Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 26.06.2007.

Kolega i zvijezda

Zadarski gradonačelnik Živko Kolega odbio je na Dan antifašističke borbe položiti vijenac pod spomenikom palim borcima zbog crvene zvijezde i time pokazao ne samo nepristojnost prema Udruzi antifašističkih boraca i antifašista, nego i zavidno neznanje. Kolega naime kaže kako ne može polagati vijenac pod komunističkim simbolom, pod istom tom zvijezdom koja je bombardirala Zadar.

Pod zvijezdom je bombardiran Zadar i ne samo Zadar nego i mnogi gradovi i sela zato što su oficiri Jugoslavenske vojske na početku rata zadržali taj simbol na svojim kapama dok ga kasnije nisu zamijenili drugim obilježjima koja su izravnije pokazivala pravu svrhu njihova ratovanja.

Time su, dakako, nanijeli sramotu tome simbolu jer su pod njim činili zločine. Ali, složimo se najprije oko toga da nema tog simbola na svijetu pod kojim u povijesti nisu činjeni zločini. Rimski su orlovi, nošeni na zastavama legija i kohorta, širili slavu brojnih cezara, sve odreda zločinaca ogrezlih u krvi, nerijetko i rođene braće, a Rimsko je carstvo svoju moć i bogatstvo temeljilo na krvi porobljenih naroda, na pljački, na otimanju djece, na silovanjima seljanki, na raspećima onih koji su se usudili usprotiviti. Na jednom od tih rimskih križeva završio je svoj ovozemaljski put i Krist koji je učenike svoje podučavao blagosti i praštanju, a one noći kad je bio predan, u Getsemanskim vrtovima, na Maslinskoj gori, jednome od njih, koji je trgnuo mač u želji da njega, Učitelja, obrani pred vojnicima rimskim, rekao: spremi mač, spremi mač, jer tko se mača laća, od mača i pogiba.

A, eto, ne može se zanijekati da i Crkva što ju je Krist sazdao na Petru, stijeni svojoj, nije toliko puta u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti, prečula poziv svoga učitelja s Maslinske gore, da nije trgnula mač i krenula u osvajačke, križarske pohode, pustošeći, paleći, ubijajući i pljačkajući omnia ad maiorem Dei gloriam.

Pa i kasnije, zar ne, sve do novoga doba, sveti je Uficij mnoge napredne umove, ali i mnoge nevine žene, lažno optužene za općenje s nečastivim, slao na lomače koje su stoljećima paljenje po svim evropskim gradovima i selima. Pod kojim znakom, pitam ja Kolegu i sve njegove kolege, pod kojim znakom? Ne bojmo se to izgovoriti, ne strahujmo sami pred sobom to izreći, da, da, u znaku križa, gradonačelniče, in signo crucis. Ali zar će zato, itko pametan, odbiti položiti vijenac pod znakom križa kada je križ, unatoč svemu, bio i ostao prvenstveno znakom kršćanstva i simbol Kristove muke.

I pod Davidovom zvijezdom i pod srpom islamskoga polumjeseca i pod nacističkom svastikom i pod ustaškim U i pod četničkom kokardom i pod brojnim drugim simbolima koji su se u povijesti javljali, činjeni su zločini.

Učinjeni su mnogi i pod crvenom zvijezdom petokrakom i to ne samo u Domovinskom ratu kada je taj simbol zapravo zloupotrijebljen, nego i u Drugom svjetskom ratu ali ta crvena petokraka zvijezda, kao što Kolega krivo misli, nikada nije bila simbolom komunizma. Komunizam je naime imao svoj simbol srpa i čekića, a zvijezda petokraka zapravo je stari pentagram, korišten od najstarijega doba i značio je kroz povijest sve i svašta, između ostaloga bio je i još uvijek jest i znak slobodnih zidara, a u novije doba općenito je prihvaćena kao simbol slobode. Zvijezda s pet krakova, ne doduše crvena, kao heraldički simbol slobode nalazi se danas na brojnim zastavama zemalja koje s komunizmom nemaju nikakve veze, Sjedinjenih Država, na primjer, kao i na zastavi Europske unije kojoj se svi nadamo priključiti. Ironija je sudbine htjela da ta zvijezda, simbol slobode, s hrvatske zastave bude skinuta upravo u trenutku kada je naša domovina krenula u borbu za ostvarenje te iste slobode koju zvijezda simbolizira i eto, zvijezda je danas u Hrvatskoj još samo znak jedne tvornice ulja.

Ona je, eto, kao što se vidi iz ponašanja zadarskog gradonačelnika Živka Kolege, i neprestani izvor iritacije za njega, za Ivu Lončara i sve njima slične koje povezuje isti, prepoznatljiv stil, ili bolje reći, nedostatak stila, i isto oskudno znanje o značenju simbola.

26.06.2007. u 14:21 • 18 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.