Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 04.05.2007.

slijep za potrebe slijepih

U Hrvatskoj ima oko pet tisuća osamsto slijepih osoba. Nekada davno, prije puno godina, surađivao sam sa Savezom slijepih snimajući za njih zvučne knjige. Bilo je to za mene dragocjeno iskustvo jer mi je pružilo priliku da bolje upoznam ljude kojima je bolest ili neka tragična nesreća oduzela vid. Naučio sam se prema njima ophoditi posve prirodno, na način koji i njima najviše odgovara, a to znači bez sažaljenja i nudeći im pomoć samo onda kada im je uistinu neophodna. Divio sam se tome kako uspijevaju savladavati prepreke i uživati u posve normalnim, jednostavnim stvarima kao što je igranje šaha ili partija preferansa, kao i njihovom zdravom odnosu prema vlastitom teškom hendikepu. Otiđete li sada na Internet adresu: www.savez-slijepih.hr naći ćete tamo u rubrici humor nekoliko viceva o slijepima. A, eto, kada se netko može šaliti na vlastiti račun, na račun vlastite invalidnosti, onda time najbolje pokazuje kako normalan odnos ima prema sebi samome.
Slijepe osobe imaju pravo na nešto što se zove: doplatak na sljepoću, dakle na novčanu pomoć koja im je uistinu neophodna, jer, koliko god vješti bili u svladavanju prepreka, još uvijek ima puno toga što ne mogu obaviti sami, što moraju platiti novcem kao neophodnu tuđu pomoć. Uz to, moraju kupovati i pomagala prilagođena njima, kao što su posebni satovi i budilnici, informatička oprema ili mobilni uređaji za slijepe, a da ne govorimo o tome da je za velik broj slijepih osoba pas vodič potpuno nedostupan zbog svoje visoke cijene.
Poseban doplatak za sljepoću u Francuskoj iznosi 715 eura, u Sloveniji 300 eura, a u Hrvatskoj svega 38 eura i svakako je nedovoljan da se njime pokriju barem one najosnovnije potrebe što ih specifično ima slijepa osoba.
Predstavnici Saveza slijepih jučer su bili kod ministra Ljubičića tražeći potporu za svoj Zakon o doplatku na sljepoću koji su sami napisali i uputili u saborske odbore, ali, čitam danas u novinama, Ljubičić ih je odbio. Umjesto da im obeća konkretnu pomoć države, on im je, kaže novinar, iznio prezentaciju reforme sustava u nekoliko faza. Nisu bili zadovoljni, a i kako bi mogli biti tim uistinu neshvatljivim birokratskim odnosom ministra zdravstva.
Ne znam što je Ljubičića motiviralo da postupi kako je postupio i ne razumijem takav odnos prema slijepim sugrađanima, ali jedva čekam saborsku raspravu o toj točki dnevnoga reda.

04.05.2007. u 10:42 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.