Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 18.06.2007.

HFP - zasluga ili sramota Vlade

Puknula korupcijska afera u Fondu za privatizaciju. Provedena akcija „Maestro“. Pohapsilo potpredsjednike.

Odmah nakon što se saznalo za uhićenja, novinarima se na iznenada sazvanoj konferenciji za novinare obratio premijer Sanader s tezom o velikom Vladinu uspjehu, a nedugo zatim javnosti su se obratile i oporbene stranke sa posve suprotnom tezom: traži se odgovornost Vlade.

Pitanje je dakle postavljeno i na njega bi trebalo smisleno odgovoriti: je li akcija „Maestro“ stvarno uspjeh Vlade, kako to tvrdi premijer ili je ona zapravo Vladina sramota, kako to kaže oporba?

Razmotrimo najprije prvu mogućnost. Akciju su proveli Državno odvjetništvo i USKOK, kao njegov dio te policija, ali, prema pisanju današnjih novina, ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin i ministrica pravosuđa Ana Lovrin za akciju su saznali u subotu ujutro, dakle, kad je akcija doživjela finale i kad su sudionici afere već imali lisice na rukama. Policija je već provodila uhićenja, ali je to tajila od svog ministra. Državno je odvjetništvo dio pravosuđa, ali o ovoj akciji je šutjela pred svojom ministricom. Ni ostali članovi Vlade, pa dakle ni potpredsjednik Vlade Polančec, inače predsjednik Upravnog odbora Fonda, ali ni članovi tog tijela, Šuker, Kalmeta i Čobanković, nisu imali pojma da se akcija odvija već godinu dana i da u subotu ujutro počinju prva uhićenja. Članovi Vlade, dakle, nisu imali pojma ni da je akcija pokrenuta, ni što joj je cilj, ni kako se odvija, ni kada će završiti, ni kako će se okončati, pa se sada postavlja logično pitanje, a kako netko uopće može biti zaslužan za uspjeh neke akcije ako o toj akciji, za koju se proglašava zaslužnim, nema blage veze. S tim u vezi je i pitanje zašto ni policija ni Državno odvjetništvo nisu članovima Vlade rekli ni jednog jedinog slova o tome što rade u ovako bitnoj stvari i nije li to jedan od možda najvažnijih razloga zbog kojih je akcija uspjela. Jer, što da su znali? Možda bi upozorili one koji su sada uhapšeni, pa od akcije ne bi bilo ništa. Možda je i Državno odvjetništvo i policija imala razloga vjerovati da će se upravo to dogoditi, pa su šutjeli pred članovima Vlade kako bi spasili akciju.
Ima dakle mjesta Sanaderovoj tezi kako je Vlada zaslužna za uspjeh akcije, ali je zaslužna isključivo zato što ništa nije znala, jer da jest, ne bi bilo ni akcije, ni zasluga.

Suprotna teza glasi da bi trebalo preispitati odgovornost Vlade jer otkrivena afera upućuje na to da korupcijski kriminal zahvaća same vrhove vlasti. Uistinu, četvorica članova Vlade upravljali su HFP-om i bili nadređeni predsjedniku Grgi Iveziću i njegovim uhapšenim potpredsjednicima. Potpredsjednik Vlade Damir Polančec kao predsjednik Upravnog odbora Fonda i ministri Šuker, Kalmeta i Čobanković, kao članovi toga tijela, upravljali su Fondom, donosili Statut, utvrđivali politiku, odlučivali o prodaji imovine Fonda, a to su dionice i nekretnine, znači, oni su bili ti koji su donosili odluke o transakcijama zbog kojih je sada šestoro njima podređenih uhićeno. Ne znam ima li na njima kakve kaznene odgovornosti jer to treba utvrđivati Državno odvjetništvo i kasnije sudovi, ali sam siguran u to da za njih isprike nema kada je riječ o političkoj odgovornosti. Upravljali su institucijom za koju je ustanovljeno da predstavlja leglo korupcijskog kriminala i najmanje što trebaju učiniti je prihvatiti svoj dio odgovornosti. Sjećam se sada nekadašnje ministrice zdravstva u koalicijskoj Vladi gospođe Stavljenić-Rukavina koja je zbog afere Bexter dala ostavku iz moralnih razloga. Niti je ministrica tada nabavljala te Baxterove filtre za dijalizu, niti ih je ona proizvodila, niti je bilo ikakve njezine subjektivne krivnje zbog toga što pacijenti na dijalizi umrli zbog upotrebe tih Baxterovih filtara, ali se u njezinu resoru dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi i gospođa Stavljenić-Rukavina podnijela je ostavku.

Ova Vlada nema tu praksu niti takav osjećaj političke odgovornosti, pa kad se u Brodosplitu otkrije pljačka, onda su krivi svi osim predsjednika Nadzornog odbora, ministra Vukelića, koji je trebao paziti da se pljačka ne dogodi. Kad se otkrije reketarenje u Kalmetinom ministarstvu, onda su opet krivi svi, i pomoćnik i vozač, samo ne ministar koji je i tog pomoćnika i tog vozača dovukao u ministarstvo. Kad se otkrije korupcijska afera U HFP-u, onda se bojim da će opet biti krivi svi samo ne članovi Upravnog odbora te kriminalne skupine.

Da se to ipak ne dogodi, neće biti dovoljni samo napori oporbenih stranaka u Saboru, nego će cijela javnost, sve što u ovoj zemlji misli logično i normalno, svatko kome je imalo stalo do elementarnog poštenja i minimalne odgovornosti, morati glasno i jasno podići svoj glas protiv takvog providnog i jadnog pokušaja da se umiješanost u kriminal ili nesposobnost ministara Sanaderove Vlade na kraju proglasi njezinom uspješnošću.

18.06.2007. u 12:33 • 61 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.