MALI SUNCOKRET

11.11.2016., petak

LEONARD COHEN (1934. - 2016.)

Zbogom prijatelju. Počivaj u miru.

* * *


MALI SUNCOKRET
28.07.2010., srijeda

BECAUSE OF...

„Because of“ puno rečenog na ovom mjestu o Leonardu Cohenu u moje 2,5 godine bloganja, teško mi je, i nakon onog što su drugi tako lijepo rekli o njemu ovih dana, bilo što novo napisati o samom koncertu. Jedan je to od onih događaja koji ulaze u moju povijest za koje samo protok vremena može pronaći prave riječi. Ako bude sreće, jednom ću pisati ( a vi čitati...) :


DAVNE, 2010. GODINE U MOM GRADU, ZAGREBU, GOSTOVAO JE „KANADSKI KRALJ TUGE“, LEONARD KOEN. ARISTOKRATSKOM POJAVOM, GLASOM POPUT PROMUKLOG SLAVUJA, SNAGOM SVOJE POEZIJE I VIRTUOZNOM SVIRKOM, OSVOJIO JE SRCA I POMILOVAO DUŠE DESET ILI VIŠE TISUĆA GLAZBENIH „VJERNIKA“ NAŠE DOMOVINE. TA GODINA SVJETSKE KRIZE, KOJA JE UZ POLITIČKE POTRESE U ZEMLJAMA TRANZICIJE BUKVALNO ISPRAZNILA DŽEPOVE NJENIH ZAPOSLENIH, A POSEBNO NEZAPOSLENIH GRAĐANA, NIJE SPRIJEČILA NJEGOVE OBOŽAVATELJE DA UNATOČ SKUPIM ULAZNICAMA NAPUNE TADA NAJMLAĐU, NAJVEĆU I NAJLJEPŠU DVORANU NAŠEG GRADA.
TU NOĆ, KOJU DO DANAS NISAM ZABORAVILA, U LATICAMA „BIJELOG CVIJETA“ SANJAO SE TRI SATA JEDAN LJEPŠI ŽIVOT, KOJI JE BLIZU ŠEST DESETLJEĆA STVARAO ZA NAS SVOJOM POEZIJOM I MUZIKOM, DALEKO OD ZLA, LEONARD COHEN.

Možda ću se sjetiti, a nadam se da hoću, kojoj književnici sam uputila osmijeh sreće i poštovanja dok smo zajedno prale ruke u toaletu, i ona mi ga uzvratila.

Znam da neću zaboraviti radost moje prijateljice što zajedno sanjamo, i izraz lica njenog sina, u čijim krupnim očima sam prepoznala onu sreću i tugu iz njegovog ranog djetinjstva, koju sam voljela.

I znam, da bih željela uvijek pamtiti kratko poznanstvo uz dvije popušene cigarete s djevojkom, koja je prekinula ljetovanje na otoku da bi došla na koncert; kojoj sam rekla o sebi ono za što su trebale godine da ispričam bliskima, i čula priču o njenom mladom i ne tako lakom životu pred udaju. Sigurno neću zaboraviti da me je dvadeset godina mlađa žena pitala jesam li na „fejsu“ i da bi tako voljela da se družimo.

Kada je zvono posljednji put označilo kraj pauze, uzbuđeno smo se rastale i izgovorile svoja imena. Tek tad mi je rekla da je profesorica književnosti, da je iz Rijeke i da puši koliko i ja.

Pomilovala sam je po glavi, kao da mi je kćer.

Jer, to je bila noć ljubavi, „sa očima izvan svakog zla“...

* * *

Zbog

Zbog par pjesama
U kojima sam govorio o njihovoj misteriji,
Žene su
Izuzetno ljubazne
prema mojoj starosti.
One stvore neko tajno mjesto
u svojim prezauzetim životima
I odvedu me tamo.
Razgolite se
Na razne načine
i kažu,
“Pogledaj me, Leonarde
Pogledaj me, posljednji put.”
Onda se nagnu preko kreveta
I pokriju me
Kao bebu koja drhti…







- 13:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)

Opis bloga