Zbogom prijatelju. Počivaj u miru.
* * *
MALI SUNCOKRET
28.07.2010., srijeda
BECAUSE OF...
„Because of“ puno rečenog na ovom mjestu o Leonardu Cohenu u moje 2,5 godine bloganja, teško mi je, i nakon onog što su drugi tako lijepo rekli o njemu ovih dana, bilo što novo napisati o samom koncertu. Jedan je to od onih događaja koji ulaze u moju povijest za koje samo protok vremena može pronaći prave riječi. Ako bude sreće, jednom ću pisati ( a vi čitati...) :
DAVNE, 2010. GODINE U MOM GRADU, ZAGREBU, GOSTOVAO JE „KANADSKI KRALJ TUGE“, LEONARD KOEN. ARISTOKRATSKOM POJAVOM, GLASOM POPUT PROMUKLOG SLAVUJA, SNAGOM SVOJE POEZIJE I VIRTUOZNOM SVIRKOM, OSVOJIO JE SRCA I POMILOVAO DUŠE DESET ILI VIŠE TISUĆA GLAZBENIH „VJERNIKA“ NAŠE DOMOVINE. TA GODINA SVJETSKE KRIZE, KOJA JE UZ POLITIČKE POTRESE U ZEMLJAMA TRANZICIJE BUKVALNO ISPRAZNILA DŽEPOVE NJENIH ZAPOSLENIH, A POSEBNO NEZAPOSLENIH GRAĐANA, NIJE SPRIJEČILA NJEGOVE OBOŽAVATELJE DA UNATOČ SKUPIM ULAZNICAMA NAPUNE TADA NAJMLAĐU, NAJVEĆU I NAJLJEPŠU DVORANU NAŠEG GRADA.
TU NOĆ, KOJU DO DANAS NISAM ZABORAVILA, U LATICAMA „BIJELOG CVIJETA“ SANJAO SE TRI SATA JEDAN LJEPŠI ŽIVOT, KOJI JE BLIZU ŠEST DESETLJEĆA STVARAO ZA NAS SVOJOM POEZIJOM I MUZIKOM, DALEKO OD ZLA, LEONARD COHEN.
Možda ću se sjetiti, a nadam se da hoću, kojoj književnici sam uputila osmijeh sreće i poštovanja dok smo zajedno prale ruke u toaletu, i ona mi ga uzvratila.
Znam da neću zaboraviti radost moje prijateljice što zajedno sanjamo, i izraz lica njenog sina, u čijim krupnim očima sam prepoznala onu sreću i tugu iz njegovog ranog djetinjstva, koju sam voljela.
I znam, da bih željela uvijek pamtiti kratko poznanstvo uz dvije popušene cigarete s djevojkom, koja je prekinula ljetovanje na otoku da bi došla na koncert; kojoj sam rekla o sebi ono za što su trebale godine da ispričam bliskima, i čula priču o njenom mladom i ne tako lakom životu pred udaju. Sigurno neću zaboraviti da me je dvadeset godina mlađa žena pitala jesam li na „fejsu“ i da bi tako voljela da se družimo.
Kada je zvono posljednji put označilo kraj pauze, uzbuđeno smo se rastale i izgovorile svoja imena. Tek tad mi je rekla da je profesorica književnosti, da je iz Rijeke i da puši koliko i ja.
Pomilovala sam je po glavi, kao da mi je kćer.
Jer, to je bila noć ljubavi, „sa očima izvan svakog zla“...
* * *
Zbog
Zbog par pjesama
U kojima sam govorio o njihovoj misteriji,
Žene su
Izuzetno ljubazne
prema mojoj starosti.
One stvore neko tajno mjesto
u svojim prezauzetim životima
I odvedu me tamo.
Razgolite se
Na razne načine
i kažu,
“Pogledaj me, Leonarde
Pogledaj me, posljednji put.”
Onda se nagnu preko kreveta
I pokriju me
Kao bebu koja drhti…
Post je objavljen 11.11.2016. u 13:39 sati.