Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 21.05.2007.

Ulica Ivice Račana

Mlada SDP-ova zastupnica u Skupštini Grada Zagreba predložila je na posljednjoj sjednici toga tijela da jedna ulica ili trg u Zagrebu dobiju ime Ivice Račana. Ideja je originalno njezina i koliko znam nije se o toj svojoj zamisli konzultirala ni s kim u stranci ili s bilo kojim članom obitelji Račan. Zatečen je bio i gradonačelnik Bandić, ali i ostali vijećnici SDP-a. Zatečena takvom idejom bila je i središnjica SDP-a na Iblerovu trgu jer je za taj prijedlog saznala iz novina.
Stranka je drugog dana izdala priopćenje u kojem se kaže kako je inicijativa ne samo preuranjena, nego i potpuno promašena.
A zašto? Što to tjera SDP-ovce da se usprotive namisli da se Račanu iskaže poštovanje na ovakav način?
Odgovor je vrlo jednostavan: sam Račan i naše poznavanje njegova životnog stila.
Ivica Račan prezirao je takvu vrstu počasti kao što je prezirao i svako udvorništvo. Nikada nije cijenio one koji su se kitili lentama, a još manje one koji su im te lente nudili. Nitko ga se nije bojao, jer nije imao razloga da ga se boji, osvetoljubivost jednostavno nije bio njegov način odnosa prema svijetu. Volio je voditi otvorene i iskrene razgovore i duboko je cijenio one sugovornike koji su njegovim argumentima suprotstavljali vlastite, koji su mu govorili da griješi, ako su tako mislili.
No, o ovome pišem ne samo zato da bih objasnio razloge odbijanja inicijative mlade zastupnice, jer će ta inicijativa vrlo brzo biti zaboravljena, nego i zbog toga što stojimo pred konvencijom na kojoj ćemo birati predsjednika ili predsjednicu stranke. Ne lidera i ne vođu, kako to mediji sugeriraju, nego osobu koja će obnašati dužnost prvoga među nama.
Ja osobno, a vjerujem da to moje mišljenje dijeli i većina članova naše stranke, očekuju od kandidata da prepoznaju kako je Ivica Račan u hrvatsku politiku uopće, a u SDP posebno, unio stil osobne skromnosti, tolerancije i uvažavanja, stil kojim je poticao atmosferu otvorene suradnje i iskrena zajedništva i da su to vrijednosti koje je postavio kao putokaz svima nama.
Uvažavanjem i njegovanjem tih vrijednosti kao i političkih ideja Ivice Račana najbolje ćemo mu iskazati svoje poštovanje ali i nastaviti razvijati SDP kako ga je zamislio i izgradio njegov osnivač. Samo tako ćemo ponosno hodati ulicom koja nosi Račanovo ime.

21.05.2007. u 10:58 • 21 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.