MALI SUNCOKRET
25.01.2013., petak
IKEAPrije 25 godina u Ikei na periferiji Frankfurta prvi put sam poželjela svijetlo plavu trpezariju i zavjese u duginim bojama, pa jastučiće u istom tonu i ljubičasti sat na zidu. Pa onda u Torontu dodala draperije iz snova, a u Grazu karnišu s leptirima i sliku na zid s istim motivom. I dok je tako bujala moja socijalistička mašta, dogodilo nam se svašta. Ali Ikea, nikako. I dok je ta švedska firma naseljavala globus poput Burde ili Coelhove nade iz „Alkemičara“, ja sam Meblove, Simpove i Šavrićeve dotrajale dijelove svog enterijera godinama puževim hodom zamjenjivala jeftino-skupim i teškim namještajem uglavnom poljskog podrijetla, s nešto talijanskog dekora i njemačkih podno-zidnih obloga. Lijepo, jeftino i funkcionalno, s čim je Ikea osvojila svijet, mene je osim u sitnicama, mimoišlo. Moji leptiri i boje duge u našoj stvarnosti punoj vila i dvoraca, umjetnina i prigodno popratnih slogana, poprimiše nijanse sive. I dok su u Prijedoru male firme radile neke dekore za veliku švedsku, a regijom zavladao mcwrap umjesto ćevapa, od Ikee ni traga. U međuvremenu, njeno ime je zaživjelo i u svjetskom filmu i književnosti. Osim u mojim umornim željama, obećana Ikea kod nas je živjela samo u domaćim katastarskim pričama iz Rugvice. I dok se ovih dana napokon trasira teren za njen ulazak i u našu stvarnost, probudiše se i moje sive zaspale želje. Ali, avaj... Čekajući Ikeu, ja ostarjeh. A kako uvijek ima i gore... Čekajući Ikeu, ja osiromaših. (Published on Jan 18, 2013 ikeauk) „Vila Martina Vagnera bila je projektirana kao san svakog neženje... Martin Vagner imao je novaca i dom mu je bio skup i funkcionalan, ali i prilično neosoban. Mikael je primjetio da su slike na zidovima jednostavne reprodukcije i plakati kakvi se mogu kupiti u Ikei – lijepe, ali ništa osobito...“ Stieg Larsson, Muškarci koji mrze žene, 2008. |
Hvala Đorđe! 
