Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 08.05.2007.

vjerujem-ne vjerujem

Da čovjek ne povjeruje! Vladimir Zagorec odbija prihvatiti izručenje u Hrvatsku jer ne vjeruje hrvatskom pravosuđu. Ne vjeruje dakle pravosuđu zemlje za koju se borio kao general Hrvatske vojske i u kojoj je najodlikovaniji vojnik. Dobro. Ne vjeruje, pa ne vjeruje. E, ali nije baš da ne vjeruje potpuno i bezrezervno, jer taj isti Zagorec pred tim istim hrvatskim pravosuđem tuži književnicu Vedranu Rudan zbog uvrede. Uvrijedila ga je, kaže, jer je napisala da su hrvatski pljačkaši najgori zločinci te da jedni drugima otimaju dječurliju, kako se nada da će se ti gadovi poubijati međusobno i konačno kako nitko nikada neće pobrojati koliko su Hrvata uništili, udavili, pobili, zatrli i zatukli general Zagorec i njemu slični. General dakle ne vjeruje da će to pravosuđe pravedno i pošteno suditi njemu zbog otimačine dragulja, ali vjeruje da će pošteno i pravedno suditi književnici koja ga je nazvala otimačem, da će ju osuditi zbog tih strašnih uvreda na njegov račun i valjda poslati na dugogodišnju robiju kako bi bila primjer svima koji bi se ikada i igdje usudili reći ili napisati nešto tako ružno o slavnome generalu.
Nadam se samo da će austrijski sud, koji će odlučivati o tome izručiti Zagorca ili ne, biti upoznat i s tim detaljem o generalovoj tužbi, kako bi mogao logično prosuditi koliko je njegova sumnja u kvalitetu hrvatskog pravosuđa opravdana i logična, a koliko predstavlja izmotavanje i otezanje sudskog rješenja jedne ordinarne pljačke.
Inače, nije mi jasno zašto se Zagorec uopće boji hrvatskih sudaca. To su ljudi koji svake krivnje oslobađaju Brajšu zbog toga što je na svom stolu držala dnevnik jednog zlostavljača nemoćne djece, koja je znala što taj monstrum sve radi, a da ga nikada nije nikome prijavila, to su ljudi koji oslobađaju Ivanu Skozrit koja je ludujući svojim autom u naseljenom mjestu, vozeći bez dozvole koja joj je oduzeta zbog pijanstva, skrivila prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom, to su ljudi koji svake krivnje oslobađaju notorne mafijaše koji su u svojim međusobnim obračunima zoljom ubili nedužnog građanina usred Zagreba.
Pred takvim pravosuđem i s takvim sucima Zagorec može biti potpuno miran. Ne bih se uopće čudio tome da njega na koncu oslobode svake krivnje, ali da osude književnicu Rudan.

08.05.2007. u 10:30 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.