Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 30.04.2007.

zbogom, prijatelju

Nikada nema dovoljno velikih riječi da se njima dostojno isprati jedan ljudski život, da ga se uhvati u svom njegovu bogatstvu, da se zađe u sve rukavce i meandre bogate životne rijeke. Oproštaj je uvijek samo nespretno poskakivanje po kamenju koje izviruje iz matice širokog životnoga toka. Dotaknemo li jedan, propustili smo dotaknuti drugi.
Rijeka života Ivice Račana ulila se u Mrtvo More, Ocean Smrti, a njezin izvor zažuborio je u Ebersbachu u Njemačkoj prije 63 godine.
Neki od onih koji su ponekad nakratko navratili na njezine obale ili ju promatrali izdaleka, govorili su poslije da je to rijeka koja teče mirno, koja se ne obrušava u buci divljih slapova, koja ne stvara hirovite brzake i opasne virove, ali oni koji su je poznavali bolje, znali su njezinu izuzetnu snagu i gledali kako silinom svoje matice usijeca duboke kanjone, kako ruši brane i neprestano širi svoje obale.
Svi mi koji smo se napajali na tom životnome toku, svjedočimo o neprestanoj svježini žive vode koja gasi žeđ za ljudskošću, pravednošću i istinom.
I znamo koliko će nam nedostajati sada presahla rijeka. Ne trebaju nam riječi da njima iskažemo veličinu svoga gubitka. Razumijemo se mi i u šutnji, dubljoj od ponora što ga Ivičin odlazak ostavlja među nama.
Zbogom, prijatelju!



30.04.2007. u 14:27 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.