MALI SUNCOKRET
23.04.2013., utorak
Moj prilog DANU I NOĆI KNJIGE
“Noć knjige 2013., manifestacija kojom se afirmira ljubav prema knjizi i čitanju te obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava, održat će se 23. travnja 2013. godine.
Budući da se dan prije, 22. travnja, obilježava i Dan hrvatske knjige, ova dva bitna nadnevka objedinjuju se u jedinstvenu manifestaciju, radi promicanja knjige, kulture čitanja, autora i izdavaštva.” I u Moslavini se čita,  .I. MO JEN: PROMENA * Jedan igrač bio je nastavnik matematike Liu Tjenguang, nizak čovek zaprepašćujuće velikih usta. Čuli smo da u ta usta može da gurne čitavu pesnicu, ali ga niko od nas nije zaista video da to i čini. Često mi je pred očima iskakala slika njega kako pred tablom silno zeva – ta njegova razjapljena usta stvarno je trebalo videti. Jedan od njegovih nadimaka bio je Nilski Konj. Sad, niko od nas nije video pravog nilskog konja koji se na kineskom zove hema, što zvuči kao hama, žabac, još jedno stvorenje velikih usta, pa je zato bilo sasvim prirodno što smo ga prozvali Liu Žabac. To nisam smislio ja, ali se on malo raspitivao, pa je zaključio da jesam. Nadevanje nadimka Liuu Žapcu, sinu palog borca i zameniku predsednika školskog revolucionarnog komiteta, bilo je tako užasno zlodelo da su izbacivanje i zabrana pristupa školi bili i razumni i neizbežni. Oduvek sam bio stidljivo dete koje tera maler, često previše pametan za sopstveno dobro. Na primer, kada bih pokušao da se dodvorim nekom nastavniku, on bi smatrao da pokušavam da mu nešto smestim. Ne mogu da izbrojim koliko mi je puta majka rekla: „Sine, sine, ti si sova koja kvari svoj ugled tako što javlja dobre vesti!“ Bila je u pravu. Niko me nikad nije povezivao s nečim dobrim ili vrednim, ali čim bi se desilo nešto loše, svi su prsti upirali u mene. Ljudi su govorili da sam buntovan, da ne umem da razmišljam, da mrzim školu i nastavnike. Koliko su samo grešili! Ja sam zapravo volio školu i gajio sam posebna osećanja prema svom nastavniku Liuu Velika Usta. To je zato što sam u detinjstvu i ja imao velika usta. Dečak u jednoj mojoj priči – „Velika usta“ – zasnovan je upravo na meni. Nastavnik Liu i ja bili smo, ako ćemo iskreno, sapatnici i trebalo je da razvijemo međusobno razumevanje ili bar međusobno sažaljenje. Zapravo, jedino njemu nikada ne bih nadenuo nadimak. To je svako mogao da vidi. Svako sem njega. Pokušao sam da objasnim, ali mi on nije dozvolio, i eto tako je prilično dobri dečak kome je Liu Velika Usta bio drag – ja, Mo Velika Usta – izbačen iz škole. * Gaz 51 (Uploaded on Jan 15, 2008kielek06) II. MILJENKO JERGOVIĆ: SRDA PJEVA, U SUMRAK, NA DUHOVE * Postoji trenutak u kome čovjeku postaje svejedno. Dogodi se jednom, ni ne osjetiš ga i ne možeš poslije odrediti kada je i zašto došao, samo ti se u glavi sve promijeni, srce ti se isprazni i od svih osjećaja ostane ti tek čuđenje. Čudiš se kada, s vremena na vrijeme, dozoveš u sjećanje oko čega ti sve nekada nije bilo svejedno. * David je u to vrijeme imao tako male ruke da nije mogao učiti klavir. Ima pijanista, štoviše odličnih glazbenika, virtuoza na klaviru, s malim rukama i kratkim prstima, rekao je Ivan Kunc, ali bilo bi, ipak, šteta da dječak ima to fizičko ograničenje. Bolje bi bilo da počne učiti violinu, odmah sad, jer je svaki dan za njega dragocjen. Hula je na Boga, rekao je Kunc mami Đurđi, kada genij ne radi ono što ga čini genijem. Starac je bio patetičan, tata Žare ga nije ozbiljno shvaćao, smijao se njegovom pretjerivanju, ali David je već sutra bio na prvim satovima violine. Dobio je instrument koji jedva da je bio veći od muškog dlana, gospođa Elsner, njegova prva učiteljica, prijateljica i vršnjakinja Ivana Kunca, nabavila je davno tu violinu, kod nekog majstora u Lenjingradu koji se spremao da emigrira u Izrael pa je rasprodavao sve svoje vrijednosti, a ta mu je violina zbilja bila vrijedna. Gradio ju je za ruke trogodišnjeg djeteta, vjerujući da će mu jednom na vrata dućana banuti genije, mali Baltički Paganini u pratnji roditelja, kojemu je zadnji čas da krene putem umjetnosti. U Rusiji, tragičnoj zemlji Rusiji, autentični glazbeni geniji žive kratko, umiru od sifilisa i tuberkuloze, ili od nepoznatog uzročnika – u prisustvu policije, i treba im na vrijeme graditi instrumente. Majstor je svoju malu violinu gradio od bosanskog jasena, onoga kojim su gradili Guarneri i Stradivari. Drvo mu je u diplomatskoj prtljazi prošvercao direktor zeničke željezare, a on mu je zauzvrat poklonio jednu od svojih viola, sagrađenih u dobra vremena Nikite Sergejeviča Hruščova, dok se još činilo kako bi jednoga dana Sovjetski Savez mogao postati dobro mjesto za život. * U nekim godinama života, ako je čovjek sretne ruke – što kasnije, događa se tako da izgubiš domovinu, zavičaj i porijeklo, pa više ne znaš tko si ni što si, i gdje god dođeš, i na koja god vrata pokucaš, tjeraju te kao stranca. Ili kao Ciganina, koji za razliku od pravih Cigana, nema volje, snage i srca da bude nigdje, na putu između dva mjesta, dvije zemlje i dva grada u kojima je stranac. Samo dok putuju, Cigani nisu stranci, ali njima je, valjda, lakše, jer su s takvom sudbinom rođeni, pa za drugu i ne znaju. U nekim godinama života, to je pravilo, barem u posljednjih stotinu i više godina, dođu pa ti govore kako grad u kojem si rođen nije tvoj, jer si ga napustio, a u gradu u koji si se naselio i u kojem su te pedeset godina cijenili i voljeli, savjetuju ti da se vratiš tamo odakle si i došao i smatraju te uljezom, kao da si jučer, s posljednjim noćnim vlakom i s kartonskim koferom u ruci stigao na njihov željeznički kolodvor. Savjetuju ti da pronađeš svoju čergu, koliko god dobro znali da nisi čergar, nego si vezan za to jedino mjesto na kojemu jesi, na kojemu je tvoj ormarić za cipele, frižider i stalak za novine, pa da se s tom čergom goniš iz njihovog grada, sam biraj kamo, a najbolje u vražju mater. U nekim godinama života, obično onda kada si se već usidrio, više puta produžio ličnu kartu, nabavio štap za pecanje i upoznao se sa svima, shvaćaš da si nešto grdno pogriješio, jer naprosto nisi odavde. A nisi ni otamo odakle si bio prije nego što ćeš ovamo doći. Shvaćaš da više nema mjesta odakle jesi, i da se ta stvar nikako, osim tvojom smrću, ne može promijeniti. Kada umreš, opet ćeš imati nekakav zavičaj. * Earl Hines - A Monday Date (Published on Feb 13, 2013OnlyJazzHQ) P.S. Moram malo odmoriti prste, cijeli dan nešto pretipkavam ( ispričavam se na mogućim zatipcima). Idem pojesti neki zalogaj, popušiti koju, popiti čašu soka od naranče i nastaviti čitati Pamukov „Muzej nevinosti“. Ako stignem, još ću navratiti i malo guštati tipkajući, bar do jedan iza ponoći. Pa nije svaki dan NOĆ KNJIGE! Da. Moram s vama podijeliti jedan zanimljiv detalj: U Muzeju nevinosti, koji je Orhan Pamuk postavio i otvorio u Istanbulu 2012. godine, kao riznicu, muzej uspomena posvećen opsesivnoj ljubavi i nazvan po knjizi, prvi eksponat su opušci cigareta. Kažu da ih iza pleksiglasa stoji 4 213, i svi su sa otiscima usana Fusun, djevojke koju je volio. * Evo me,  :„U snu sam bila na polju suncokreta“, rekla je Fusun, „A suncokreti su se na lakom povetarcu čudno njihali. Zbog nekog razloga to me jako uplašilo, htela sam da viknem, ali nisam.“ „Ne boj se“, odgovorio sam. „Ja sam tu.“ (Orhan Pamuk, Muzej nevinosti) Laka vam ova proljetna noć, NOĆ KNJIGE. Oznake: NOĆ KNJIGE |
Hvala Đorđe! 
