Kiro-praktika

Ministru Kirinu navodno su iz Vlade prije nekoliko dana zabranili javne nastupe. To je šteta jer su njegovi javni istupi već dulje vrijeme izvor neskrivene radosti i općeg veselja za sve građane ove zemlje, a posebno posjetitelje raznih portala. No, eto, ministar nije poslušao naputak Vlade nego se opet javno oglasio, braneći svoje neobranjive gluposti. Evo te njegove najnovije izjave, koja, međutim, nije više ni malo vesela, nego pokazuje kako se Kirin praktično (Kiro-praktika) bori protiv širenja svojih gluposti mrežom interneta. Ta njegova izjava nije smiješna jer predstavlja neskrivenu prijetnju, opasnu zbog toga što ju je izrekao ministar unutarnjih poslova. Ministar kaže:

Ulica Ivice Račana

Mlada SDP-ova zastupnica u Skupštini Grada Zagreba predložila je na posljednjoj sjednici toga tijela da jedna ulica ili trg u Zagrebu dobiju ime Ivice Račana. Ideja je originalno njezina i koliko znam nije se o toj svojoj zamisli konzultirala ni s kim u stranci ili s bilo kojim članom obitelji Račan. Zatečen je bio i gradonačelnik Bandić, ali i ostali vijećnici SDP-a. Zatečena takvom idejom bila je i središnjica SDP-a na Iblerovu trgu jer je za taj prijedlog saznala iz novina.
Stranka je drugog dana izdala priopćenje u kojem se kaže kako je inicijativa ne samo preuranjena, nego i potpuno promašena.
A zašto? Što to tjera SDP-ovce da se usprotive namisli da se Račanu iskaže poštovanje na ovakav način?
Odgovor je vrlo jednostavan: sam Račan i naše poznavanje njegova životnog stila.
Ivica Račan prezirao je takvu vrstu počasti kao što je prezirao i svako udvorništvo. Nikada nije cijenio one koji su se kitili lentama, a još manje one koji su im te lente nudili. Nitko ga se nije bojao, jer nije imao razloga da ga se boji, osvetoljubivost jednostavno nije bio njegov način odnosa prema svijetu. Volio je voditi otvorene i iskrene razgovore i duboko je cijenio one sugovornike koji su njegovim argumentima suprotstavljali vlastite, koji su mu govorili da griješi, ako su tako mislili.
No, o ovome pišem ne samo zato da bih objasnio razloge odbijanja inicijative mlade zastupnice, jer će ta inicijativa vrlo brzo biti zaboravljena, nego i zbog toga što stojimo pred konvencijom na kojoj ćemo birati predsjednika ili predsjednicu stranke. Ne lidera i ne vođu, kako to mediji sugeriraju, nego osobu koja će obnašati dužnost prvoga među nama.
Ja osobno, a vjerujem da to moje mišljenje dijeli i većina članova naše stranke, očekuju od kandidata da prepoznaju kako je Ivica Račan u hrvatsku politiku uopće, a u SDP posebno, unio stil osobne skromnosti, tolerancije i uvažavanja, stil kojim je poticao atmosferu otvorene suradnje i iskrena zajedništva i da su to vrijednosti koje je postavio kao putokaz svima nama.
Uvažavanjem i njegovanjem tih vrijednosti kao i političkih ideja Ivice Račana najbolje ćemo mu iskazati svoje poštovanje ali i nastaviti razvijati SDP kako ga je zamislio i izgradio njegov osnivač. Samo tako ćemo ponosno hodati ulicom koja nosi Račanovo ime.

vjerujem-ne vjerujem

Da čovjek ne povjeruje! Vladimir Zagorec odbija prihvatiti izručenje u Hrvatsku jer ne vjeruje hrvatskom pravosuđu. Ne vjeruje dakle pravosuđu zemlje za koju se borio kao general Hrvatske vojske i u kojoj je najodlikovaniji vojnik. Dobro. Ne vjeruje, pa ne vjeruje. E, ali nije baš da ne vjeruje potpuno i bezrezervno, jer taj isti Zagorec pred tim istim hrvatskim pravosuđem tuži književnicu Vedranu Rudan zbog uvrede. Uvrijedila ga je, kaže, jer je napisala da su hrvatski pljačkaši najgori zločinci te da jedni drugima otimaju dječurliju, kako se nada da će se ti gadovi poubijati međusobno i konačno kako nitko nikada neće pobrojati koliko su Hrvata uništili, udavili, pobili, zatrli i zatukli general Zagorec i njemu slični. General dakle ne vjeruje da će to pravosuđe pravedno i pošteno suditi njemu zbog otimačine dragulja, ali vjeruje da će pošteno i pravedno suditi književnici koja ga je nazvala otimačem, da će ju osuditi zbog tih strašnih uvreda na njegov račun i valjda poslati na dugogodišnju robiju kako bi bila primjer svima koji bi se ikada i igdje usudili reći ili napisati nešto tako ružno o slavnome generalu.
Nadam se samo da će austrijski sud, koji će odlučivati o tome izručiti Zagorca ili ne, biti upoznat i s tim detaljem o generalovoj tužbi, kako bi mogao logično prosuditi koliko je njegova sumnja u kvalitetu hrvatskog pravosuđa opravdana i logična, a koliko predstavlja izmotavanje i otezanje sudskog rješenja jedne ordinarne pljačke.
Inače, nije mi jasno zašto se Zagorec uopće boji hrvatskih sudaca. To su ljudi koji svake krivnje oslobađaju Brajšu zbog toga što je na svom stolu držala dnevnik jednog zlostavljača nemoćne djece, koja je znala što taj monstrum sve radi, a da ga nikada nije nikome prijavila, to su ljudi koji oslobađaju Ivanu Skozrit koja je ludujući svojim autom u naseljenom mjestu, vozeći bez dozvole koja joj je oduzeta zbog pijanstva, skrivila prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom, to su ljudi koji svake krivnje oslobađaju notorne mafijaše koji su u svojim međusobnim obračunima zoljom ubili nedužnog građanina usred Zagreba.
Pred takvim pravosuđem i s takvim sucima Zagorec može biti potpuno miran. Ne bih se uopće čudio tome da njega na koncu oslobode svake krivnje, ali da osude književnicu Rudan.

slijep za potrebe slijepih

U Hrvatskoj ima oko pet tisuća osamsto slijepih osoba. Nekada davno, prije puno godina, surađivao sam sa Savezom slijepih snimajući za njih zvučne knjige. Bilo je to za mene dragocjeno iskustvo jer mi je pružilo priliku da bolje upoznam ljude kojima je bolest ili neka tragična nesreća oduzela vid. Naučio sam se prema njima ophoditi posve prirodno, na način koji i njima najviše odgovara, a to znači bez sažaljenja i nudeći im pomoć samo onda kada im je uistinu neophodna. Divio sam se tome kako uspijevaju savladavati prepreke i uživati u posve normalnim, jednostavnim stvarima kao što je igranje šaha ili partija preferansa, kao i njihovom zdravom odnosu prema vlastitom teškom hendikepu. Otiđete li sada na Internet adresu: www.savez-slijepih.hr naći ćete tamo u rubrici humor nekoliko viceva o slijepima. A, eto, kada se netko može šaliti na vlastiti račun, na račun vlastite invalidnosti, onda time najbolje pokazuje kako normalan odnos ima prema sebi samome.
Slijepe osobe imaju pravo na nešto što se zove: doplatak na sljepoću, dakle na novčanu pomoć koja im je uistinu neophodna, jer, koliko god vješti bili u svladavanju prepreka, još uvijek ima puno toga što ne mogu obaviti sami, što moraju platiti novcem kao neophodnu tuđu pomoć. Uz to, moraju kupovati i pomagala prilagođena njima, kao što su posebni satovi i budilnici, informatička oprema ili mobilni uređaji za slijepe, a da ne govorimo o tome da je za velik broj slijepih osoba pas vodič potpuno nedostupan zbog svoje visoke cijene.
Poseban doplatak za sljepoću u Francuskoj iznosi 715 eura, u Sloveniji 300 eura, a u Hrvatskoj svega 38 eura i svakako je nedovoljan da se njime pokriju barem one najosnovnije potrebe što ih specifično ima slijepa osoba.
Predstavnici Saveza slijepih jučer su bili kod ministra Ljubičića tražeći potporu za svoj Zakon o doplatku na sljepoću koji su sami napisali i uputili u saborske odbore, ali, čitam danas u novinama, Ljubičić ih je odbio. Umjesto da im obeća konkretnu pomoć države, on im je, kaže novinar, iznio prezentaciju reforme sustava u nekoliko faza. Nisu bili zadovoljni, a i kako bi mogli biti tim uistinu neshvatljivim birokratskim odnosom ministra zdravstva.
Ne znam što je Ljubičića motiviralo da postupi kako je postupio i ne razumijem takav odnos prema slijepim sugrađanima, ali jedva čekam saborsku raspravu o toj točki dnevnoga reda.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv