zbogom, prijatelju
Nikada nema dovoljno velikih riječi da se njima dostojno isprati jedan ljudski život, da ga se uhvati u svom njegovu bogatstvu, da se zađe u sve rukavce i meandre bogate životne rijeke. Oproštaj je uvijek samo nespretno poskakivanje po kamenju koje izviruje iz matice širokog životnoga toka. Dotaknemo li jedan, propustili smo dotaknuti drugi.
Rijeka života Ivice Račana ulila se u Mrtvo More, Ocean Smrti, a njezin izvor zažuborio je u Ebersbachu u Njemačkoj prije 63 godine.
Neki od onih koji su ponekad nakratko navratili na njezine obale ili ju promatrali izdaleka, govorili su poslije da je to rijeka koja teče mirno, koja se ne obrušava u buci divljih slapova, koja ne stvara hirovite brzake i opasne virove, ali oni koji su je poznavali bolje, znali su njezinu izuzetnu snagu i gledali kako silinom svoje matice usijeca duboke kanjone, kako ruši brane i neprestano širi svoje obale.
Svi mi koji smo se napajali na tom životnome toku, svjedočimo o neprestanoj svježini žive vode koja gasi žeđ za ljudskošću, pravednošću i istinom.
I znamo koliko će nam nedostajati sada presahla rijeka. Ne trebaju nam riječi da njima iskažemo veličinu svoga gubitka. Razumijemo se mi i u šutnji, dubljoj od ponora što ga Ivičin odlazak ostavlja među nama.
Zbogom, prijatelju!
Nismo homofobični, ali ...
Na ulazu u Sabor, Lezbijska grupa Kontra dijeli saborskim zastupnicima upitnik i razgovara s njima. Dakako, podržavam napore te grupe u njihovu nastojanju da izbore neka temeljna prava za istospolne zajednice, a da bih to potvrdio, evo, u ovom postu, iz njihova letka prepisujem pet jednostavnih pitanja, kako biste i vi, koji zalutate na moj blog, mogli provjeriti koliko ste homofobični.
1. a) Cijeli svemir je heteroseksualan, od muhe do slona.
b) Ne možemo govoriti o spolu, pa tako ni o spolnoj orijentaciji svemira.
2. a) Homoseksualniost je potrebno liječiti pružanjem stručne pomoći u savjetovalištima.
b) Homoseksualnost nije bolest i ne treba je liječiti.
3. a) Legalizacija istospolnih zajednica bi unijela nesigurnost u brak i obitelj.
b) Istospolne zajednice ne utječu negativno na brak i obitelj.
4. a) Homoseksualnost je protuprirodna.
b) Primjeri homoseksualnosti postoje kod raznih živih bića.
5. a) Ozakonjenje istospolnih zajednica povećalo bi njihov broj kao što se povećao broj civilnih slućenja vojnog roka kada je to omogućeno.
b) Ozakonjenje istospolnih zajednica neće povećati broj istospolnih zajednica ni smanjiti broj brakova.
Ako ste zaokružili najviše odgovora A, slažete se s izjavama koje su se mogle čuti od nekih saborskih zastupnika. Smatrate da homoseksualne osobe ugrožavaju vas i vaš naćin života.
Ako ste zaokružili najviše odgovora B, trudite se ostati na putu tolerancije i međusobnog uvažavanja. Svjesni ste da drugačiji način života ne ugrožava Vaš vlastiti.
Glavaš
Branimir Glavaš opet je u pritvoru iz kojega se već jednom izvukao štrajkom glađu. Ovoga puta u pritvor je otišao nekom vrstom javne predstave: okružen prijateljima, odjeven u generalsku odoru, nakon političkog govora s balkona svoga stana i još jednog kraćeg pred samim zatvorom. Osnovna poruka njegova obraćanja javnosti je ta da se tu ne radi ni o kakvom normalnom pravosudnom postupku prema nekome koga se ipak tereti za najteža djela, nego o montiranoj optužnici i političkom procesu.
Ne bih rekao da se u današnjoj Hrvatskoj vode politički procesi, dakle, takvi sudski postupci u kojima se na temelju fabriciranih dokaza nekoga šalje u zatvor zbog toga što on politički djeluje ovako ili onako, zapravo, ne znam ni za jedan takav, ali primjećujem da se neki pravosudni procesi ne vode, iako bi ih po svemu sudeći trebalo voditi, jer oni protiv kojih bi se takvi procesi vodili, uživaju zaštitu politike.
I nekako mi se čini da je takvu političku zaštitu uživao upravo Branimir Glavaš.
I da, nije se HDZ odrekao Glavaša zbog toga što su u toj stranci počeli sumnjati da je on upleten u ratne zločine i da im, tako upleten, smeta i kvari političku sliku što ju nastoje stvoriti o sebi samima, nego su se Glavaša odrekli samo i isključivo zbog toga što je odbio biti stranački poslušan i što je pokazao svojeglavost kakvu ipak nisu mogli otrpjeti.
Glavaš danas govori ono što je HDZ govorio jučer: ne može se naše generale teretiti ni za što, a kamo li za ratni zločin, jer to ruši dignitet domovinskog rata i svaki je takav proces zapravo politički progon bez obzira na to sudi li se Norcu, Glavašu ili nekom trećem.
A mi, koji se danas ne slažemo s Glavašem i njegovom tezom o političkom procesu, kao što se ni jučer nismo slagali s HDZ-om kada je za svaki pokrenuti proces protiv bilo kojeg generala tvrdio da je politički motiviran, kažemo: ne postoje dvije različite pravde, jedna za generale, a druga za obične vojnike i ne sudi se nikome zato što je bio general, nego samo i isključivo zato što postoje dokazi da je učinio zločin, a zločin, svaki zločin, generalov, vojnikov ili onaj koji je počinio civil, mora se istražiti i kazniti.
odlazak
U ovim trenucima Ivica Račan vodi svoju posljednju bitku. Nije priključen na aparate za održavanje života, nego u bolesničkoj postelji, okružen obitelji i prijateljima, leži mirno i čeka kraj. Nema više nade da se dogodi čudo, opaka je bolest po svemu sudeći brža i jača od liječničke struke. Ni kirurški skalpeli, ni gama noževi, ni pametni lijekovi nisu mogli učiniti ništa. Gubimo ga. Tješi jedino to što liječnici uvjeravaju kako više ne trpi nikakve bolove. Odlazi Račan dostojanstveno kao što je i živio. Posljednji politički potez povukao je prije dva dana činom svoje ostavke i u njoj skromno rekao: učinio sam onoliko koliko sam znao i mogao. A nama je poručio: ostanite na nogama i ne bojte se!
Teško je, uistinu teško opraštati se od čovjeka kojega doživljavam gotovo kao oca, iako razlika u godinama među nama nije tako velika. Učeći od njega bio sam loš đak. Njegovo beskrajno povjerenje u suradnike, njegova nevjerojatna tolerancija, njegovo uvažavanje drugih, ostaje nedostižan uzor.
Nije me uspio nagovoriti ni to da napustim ružnu naviku uživanja u duhanu kojeg se on odrekao prije valjda dvadeset i više godina. A zapravo, nikada me nije ni nagovarao, nego me uvjeravao kako to ovisi isključivo i samo o mojoj volji i kako su sve druge isprike koje sam ja nudio besmislene. Govorio mi je o tada o tome kako je njemu u mjesecima odvikavanja bilo teško bez duhanskog dima, ali da je neprestano sa sobom nosio kutiju omiljenih cigareta i upaljač koje bi vadio iz džepa i stavljao na stol svaki puta kada bi sjeo s nekim razgovarati. Gledao ih je i testirao snagu vlastitog karaktera te na kraju pobijedio naviku pušenja snagom volje.
Da pobijedi opaku bolest, podmuklu u svojoj zloćudnosti, nije mu bila dovoljna snaga volje. A ne može pomoći ni dobra volja svih nas koji smo sve ovo vrijeme bili u mislima s njim dijeleći nadu u ozdravljenje. Ja i sad, ovim tekstom, stojim uz uzglavlje njegove bolesničke postelje, zahvalan na trenucima provedenim s njim i ponosan na milje zajedno prijeđenoga puta.
zastupnici
jedne su dnevne novine objavile opširan članak o zastupnicima koji šute za 13 tisuća kuna. zastupnici su tu podijeljeni u tri skupine: oni koji stalno govore i za koje se kaže:
neću sada o tome koliko je ovakva podjela utemeljena ni koliko je ozbiljno obrađen fenomen zastupničke aktivnosti u koju, dakako, ne spada samo govor na sjednicama. neću ni o tome je li prikaz zastupničke šutljivosti cjelovit, odnosno ima li još takvih zastupnika koji se malo ili nimalo javljaju za riječ, a u tom novinskom tekstu nisu spomenuti, nego ću pokušati reći nešto o zanimljivom fenomenu negativne percepcije izabranih.
o zastupnicima uopće u javnosti vlada uvjerenje da je to hrpa lijenčina i bezveznjaka koji rade malo ili ne rade ništa, a imaju visoke plaće, imunitet i gomilu drugih privilegija. zastupnici su dakle omraženi dio društva. često sam se pitao zašto je tome tako i nemalo puta sam se osjećao prilično frustriranim zbog takve percepcije javnosti koja se, dakako, tiče i mene kao dijela saborske ekipe. razlog možda leži u činjenici što je razina saborskih rasprava ponekad ispod svakog prihvatljivog nivoa, a i mediji daleko veću pozornost daju ispadima nekih zastupnika, nego argumentiranim analizama predloženih zakona. neukusna dobacivanja jednog lončara, njegovo neprestano vrijeđanje zastupnika sdp-a ili nekadašnje rojsove eskapade redovito su imale, a i danas imaju bolju prođu na medijskome tržištu. njih prenose novine, oni sa svojim primitivnim istupima ulaze u televizijske dnevnike, pa onda valjda nije ni čudo da javnost pomisli: eto, svi su oni takvi. marija lugarić otvorila je blog s naslovom nismo svi isti. sviđa mi se taj naziv jer marija njime, očito je, protestira protiv te simplificirane generalizacije.
drugi razlog za nepovoljno mišljenje o zastupnicima možda leži u nepobitnoj činjenici da se i u medijima, koji snažno formiraju javno mnijenje, redovito generira takav negativan stav. eto, i u ovom članku koji je samo povod, a ne i razlog ovome postu. znači, kako god radio, ne valja. šutiš li, ne valja jer šutiš, a plaćen si da govoriš, a govoriš li, onda si netko tko se javlja baš za svaku raspravu i o svemu imaš nešto za reći, pa si, dakle, krajnje antipatična, lajava kreatura koja pristojnom, dobro odgojenom svijetu ide na živce.
kad zastupnici promjenom zakona smanje svoje plaće za 40 posto, što smo i učinili kao parlamentarna većina 2000.-te godine, u javnosti se o tome govori kao da su te plaće povećane, kad zastupnik počne voditi blog, javljaju se komentatori koji mu kažu da se politika ne bi trebala gurati u blogosferu i da on samom svojom pojavom zagađuje cyber prostor.
parlamentarci su izabrani s ciljem da zastupaju interese onih koji su ih birali. dakako da se u tom poslu ne mogu dopasti svima i da će uglavnom, a osobito ako svoj posao rade uspješno, nervirati one čija politička opcija nisu, ali onda bi ih s te pozicije trebalo i ocjenjivati, tj. trebalo bi u analizi odgovoriti na pitanje koliko pojedini zastupnik uspješno zastupa i koliko njegovo biračko tijelo može biti zadovoljno njegovim zastupanjem. takvu analizu još nigdje nisam vidio.
cijenim kvalitetne i vrijedne zastupnike drugih stranaka i jasno je da njihov rad ne vrednujem po tome koliko se njihovi stavovi poklapaju s mojima, nego isključivo po tome koliko su u stanju jasno artikulirati svoju misao, kako se pripremaju za sjednicu, koliko mogu biti uvjerljivi u nastupu i uopće, kako ozbiljno i odgovorno pristupaju svome poslu koji je i častan i odgovoran.
izgleda po svemu da je takav isti odnos tražiti od medija koliko naivno, toliko i uzaludno očekivanje.
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv