MALI SUNCOKRET
11.11.2016., petak
LEONARD COHEN (1934. - 2016.)
Zbogom prijatelju. Počivaj u miru.
* * * MALI SUNCOKRET 28.07.2010., srijeda BECAUSE OF... „Because of“ puno rečenog na ovom mjestu o Leonardu Cohenu u moje 2,5 godine bloganja, teško mi je, i nakon onog što su drugi tako lijepo rekli o njemu ovih dana, bilo što novo napisati o samom koncertu. Jedan je to od onih događaja koji ulaze u moju povijest za koje samo protok vremena može pronaći prave riječi. Ako bude sreće, jednom ću pisati ( a vi čitati...) : DAVNE, 2010. GODINE U MOM GRADU, ZAGREBU, GOSTOVAO JE „KANADSKI KRALJ TUGE“, LEONARD KOEN. ARISTOKRATSKOM POJAVOM, GLASOM POPUT PROMUKLOG SLAVUJA, SNAGOM SVOJE POEZIJE I VIRTUOZNOM SVIRKOM, OSVOJIO JE SRCA I POMILOVAO DUŠE DESET ILI VIŠE TISUĆA GLAZBENIH „VJERNIKA“ NAŠE DOMOVINE. TA GODINA SVJETSKE KRIZE, KOJA JE UZ POLITIČKE POTRESE U ZEMLJAMA TRANZICIJE BUKVALNO ISPRAZNILA DŽEPOVE NJENIH ZAPOSLENIH, A POSEBNO NEZAPOSLENIH GRAĐANA, NIJE SPRIJEČILA NJEGOVE OBOŽAVATELJE DA UNATOČ SKUPIM ULAZNICAMA NAPUNE TADA NAJMLAĐU, NAJVEĆU I NAJLJEPŠU DVORANU NAŠEG GRADA. TU NOĆ, KOJU DO DANAS NISAM ZABORAVILA, U LATICAMA „BIJELOG CVIJETA“ SANJAO SE TRI SATA JEDAN LJEPŠI ŽIVOT, KOJI JE BLIZU ŠEST DESETLJEĆA STVARAO ZA NAS SVOJOM POEZIJOM I MUZIKOM, DALEKO OD ZLA, LEONARD COHEN. Možda ću se sjetiti, a nadam se da hoću, kojoj književnici sam uputila osmijeh sreće i poštovanja dok smo zajedno prale ruke u toaletu, i ona mi ga uzvratila. Znam da neću zaboraviti radost moje prijateljice što zajedno sanjamo, i izraz lica njenog sina, u čijim krupnim očima sam prepoznala onu sreću i tugu iz njegovog ranog djetinjstva, koju sam voljela. I znam, da bih željela uvijek pamtiti kratko poznanstvo uz dvije popušene cigarete s djevojkom, koja je prekinula ljetovanje na otoku da bi došla na koncert; kojoj sam rekla o sebi ono za što su trebale godine da ispričam bliskima, i čula priču o njenom mladom i ne tako lakom životu pred udaju. Sigurno neću zaboraviti da me je dvadeset godina mlađa žena pitala jesam li na „fejsu“ i da bi tako voljela da se družimo. Kada je zvono posljednji put označilo kraj pauze, uzbuđeno smo se rastale i izgovorile svoja imena. Tek tad mi je rekla da je profesorica književnosti, da je iz Rijeke i da puši koliko i ja. Pomilovala sam je po glavi, kao da mi je kćer. Jer, to je bila noć ljubavi, „sa očima izvan svakog zla“... * * * Zbog Zbog par pjesama U kojima sam govorio o njihovoj misteriji, Žene su Izuzetno ljubazne prema mojoj starosti. One stvore neko tajno mjesto u svojim prezauzetim životima I odvedu me tamo. Razgolite se Na razne načine i kažu, “Pogledaj me, Leonarde Pogledaj me, posljednji put.” Onda se nagnu preko kreveta I pokriju me Kao bebu koja drhti… |
Hvala Đorđe! 
