MALI SUNCOKRET
31.03.2020., utorak
Ljubav u doba...
Nije slavni Gabriel García Márquez mogao znati da će se naslov njegovog romana, koji sam dva puta pročitala a sedam knjiga poklonila dragim ljudima, (o čemu sam dosta na blogu pisala), 35 godina iza objave toliko „eksploatirati“ i modificirati diljem kugle zemaljske.
Nije bio prorok, ali je cijelom svijetu, za svaki slučaj, poklonio odličan "uvod" i sretan kraj velike priče o ljubavi, strahu i čekanju. Utješno mi je, barem malo, u „doba korone“ čitati ove retke iz romana „Ljubav u doba kolere“: * „Florentino Ariza ga je slušao ne trepnuvši. Onda je kroz prozore pogledao puni krug ruže vjetrova, jasno obzorje, prosinačko nebo bez i jednog oblačka, zauvijek plovne vode i rekao: „Nastavimo naprijed, naprijed, naprijed, opet do La Dorade.“ Fermina Daza je zadrhtala prepoznavši stari glas prosvijetljen milošću Duha Svetog i pogledala je kapetana: on je bio njihova sudbina. Ali ju kapetan nije vidio, skamenjen strašnom silom nadahnuća Florentina Arize. „Ozbiljno to govorite?“ zapitao ga je. „Otkako sam se rodio“, reče Florentino Ariza; „nisam rekao ništa što ne bi bilo ozbiljno.“ Kapetan je pogledao Ferminu Dazu i vidio na njezinim trepavicama prve iskre zimskog inja. Nato je pogledao Florentina Arizu, njegovu nepobjedivu snagu, njegovu neustrašivu ljubav i uplašila ga je zakašnjela slutnja da život, a ne smrt, nema granica. „A što mislite koliko dugo možemo tako nastaviti s tim vražjim dolascima i odlascima?“ zapitao ga je. Florentino Ariza je imao pripremljen odgovor već pedeset i tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana i noći. „Cijelog života“, reče.“ *********** Gabriel Garcia Marquez, Ljubav u doba kolere, Zagreb, 1999. P.S. Dugo se Marquez opirao ekranizaciji romana, a onda je pristao uz uvjet da sam bira glumce i nadgleda snimanje:-) Birao je i glazbu i poklonio povjerenje Ženi za koju je govorio da je najseksipilnija na svijetu :-) frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen> P.P.S. Naišla sam na podatak kako je nobelovac Márquez stvarajući svoje najpoznatije djelo bio 18 mjeseci zatvoren u sobi (stvaralačka karantena)), pušio 6 kutija cigareta dnevno i usrećio Svijet svojim najvećim djelom „Sto godina samoće“ postavši začetnikom škole i pravca magičkog realizma. (Ovo za količinu popušenih cigareta čarobnjaka koji je živio 87 godina, a „živ“ je i danas))), spominjem samo zbog svih teških okolnosti današnjice, gdje, eto, pušači u ovo „doba korone“ nisu glavni krivci i jedina rizična skupina ovog zla suvremenog svijeta. Koga da krivimo da bi se osjećali bolje, sigurnije i lakše, „that is the question“, retoričko! |
Hvala Đorđe! 
