MALI SUNCOKRET
02.10.2015., petak
„LOLITA“Roman rusko-američkog književnika Vladimira Vladimiroviča Nabokova „Lolita“ je temom jedna od onih vječno mladih knjiga, a nedavno je napunila 60 godina. Nudeći je jednom američkom izdavaču u godini mog rođenja, Nabokov je rekao: „Da li biste objavili tempiranu bombu koju sam upravo završio? To je roman od 459 kucanih strana“. Odbijen od pet izdavača, uz prijetnje zatvorom, dolazi u iskušenje da uništi rukopis što sprječava supruga Vera. Roman o ljubavi tridesetosmogodišnjeg profesora i dvanaestogodišnje djevojčice, ili današnjim jezikom rečeno, „ priču o sredovječnom pedofilu koji seksualno iskorištava dvanaestogodišnju djevojčicu“, Nabokov objavljuje u Parizu 15. 09. 1955. godine.  Tri godine iza slijedi američko izdanje. Knjiga unatoč kritikama tipa „odvratna… intelektualna pornografija“ postaje bestseler i obara rekord prodaje već u prvom tjednu, koji je držao roman „Prohujalo s vihorom“ (Zameo ih vjetar), a Nabokov postaje svjetska književna atrakcija. A pedesetak godina iza, „Lolita“ je uvrštena među 100 najboljih romana svjetske književnosti, a jedno od udruženja američkih književnih kritičara proglašava je za najbolji roman prohujalog vijeka. Netko je od kritičara svojevremeno rekao da roman „Lolita“ ima onoliko „tumačenja“, koliko ima i čitalaca. Kako se mene dojmio roman u kojem, uz ostalo, piše: „ Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-lita: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita.“ više se doista ne sjećam, ali znam da je to bila jedna od knjiga koju nikad nisam poželjela ponovo čitati. Roman je dva puta ekraniziran i ni jedna verzija, unatoč odličnim glumcima, ne spada u moje omiljene filmove. Prvu ekranizaciju romana iz 1962. godine pogledala je i moja majka, i dobro je što je do smrti mog oca oštrica viđenog vjerojatno malo otupjela, iako je film ponekad neočekivano spominjala. A druga verzija, ona iz 1997., moju je prijateljicu, tada majku desetogodišnje djevojčice, naprosto osupnula i navela da pročita knjigu i promijeni redoslijed životnih prioriteta. * Žao mi je što sam propustila nedavno predavanje povodom 60. rođendana romana na koje sam bila pozvana. Slobodna u ovim svojim godinama od nekih starih strahova, vjerovanja, iluzija, predrasuda, željela sam se uz pomoć te književne večeri vratiti Nabokovljevoj Loliti s mirom čitatelja „Ade“, „Blijedog ognja“ i (donekle) „Čarobnjaka“; željela sam bez misli o „tempiranoj bombi“ uživati u stručnoj priči o stvaralaštvu jednog pisca i njegovom remek djelu. Ovo je moj način da bar mrvicu tad propuštenog nadoknadim i napismeno si obećam put ka knjižnici, i, vjerujem, nekoj novoj „LOLITI“. |
Hvala Đorđe! 
