo i USKOK, kao njegov dio te policija, ali, prema pisanju današnjih novina, ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin i ministrica pravosuđa Ana Lovrin za akciju su saznali u subotu ujutro, dakle, kad je akcija doživjela finale i kad su sudionici afere već imali lisice na rukama. Policija je već provodila uhićenja, ali je to tajila od svog ministra. Državno je odvjetništvo dio pravosuđa, ali o ovoj akciji je šutjela pred svojom ministricom. Ni ostali članovi Vlade, pa dakle ni potpredsjednik Vlade Polančec, inače predsjednik Upravnog odbora Fonda, ali ni članovi tog tijela, Šuker, Kalmeta i Čobanković, nisu imali pojma da se akcija odvija već godinu dana i da u subotu ujutro počinju prva uhićenja. Članovi Vlade, dakle, nisu imali pojma ni da je akcija pokrenuta, ni što joj je cilj, ni kako se odvija, ni kada će završiti, ni kako će se okončati, pa se sada postavlja logično pitanje, a kako netko uopće može biti zaslužan za uspjeh neke akcije ako o toj akciji, za koju se proglašava zaslužnim, nema blage veze. S tim u vezi je i pitanje zašto ni policija ni Državno odvjetništvo nisu članovima Vlade rekli ni jednog jedinog slova o tome što rade u ovako bitnoj stvari i nije li to jedan od možda najvažnijih razloga zbog kojih je akcija uspjela. Jer, što da su znali? Možda bi upozorili one koji su sada uhapšeni, pa od akcije ne bi bilo ništa. Možda je i Državno odvjetništvo i policija imala razloga vjerovati da će se upravo to dogoditi, pa su šutjeli pred članovima Vlade kako bi spasili akciju.
Ima dakle mjesta Sanaderovoj tezi kako je Vlada zaslužna za uspjeh akcije, ali je zaslužna isključivo zato što ništa nije znala, jer da jest, ne bi bilo ni akcije, ni zasluga.

Suprotna teza glasi da bi trebalo preispitati odgovornost Vlade jer otkrivena afera upućuje na to da korupcijski kriminal zahvaća same vrhove vlasti. Uistinu, četvorica članova Vlade upravljali su HFP-om i bili nadređeni predsjedniku Grgi Iveziću i njegovim uhapšenim potpredsjednicima. Potpredsjednik Vlade Damir Polančec kao predsjednik Upravnog odbora Fonda i ministri Šuker, Kalmeta i Čobanković, kao članovi toga tijela, upravljali su Fondom, donosili Statut, utvrđivali politiku, odlučivali o prodaji imovine Fonda, a to su dionice i nekretnine, znači, oni su bili ti koji su donosili odluke o transakcijama zbog kojih je sada šestoro njima podređenih uhićeno. Ne znam ima li na njima kakve kaznene odgovornosti jer to treba utvrđivati Državno odvjetništvo i kasnije sudovi, ali sam siguran u to da za njih isprike nema kada je riječ o političkoj odgovornosti. Upravljali su institucijom za koju je ustanovljeno da predstavlja leglo korupcijskog kriminala i najmanje što trebaju učiniti je prihvatiti svoj dio odgovornosti. Sjećam se sada nekadašnje ministrice zdravstva u koalicijskoj Vladi gospođe Stavljenić-Rukavina koja je zbog afere Bexter dala ostavku iz moralnih razloga. Niti je ministrica tada nabavljala te Baxterove filtre za dijalizu, niti ih je ona proizvodila, niti je bilo ikakve njezine subjektivne krivnje zbog toga što pacijenti na dijalizi umrli zbog upotrebe tih Baxterovih filtara, ali se u njezinu resoru dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i gospođa Stavljenić-Rukavina podnijela je ostavku.

Ova Vlada nema tu praksu niti takav osjećaj političke odgovornosti, pa kad se u Brodosplitu otkrije pljačka, onda su krivi svi osim predsjednika Nadzornog odbora, ministra Vukelića, koji je trebao paziti da se pljačka ne dogodi. Kad se otkrije reketarenje u Kalmetinom ministarstvu, onda su opet krivi svi, i pomoćnik i vozač, samo ne ministar koji je i tog pomoćnika i tog vozača dovukao u ministarstvo. Kad se otkrije korupcijska afera U HFP-u, onda se bojim da će opet biti krivi svi samo ne članovi Upravnog odbora te kriminalne skupine.

Da se to ipak ne dogodi, neće biti dovoljni samo napori oporbenih stranaka u Saboru, nego će cijela javnost, sve što u ovoj zemlji misli logično i normalno, svatko kome je imalo stalo do elementarnog poštenja i minimalne odgovornosti, morati glasno i jasno podići svoj glas protiv takvog providnog i jadnog pokušaja da se umiješanost u kriminal ili nesposobnost ministara Sanaderove Vlade na kraju proglasi njezinom uspješnošću.

principi i pragma

Krupna ideološka pitanja kao što su pravo manjina ili suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu su, na sreću, iza nas. HDZ je u oba ova pitanja radikalno promijenio svoju prijašnju politiku, pa mu danas u Saboru parlamentarnu većinu osiguravaju i zastupnici SDSS-a i pripadnici drugih manjina, a suradnja s Haagom je upravo idilična. Izručili su sve dostupne, a za neko vrijeme nedostupnim Gotovinom su organizirali hajku dok i on nije postao dostupan. Carla del Ponte je otvoreno i jasno pohvalila Sanadera i rekla da bez njegove izravne pomoći ne bi bilo ništa od hvatanja najpoznatijeg bjegunca.
No, jedno krupno pitanje ostalo je neriješeno - pravo Hrvata iz Bosne i Hercegovine da sudjeluju na izborima u Hrvatskoj u 11. izbornoj jedinici na listi za dijasporu. HDZ ostaje nepokolebljiv u obrani ovog njihovog prava i time postavlja jasnu razdjelnicu prema svima onima koji se tome protive.
Ovdje postoje dvije mogućnosti pristupa problemu: prvo, principijelno rješenje po kojem se bosanske Hrvate ne može smatrati dijasporom, odnosno iseljeništvom, jer oni dijaspora jednostavno nisu. Nisu jer nisu. Svi oni koji tvrde da jesu, morali bi odgovoriti na jednostavno pitanje kad su se to oni iselili i odakle su se iselili. A svi znamo da takvog iseljenja nije bilo, nego da ljudi već više od tisuću godina žive tamo i da predstavljaju jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine. Svaka druga politika pretvara ih u manjinu u njihovoj domovini i objektivno slabi njihov položaj. Uostalom, posljedice pogrešne politike HDZ-a prema njima, kada se Bosnu i Hercegovinu proglašavalo jedinstvenim geopolitičkim prostorom s Hrvatskom i kada se govorilo da za to postoje povijesni i nacionalni razlozi, oni najbolje osjećaju sami jer ih je trenutno u Bosni i Hercegovini polovica manje nego ih je bilo prije rata. Hoće li se dakle biti principijelan i logičan, onda je posve jasno da bosanski Hrvati nisu iseljeništvo i da ne bi trebali imati pravo glasati na listi za dijasporu.
Drugi mogući pristup problemu možemo nazvati političko-praktičnim. Koristimo li se njime, tada se vodi računa jedino o tome koliko koja stranka može dobiti saborskih mandata s te liste, pa, ako može, onda se grčevito bori za to da takva lista opstane i da s nje ostvaruje politički ekstra profit, tj. da u trenutku kada počinje gubiti povjerenje građana koji žive u Hrvatskoj, taj gubitak glasova nadoknađuje bosanskom zalihom.
Nadam se i vjerujem da polako ali posve sigurno dolazi vrijeme kada se više neće moći ostvarivati nikakva politička pragma koja bi išla na štetu političke principijelnosti. Drugim riječima rečeno, nadam se da će birači u Hrvatskoj svojim odazivom na izbore i na kraju, svojim izborom pokazati koje vrijednosti više cijene.

Ponos

Kada bih trebao izabrati riječ koja najbolje opisuje moje osjećaje nakon subotnje Konvencije, onda bi to bila riječ ponos. Ponos na stranku, sve njezine članove, ponos na delegate, njih 1537, ponos na Željku, Milana, Tonina i Zorana, koji je na koncu izabran.
Pokazali smo koliko smo drukčiji od drugih. Gotovo da nema te stranke u Hrvatskoj koja se u trenutku izbora predsjednika nije podijelila, a mi smo tu proceduru prošli na najljepši mogući način.
U utrku je ušlo četvoro relevantnih kandidata, od kojih ni jedan nije bio izraziti favorit, niti izraziti outsider. Četvoro SDP-ovaca od kojih je svaki mogao biti izabran. Cijeli je postupak prošao demokratski, mirno, vez svađa i podjela, a kandidati su se predstavili članovima stranke u pet gradova, odgovarajući na njihova pitanja, pazeći pri tome da pokažu uzajamno uvažavanje, čuvajući se da jedan o drugome ne kažu išta ružno. U istom stilu obratili su se i Konvenciji.
Atmosfera na samoj Konvenciji bila je upravo svečana.
Film o Račanu, prikazan na početku, ganuo je sve. Još jednom se na sve nas prelio onaj Ivičin tako prepoznatljiv stil osobne skromnosti, tolerancije, uvažavanja drugih, stil drugarstva, zajedništva, poštenja, odsustva svake bahatosti, stil pristojnosti, opet je pred nama oživio Ivica Račan, običan čovjek, jedan od nas, naš drug, naš prijatelj. Po tim njegovim vrlinama bili smo cijenjeni godinama i te smo vrline zadržali i pokazali u subotu pred svima kao najljepše Račanovo nasljeđe.
U istoj prekrasnoj atmosferi proteklo je i glasanje u oba kruga.
Svaki delegat imao je svog favorita, znao je za koga želi glasati, ali svoj izbor nije nametao drugima, niti su se stvorila četiri međusobno suprotstavljena tabora.
Proglašenje Zoranove pobjede bio je vrhunac svečanosti zajedništva. Nije bilo poraženih, nije bilo gubitnika, prvi su mu ruku stisnuli Željka, Milan i Tonino, a prve izjave novoga predsjednika bile su afirmacija njih i svakog člana stranke. Nitko nije suvišan, nitko nepotreban.
Nakon Konvencije zaustavljaju me nepoznati ljudi i čestitaju na toj svečanosti demokracije, a ja osjećam neskriven ponos.
Lijepo je ovih dana biti SDP-ovac.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv