jedne su dnevne novine objavile opširan članak o zastupnicima koji šute za 13 tisuća kuna. zastupnici su tu podijeljeni u tri skupine: oni koji stalno govore i za koje se kaže:
u saboru sjedi nekoliko zastupnika koji se javljaju baš za svaku raspravu i o svemu imaju što reći.
u tu je malobrojnu skupinu novinarka uključila i moju malenkost. drugu skupinu zastupnika naziva specijaliziranim zastupnicima koji su koncentrirani na specifična društvena područja i govore samo kada se raspravlja o toj određenoj temi. u treću skupinu, zbog kojih je članak valjda i napisan, svrstani su zastupnici koji jednostavno ne govore.
neću sada o tome koliko je ovakva podjela utemeljena ni koliko je ozbiljno obrađen fenomen zastupničke aktivnosti u koju, dakako, ne spada samo govor na sjednicama. neću ni o tome je li prikaz zastupničke šutljivosti cjelovit, odnosno ima li još takvih zastupnika koji se malo ili nimalo javljaju za riječ, a u tom novinskom tekstu nisu spomenuti, nego ću pokušati reći nešto o zanimljivom fenomenu negativne percepcije izabranih.
o zastupnicima uopće u javnosti vlada uvjerenje da je to hrpa lijenčina i bezveznjaka koji rade malo ili ne rade ništa, a imaju visoke plaće, imunitet i gomilu drugih privilegija. zastupnici su dakle omraženi dio društva. često sam se pitao zašto je tome tako i nemalo puta sam se osjećao prilično frustriranim zbog takve percepcije javnosti koja se, dakako, tiče i mene kao dijela saborske ekipe. razlog možda leži u činjenici što je razina saborskih rasprava ponekad ispod svakog prihvatljivog nivoa, a i mediji daleko veću pozornost daju ispadima nekih zastupnika, nego argumentiranim analizama predloženih zakona. neukusna dobacivanja jednog lončara, njegovo neprestano vrijeđanje zastupnika sdp-a ili nekadašnje rojsove eskapade redovito su imale, a i danas imaju bolju prođu na medijskome tržištu. njih prenose novine, oni sa svojim primitivnim istupima ulaze u televizijske dnevnike, pa onda valjda nije ni čudo da javnost pomisli: eto, svi su oni takvi. marija lugarić otvorila je blog s naslovom nismo svi isti. sviđa mi se taj naziv jer marija njime, očito je, protestira protiv te simplificirane generalizacije.
drugi razlog za nepovoljno mišljenje o zastupnicima možda leži u nepobitnoj činjenici da se i u medijima, koji snažno formiraju javno mnijenje, redovito generira takav negativan stav. eto, i u ovom članku koji je samo povod, a ne i razlog ovome postu. znači, kako god radio, ne valja. šutiš li, ne valja jer šutiš, a plaćen si da govoriš, a govoriš li, onda si netko tko se javlja baš za svaku raspravu i o svemu imaš nešto za reći, pa si, dakle, krajnje antipatična, lajava kreatura koja pristojnom, dobro odgojenom svijetu ide na živce.
kad zastupnici promjenom zakona smanje svoje plaće za 40 posto, što smo i učinili kao parlamentarna većina 2000.-te godine, u javnosti se o tome govori kao da su te plaće povećane, kad zastupnik počne voditi blog, javljaju se komentatori koji mu kažu da se politika ne bi trebala gurati u blogosferu i da on samom svojom pojavom zagađuje cyber prostor.
parlamentarci su izabrani s ciljem da zastupaju interese onih koji su ih birali. dakako da se u tom poslu ne mogu dopasti svima i da će uglavnom, a osobito ako svoj posao rade uspješno, nervirati one čija politička opcija nisu, ali onda bi ih s te pozicije trebalo i ocjenjivati, tj. trebalo bi u analizi odgovoriti na pitanje koliko pojedini zastupnik uspješno zastupa i koliko njegovo biračko tijelo može biti zadovoljno njegovim zastupanjem. takvu analizu još nigdje nisam vidio.
cijenim kvalitetne i vrijedne zastupnike drugih stranaka i jasno je da njihov rad ne vrednujem po tome koliko se njihovi stavovi poklapaju s mojima, nego isključivo po tome koliko su u stanju jasno artikulirati svoju misao, kako se pripremaju za sjednicu, koliko mogu biti uvjerljivi u nastupu i uopće, kako ozbiljno i odgovorno pristupaju svome poslu koji je i častan i odgovoran.
izgleda po svemu da je takav isti odnos tražiti od medija koliko naivno, toliko i uzaludno očekivanje.